Sjedila sam u čekaonici kod stomatologa.
Tako sam primijetila diplomu na zidu i vrlo poznato ime i prezime.
On je išao u moj razred i bila sam totalno zaljubljena u njega.
Međutim kada sam došla na red i vidjela ga, kao da to nije bio on već neki djeda, izboranoga lica, sa debelim naočalama.
Ipak kada sam sijela u stolicu nisam mogla da izdržim i pitala sam ga:

- Da li ste vi išli u xy gimnaziju?

- Jesam maturirao sam 1984. godine, otkud znate?

- Pa bili ste u mom razredu, odgovorila sam ushićeno.

A onda me je taj odvratni , sijedi , čoravi, izborani peder pitao:

- A šta ste predavali?

Probudila me jutros misao da sam nesretan. Prati me taj osjećaj već dugo, ali jutros je bio jasan. Zreo za akciju. Kao kad shvatiš da imaš neku upalu pa ti je potrebna pomoć doktora. Preporučit će ti da piješ neke lijekove i za par dana sve će biti u redu.

Jutros nisam otišao na posao ni doktoru. Odvezao sam se do šoping centra i naručio kavu u kafiću. Isključio sam mobitel i tupo promatrao ljude.

"Koji je tebi ku…c, ajde ustaj , još stigneš na vrijeme na posao", proradila mi savjest. Samosažaljenje je ovaj put bilo jače pa sam ostao sjediti i piti kavu."Plačipičkice", počastio sam se. Možda sam samo pretjerano patetičan i previše introspektivan ili sam samo nezahvalan gad koji ne zna cijeniti to što ima.

A imao sam sve; topao dom, krasnu djecu, ženu koja me je voljela , blentavog psa i dobar posao. Pa što onda nisam sretan kao Marko ili Igor ili Vedran? Njima je uvijek sve dobro. Trebao bi se više družiti sa ekipom i sprdati se sa životnim nevoljama kao što to oni rade. Opet mrzi me slušati o tuđim problemima, dosta mi je vlastitih.

Naučio me život kako da se nosim s raznim krizama, ljubavnim, egzistencijalnim, moralnim, vjerskim pa i krizom srednjih godina. Svaka ta kriza uzimala je i komadić životne sreće. Jednostavno s godinama sam sazrio i shvatio kako rješavati probleme brzo, učinkovito i sa što manje kolateralne štete.

Na trenutak nasmijala me apsurdnost situacije. Umjesto na poslu, sjedim sam u šoping centru, preispitujem tisuću puta prožvakano i mrmljam sebi u bradu.

Možda bih mogao do knjižare, kada sam već ovdje, da kupim knjigu od Bukowskog. Nitko bolje od njega ne ismijava nametnute obrasce života i kalupe u koje se ljudi sami stavljaju. Dobra knjiga odvlači misli od pretjerane samoanalize, od koje onako niš koristi.

Pogled mi se zaustavio na prekrasnoj ženi koja je prošla pored mene. Visoka, vitka plavuša sa hrpom vrećica. Način na koji hoda, miris koji je ostavila za sobom … reagiram instinktivno. Ustajem i ostavljam na stolu 20 kuna za kavu samo da plavuša ne odmakne previše. U hodu smišljam kako ću joj prići. To je to što mi treba, opet mrmljam sebi u bradu. Ti si alfa mužjak i prirodno je da loviš. Hodam iza nje i čekam da joj ispadne koja vrećica jer tako hoće sudbina. Zamišljam kako je nasmijavam a zatim odlazimo u motel gdje strastveno vodimo ljubav. Akciju prekida konobar, trči za mnom, nosi račun i ostatak novca od ispijene kave. Najradije bih ga stjerao u onu stvar ali sam se ipak samo ljubazno zahvalio.

U međuvremenu plavuša se izgubila, maštarija isparila a ja sam ušao u trgovinu sa kozmetikom. Kupio sam si after shave losion. Nisam puno birao već sam spustio pogled na cijene i odabrao onaj najskuplji. Mislio sam da će mi to donijeti trenutnu zadovoljštinu a ono ništa. Bacio sam losion u smeće. Imam doma još dva neotvorena koja sam dobio za rođendan.

Obično kupovina i posjedovanje novih stvari donese kratkotrajnu sreću. Sjetio sam se kada sam kupio auto koji sam dugo želio. Bio sam sretan čitav tjedan. Bila je to nagrada za pet godina štednje i odricanja. Onda sam u izlogu snimio jedan Harley Davidson, pa je opet počelo doba štednje i odricanja. Ubrzo sam shvatio da se vrtim u krug pa sam odustao od zamisli. Nije li život balansiranje između duhovnosti i materijalnog ili je postao toliko iskomercijaliziran da se sve može kupiti.

Opet mi na pamet pada ona plavuša. Možda sam joj jednostavno trebao prići i reći što želim. Jeftini seks u zamjenu za poklon. Ona je šopingholičarka, voli stvari i vjerojatno bi pristala. Nisam zbog toga seksist, nego samo djelujem po načelima sveopće komercijalizacije života.

Možda samo sve previše preispitujem, bez konkretne akcije pa „pravi život“ prolazi pokraj mene.

Većina ljudi zaokupljena je sama sa sobom, žvaču svoje brige a nepoznati ljudi jednostavno su tu. To i nisu promatrači jer ne obraćaju pozornost na druge. Nepoznati ljudi mogu zadobiti njihovu pažnju jedino ako učine nešto što se njih izravno tiče.

Postoje i oni brzi promatrači, koji odmah donesu sud o nekome, na osnovi odjeće , gestikulacije ili par izgovorenih riječi. To kako će doživjeti neku drugu osobu zavisi o tome koliko se ona dugo zadržala i kakvu važnost ima u njihovim životima.

Treća skupina su, nazovimo ih zainteresiranim promatračima. Služe se svim metodama analize i poput Sherlocka Holmesa, dolaze do zaključaka. Njihovi zaključci su daleko od objektive spoznaje, debelo su subjektivni i moglo bi se reći da služe samo za zabavu.

Npr. Na terasi kafića sjedi starac i pije škropec. Djeluje usklađeno, sjeda kosa , svijetlo samtasto odijelo i lice koje odaje mudrost i smirenost.

Prvoj skupini starac izgleda isto, odmjerili su ga u prolazu, zaokupio im je pažnju na par sekundi, sve dok im pogled nije skrenuo na nešto drugo. Iza prvog ugla zaboravili su na njegovo postojanje.

Brzi promatrači odmah donose zaključak; stari se skocko, pije sam jer su mu prijatelji umrli od starosti. I da ih pitaš za pet minuta sjećaju li se starca, odmah bi ga opisali kao nesretnika koji pije.

Zainteresirani promatrači iskonstruirati će čitavu priču. Odijelo je staro barem trideset godina, znači živi skromno. Uočiti će fleku na hlačama, nitko se ne brine o njemu. Pije razvodnjeno vino, ne opija se nego liječi samoću promatranjem ljudi. Itd….

Promatrati druge ljude je odlična zabava u situacijama u kojima moraš čekati red za nešto. Npr. u banci kada uzmeš onaj papirić sa brojem. Izračunao da je tvoj red tek za dva i po sata. Nije važno što si zapamtio broj, na "dong" svi gledaju u papirić pa dižu pogled prema brojčaniku, sihronizirano ko pingvini.

U takvim situacijama promatranje ljudi i konstrukcije započinju iz čiste dosade.

Prva na redu je žena sa praznim cekerima. Gleda na mobitel, pa na papirić i tablu sa brojevima. Utrkuje se sa vremenom. To je domaćica koja je krenula u kupovinu, a u banku je došla po novac. Dijete joj ide u školu poslijepodne pa je muči hoće li sve stići dogotoviti na vrijeme.

Zatim, tip u odijelu i roza košulji sa kravatom. Zauzeo je stav, vrijeme je novac, cupka nogom da svi čuju i ide svima na živce. Glumata facu a zapravo je potrčko u firmi kojeg je šef poslao da plati račune.

Promatrača zabavlja nabrajanje razlika između babe sa keceljom koja sjedi i žvače protezu i klinke koja stoji u tajicama ispod kojih se nadziru tange i koja obavezno bulji u mobitel. Razlike su bezbrojne i njih dvije kao da nisu sa iste planete.

Pa onda tip u maskirnim hlačama koji se nije borio za ovo. Prepoznaje se po unezvijerenom pogledu koji traži šeficu poslovnice da joj kaže svoje. Spomeni mu komunjare i Srbe i eto ti krivca za stajanje u redu.

Zatim obrtnik koji se već pola sata došaptava sa službenicom. Neugodno mu je, ovršili ga već treći put za toplu vodu. Uporno objašnjava službenici da nikada nije imao toplu vodu i nikako da shvati da je službenica oguglala na takve priče.

Ona je profesionalka, ljubazna je jer čuva integritet svoga radnog mjesta. Kučka je po službenoj dužnosti, inače je u stvarnom životu topla i draga osoba. Jednoga dana zamijeniti će je sa nasmiješenim androidom. Raditi će isti posao kao i službenica, samo će android biti puno učinkovitiji.

Ovako svaki penzioner kada dođe na red mora savršeno skockanoj službenici objašnjavati koliko su penzije male i kako je on žrtva sistema.

Najbolje su situacije kada se razvije diskusija između nepoznatih ljudi. Refren je uvijek isti; oni su krali i zato nam je tako, kako nam je. Na kraju takvih diskusija svi su nadrkani na nešto a ni sami ne znaju na što.Ne daj bože da se netko u tom trenutku prokuša progurati.

I da se vratim na onoga starca sa početka priče. Sjedi sam i promatra ljude jer je dovoljno star da zna da je čuo sve priče. Različita lica, slične sudbine i sto puta iste prožvakane jadikovke. On se je davno izborio za svoj mir. Shvatio je da mnogo mudrije šutjeti.