Jednoga dana, pred jednim šalterom.

- Dobar dan! Da li je ovo šalter za zaštitu prava ?

- Dobar dan! Izvolite, što trebate ?

- Želio bi se požaliti na tešku sudbinu.

- Žao mi je ali to je izvan naše domene rada. Crkva Vam je preko puta.

- Ne, krivo ste me razumjeli. Nisam mislio na tu vrstu sudbine.

- Gospodine, po definiciji sudbina je jedna jedina i izvan je našega utjecaja.

- Znam to ali ipak bi pitao za savjet, ako mogu!

U blizini nigdje žive duše. Samo On koji se žali na sudbinu i Službenica koja daje savjete. Zbog toga što je željela udovoljiti stranki, Službenica prihvati igru.

- Dopustite da pogodim. Žalite se na tešku sudbinu jer smatrate da Vam je život podijelio loše karte i da zaslužujete puno više?

- Da, upravo to ali zar ne misle svi ljudi tako?

- Ne! Postoje sretni i zadovoljni ljudi koji ne gnjave službenike na šalterima.

- Oprostite ali kada sam već tu , požalio bi se i na mudrost.

- Kakve veze sad ima mudrost sa sudbinom ?

- Znate, kada sam donosio bitne životne odluke mislio sam da su mudre i promišljene.

- Aha, sada Vas razumijem! Došli ste se žaliti na šalter zbog glupih životnih odluka.

- Ne , rekao sam Vam, žalim se na sudbinu.

- Imate li neku neizlječivu bolest ili Vam je stradao netko od bližnjih ili Vas je razočarala voljena osoba ?

- Možda. Ustvari ne. Ne radi se o tome.

- Dobili ste otkaz na poslu i sada besciljno lutate? Uzeli ste kredit u Švicarcima? Recite više, čovječe!

- Ne, ništa od toga. Zapravo, došao sam provjeriti da li je moja sudbina slična sudbini drugih ljudi. Ne znam zašto ali mislim da bi mi pomoglo da znam, da dijelim sličnu sudbinu kao i drugi ljudi.

Htjela je Službenica reći onu svoju uobičajenu rečenicu : „ Žao nam je ali ne možemo Vam pomoći. " Htjela je Onoga koji se žali na sudbinu, poslati do nadležne „institucije“ koje se bave takvima. Nije uradila ništa od toga. Umjesto toga nastavila je ispitivati čovjeka o njegovoj sudbini.

- Krenimo od obrazovanja. Mislite da su Vas u školi tjerali da usvojite previše podataka i time Vam smanjili moć rasuđivanja ?
- Da! Dobro ste to rekli.

- Željeli ste se u životu baviti nečim kreativnim ali svi su Vam govorili da od toga nećete moći živjeti?
- Baš je tako bilo.

- Preživjeli ste rat, vjerovali u mladu državu i mislili da je demokracija najbolji oblik društvenog uređenja.
- Da, strašno je razočaranje vidjeti to što se danas dešava u društvu.

- Mislili ste da Vam je posao siguran a kada je Tajkun kupio vašu firmu , vjerovali ste do zadnjeg trenutka kako će unaprijediti poslovanje.
- Lopina jedna pokvarena. Taj je zaslužio doživotnu robiju ali šta će te, nema više pravde.

- Oženjeni ste i imate djecu. Žena Vas ne voli a djeca ne poštuju.
- Baš tako, to me tišti i zbog toga nemam mira.

- Idete u crkvu ali ne vjerujete u Boga. Mislite da ako On postoji , svijet bi bio puno ljepše mjesto za život. Takođe smatrate da se crkva otuđila i udaljila od naroda.
- Upravo tako, crkva bi trebala dijeliti istu sudbinu kao narod.

- Zabrinuti ste zbog krize, zbog toga što se država zadužuje i što se mladi ljudi iseljavaju iz zemlje?
- Svatko normalan bi trebao biti zabrinut zbog toga.

- Gospodine, sa Vašom sudbinom je apsolutno sve u redu. Ista je kao i sudbina većine ljudi. Nemate razloga za zabrinutost. Mogu li Vam još kako pomoći?

Nakon toga Službenica je pozvala slijedećeg u redu. On koji se žalio na sudbinu, ostao je zbunjeno stajati pred šalterom. Nije mogao razlučiti da li je to što mu je rekla Službenica, dobro ili loše. Treba li zbog toga biti sretan ili nesretan. Kao i uvijek do sada znao je da ako se prepusti sudbini, vrijeme će dati odgovore na sva pitanja.