Obratite pažnju na svoje misli, one postaju riječi.
Obratite pažnju na svoje riječi, one postaju djela.
Obratite pažnju na svoja djela, ona postaju navike.
Obratite pažnju na svoje navike, one postaju karakter.
Obratite pažnju na svoj karakter, on postaje sudbina.

Jednoga dana, pred jednim šalterom.

- Dobar dan! Da li je ovo šalter za zaštitu prava ?

- Dobar dan! Izvolite, što trebate ?

- Želio bi se požaliti na tešku sudbinu.

- Žao mi je ali to je izvan naše domene rada. Crkva Vam je preko puta.

- Ne, krivo ste me razumjeli. Nisam mislio na tu vrstu sudbine.

- Gospodine, po definiciji sudbina je jedna jedina i izvan je našega utjecaja.

- Znam to ali ipak bi pitao za savjet, ako mogu!

U blizini nigdje žive duše. Samo On koji se žali na sudbinu i Službenica koja daje savjete. Zbog toga što je željela udovoljiti stranki, Službenica prihvati igru.

- Dopustite da pogodim. Žalite se na tešku sudbinu jer smatrate da Vam je život podijelio loše karte i da zaslužujete puno više?

- Da, upravo to ali zar ne misle svi ljudi tako?

- Ne! Postoje sretni i zadovoljni ljudi koji ne gnjave službenike na šalterima.

- Oprostite ali kada sam već tu , požalio bi se i na mudrost.

- Kakve veze sad ima mudrost sa sudbinom ?

- Znate, kada sam donosio bitne životne odluke mislio sam da su mudre i promišljene.

- Aha, sada Vas razumijem! Došli ste se žaliti na šalter zbog glupih životnih odluka.

- Ne , rekao sam Vam, žalim se na sudbinu.

- Imate li neku neizlječivu bolest ili Vam je stradao netko od bližnjih ili Vas je razočarala voljena osoba ?

- Možda. Ustvari ne. Ne radi se o tome.

- Dobili ste otkaz na poslu i sada besciljno lutate? Uzeli ste kredit u Švicarcima? Recite više, čovječe!

- Ne, ništa od toga. Zapravo, došao sam provjeriti da li je moja sudbina slična sudbini drugih ljudi. Ne znam zašto ali mislim da bi mi pomoglo da znam, da dijelim sličnu sudbinu kao i drugi ljudi.

Htjela je Službenica reći onu svoju uobičajenu rečenicu : „ Žao nam je ali ne možemo Vam pomoći. " Htjela je Onoga koji se žali na sudbinu, poslati do nadležne „institucije“ koje se bave takvima. Nije uradila ništa od toga. Umjesto toga nastavila je ispitivati čovjeka o njegovoj sudbini.

- Krenimo od obrazovanja. Mislite da su Vas u školi tjerali da usvojite previše podataka i time Vam smanjili moć rasuđivanja ?
- Da! Dobro ste to rekli.

- Željeli ste se u životu baviti nečim kreativnim ali svi su Vam govorili da od toga nećete moći živjeti?
- Baš je tako bilo.

- Preživjeli ste rat, vjerovali u mladu državu i mislili da je demokracija najbolji oblik društvenog uređenja.
- Da, strašno je razočaranje vidjeti to što se danas dešava u društvu.

- Mislili ste da Vam je posao siguran a kada je Tajkun kupio vašu firmu , vjerovali ste do zadnjeg trenutka kako će unaprijediti poslovanje.
- Lopina jedna pokvarena. Taj je zaslužio doživotnu robiju ali šta će te, nema više pravde.

- Oženjeni ste i imate djecu. Žena Vas ne voli a djeca ne poštuju.
- Baš tako, to me tišti i zbog toga nemam mira.

- Idete u crkvu ali ne vjerujete u Boga. Mislite da ako On postoji , svijet bi bio puno ljepše mjesto za život. Takođe smatrate da se crkva otuđila i udaljila od naroda.
- Upravo tako, crkva bi trebala dijeliti istu sudbinu kao narod.

- Zabrinuti ste zbog krize, zbog toga što se država zadužuje i što se mladi ljudi iseljavaju iz zemlje?
- Svatko normalan bi trebao biti zabrinut zbog toga.

- Gospodine, sa Vašom sudbinom je apsolutno sve u redu. Ista je kao i sudbina većine ljudi. Nemate razloga za zabrinutost. Mogu li Vam još kako pomoći?

Nakon toga Službenica je pozvala slijedećeg u redu. On koji se žalio na sudbinu, ostao je zbunjeno stajati pred šalterom. Nije mogao razlučiti da li je to što mu je rekla Službenica, dobro ili loše. Treba li zbog toga biti sretan ili nesretan. Kao i uvijek do sada znao je da ako se prepusti sudbini, vrijeme će dati odgovore na sva pitanja.

Bio jednom jedan Mali crv. Živio je sa ostalim crvima u kanalizaciji. Od kada je znao za sebe, morao je kopati po izmetu da bi se prehranio. Radio je on po čitave dane a većinu onoga što je iskopao uzimali su Debeli crvi. Debeli crvi nisu radili nego su obećavali bolji život za sve crve. Pažljivo ih je slušao i vjerovao svemu što su Debeli crvi govorili. Mali crv nije znao da postoji život izvan kanalizacije i da postoje crvi koji žive drugačije.

Jednoga dana, Mali Crv vrijedno radeći u kanalizaciji pronašao je knjigu o crvima. Znatiželjno je počeo čitati i pročitao da na svijetu živi puno crva. Spoznao je da neki crvi žive i rade na puno boljim mjestima za život nego što je kanalizacija. Shvatio je i to da ne mora Debelim crvima davati većinu toga što iskopa. Zaprepašten time što je pročitao, uputio se da to kaže Debelim crvima. Kada je došao do mjesta gdje su živjeli Debeli crvi nije se mogao načuditi blagostanju i luksuzu. Vidio je da su tu nalaze sve one lijepe stvari koje su vrijedni crvi iskopali.

Uzbuđeno se obratio Debelim crvima:

„ Da li Vi znate da neki crvi žive u mesu, u salamama a neki čak i šunki !?“

„Znamo, pa što ? “ , odgovoriše mu Debeli crvi.

„Pa zašto mi živimo u ovim govnima kada postoje mjesta gdje se bolje i ljepše živi.“

„ Zašto Vama moramo davati gotovo sve što iskopamo ?“ , upitao ih je Mali crv.

„Bijedni Mali crve, kako se usuđuješ tako govoriti ! To je veleizdaja!“, uzviknuo je Glavni crv.

„To je Crvohuljenje“ , pridružio mu se u osudi i Duhovni vođa crva.

Nakon toga događaja Malom crvu sve su uzeli. Dostojanstvo, dom, posao i još su mu zaprijetili zatvorom ako bude i dalje širio te svoje sulude priče. Bez posla osjećao se baš kao mali bijedni crv.

Dugo je Mali crv bezuspješno pokušavao pronaći posao. Prihvatio bi on i one najbjednije poslove u kanalizaciji ali jednostavno posla nije bilo. Shvatio je da mora napustiti svoje rodno mjesto i krenuti u bijeli svijet, trbuhom za kruhom.

Odselio se Mali crv u Veliku jabuku i živio je sretno i uspješno do kraja života.

Bila je Džana jako lijepa žena. Visoka, vitka, crne kose, bijele puti i prekrasnih crta lica. Da se tada prijavila na natjecanje ženske ljepote, pobijedila bi bez konkurencije. Upoznao sam je u menzi poslije predavanja. Jednostavno sam došao do njenog stola i pitao mogu li sjesti. Klimnula je glavom u znak odobravanja i tako označila početak jednog čudnog druženja. Ona je uglavnom ćutila a ja sam brbljao o svemu i svačemu, o filozofiji , o religiji …o puno stvari za koje sam tada bio previše balav da ih razumio. Pričao sam joj i viceve, vjerojatno loše jer im se nije smijala.

Ona me je slušala, koji puta bi dobio namješteni osmjeh i to je bilo sve. Poslije par mjeseci druženja znao sam da je negdje iz okolice Bihaća, da stanuje u podstanarkom stanu negdje u blizini i da ne voli grašak. Na sva pitanja o životnim planovima, o tome što želi i sanja, odgovarala je toliko općenito, da su odgovori bili neupotrebljivi. Samo jednom, valjda da me se riješi, rekla je da voli pse i da bi željela otvoriti hotel za pse. Izluđivala me je ta njezina hladnoća i distanciranost. Niti jedna riječ, gesta , govor tijela ili bilo što drugo nije odavala njezine misli. Trudio sam se oko Džane jer je bila nestvarno lijepa i zato što sam bio prokleto znatiželjan da saznam njezinu priču.

Jednom prilikom me pitala koji auto vozim. Odgovorio sam da vozim WW Golfa. Potpitanje je glasilo, četvorka ili petica. Odgovorio sam, dvojka. To da auto nije moj, nego od tate, sam prešutio. To pitanje kao da mi je otvorilo neke kanale u mozgu , da shvatim Džanu.

Ljepotica sa sela je hladna, proračunata kučka. Bila je to prilika za časno povlačenje. O razlozima zašto je takva nisam saznao ništa i nije imalo smisla bilo što dalje forsirati. Pomirio sam se sa tim da ja nisam taj kojega ona traži. Bio sam frustrirano muško koje je shvatilo da što god je to bilo među nama, nikamo ne vodi. Bila je ona obično lijepo pakovanje, bez sadržaja. Tako sam se tada tješio.

Puno godina poslije bio sam na momačkoj večeri. Ponoć se bliži, muzika glasno svira i kako to obično biva, popilo se puno alkohola. Netko je promijenio muziku i najavio striptizetu. Kada ono u tangicama i toplesu ulazi Džana. Jedva sam je prepoznao. Lice joj se sa godinama poružnilo, izobličilo a tijelo omlohavilo. Ni traga od one prpošne, utegnute ljepotice. Čak je netko pijan , na glas komentirao da je kum mogao naći i bolju kurvu. Primijetila me valjda, kada mi je sjela polugola u krilo. Sa golim grudima se trljala u moja prsa i gleda me ravno u oči. Niti jednom gestikulacijom nije odavala da se poznajemo. Bila je i ostala hladnokrvna kučka. Kada je završila svoj nastup, uzela je stvari i otišla. Neki vrag mi nije dao mira i potrčao sam za njom. Sustigao sam je kad je već sjela u auto.

„Džana!“ , stajao sam pokraj auta kao kakav zbunjeni teeneger.

„Reci!“ , odgovorila je hladno, kako samo ona zna.

„Pio sam i ne bi želio voziti pijan. Možeš li me odbaciti kući?“ Naslonio sam se na auto i složio pogled onoga mačaka iz Shreka.

Napravila je pokret kojim me je pozvala da uđem u auto.

„Još voliš filozofirati i pričati glupe viceve ?“ , upitala me je kada sam sjeo u auto.

Nisam joj odgovorio. Bio je moj red da čujem odgovore.

„Bavila si se ovim poslom u vrijeme kada smo se družili ? “, upitao sam je bez okolišanja.

„ Moji su siromašni i nisu me mogli školovati. Uvijek sam privlačila muške poglede i ovaj posao se sam nametnuo. Nisam prostitutka, samo plešem za novac“, odgovorila je ona.

„ A ja mislio da sam ispao iz igre zbog Golfa dvojke. I da znaš nije bio moj nego tatin.“ priznao sam to s olakšanjem, nakon toliko godina.

„Uvijek si bi konzerva. Nikada ne bi mogao prihvatiti moje razloge i zato ti nisam ništa govorila.“

„Da, vjerojatno ne bi shvatio razloge, zašto se mlada i lijepa žena mora , kao kokoš, vrtiti oko štange.“ Bio sam nemilosrdan.

„A hotel za pse i sva ostala sranja? Samo da znaš koliko sam te želio tada.“ Bio je to vapaj i žal za propuštenim prilikama.

Zaustavila je auto ispred moje zgrade.

„Tu izlaziš , kraj puta. Ispadaj.“ rekla je ona.

Mogao sam je pozvati u stan na piće. Vjerojatno bi pristala. Ona za kojom sam žudio sve ove godine sjedila je tu pokraj mene. Ili pokraj mene sjedi stara ofucana kurva ? Bio sam suviše pijan da bi o tome mogao razmišljati. Nikakvu strast, žudnju više nisam osjećao prema toj ženi. Sve te godine maštarija, projekcija o savršenoj ženi nestale su te večeri. Izašao sam iz auta.

„Mogla si mi bar pokušati objasniti. Ovako nikada nećemo znati.“ Po prvi put sam mogao vidjeti tugu na tom hladnom i proračunatom licu.

„ Zbogom Džana.“ Zalupio sam vrta automobila i uputio se prema ulazu u zgradu.

Drugi dan, razmišljam o tome što se dogodilo. Nisam joj rekao gdje živim a ipak me je točno dovezla do stana. Znala je. Možda sam joj ipak, onako pijan rekao pa sam zaboravio. Nije više važno.