Probudila me jutros misao da sam nesretan. Prati me taj osjećaj već dugo, ali jutros je bio jasan. Zreo za akciju. Kao kad shvatiš da imaš neku upalu pa ti je potrebna pomoć doktora. Preporučit će ti da piješ neke lijekove i za par dana sve će biti u redu.

Jutros nisam otišao na posao ni doktoru. Odvezao sam se do šoping centra i naručio kavu u kafiću. Isključio sam mobitel i tupo promatrao ljude.

"Koji je tebi ku…c, ajde ustaj , još stigneš na vrijeme na posao", proradila mi savjest. Samosažaljenje je ovaj put bilo jače pa sam ostao sjediti i piti kavu."Plačipičkice", počastio sam se. Možda sam samo pretjerano patetičan i previše introspektivan ili sam samo nezahvalan gad koji ne zna cijeniti to što ima.

A imao sam sve; topao dom, krasnu djecu, ženu koja me je voljela , blentavog psa i dobar posao. Pa što onda nisam sretan kao Marko ili Igor ili Vedran? Njima je uvijek sve dobro. Trebao bi se više družiti sa ekipom i sprdati se sa životnim nevoljama kao što to oni rade. Opet mrzi me slušati o tuđim problemima, dosta mi je vlastitih.

Naučio me život kako da se nosim s raznim krizama, ljubavnim, egzistencijalnim, moralnim, vjerskim pa i krizom srednjih godina. Svaka ta kriza uzimala je i komadić životne sreće. Jednostavno s godinama sam sazrio i shvatio kako rješavati probleme brzo, učinkovito i sa što manje kolateralne štete.

Na trenutak nasmijala me apsurdnost situacije. Umjesto na poslu, sjedim sam u šoping centru, preispitujem tisuću puta prožvakano i mrmljam sebi u bradu.

Možda bih mogao do knjižare, kada sam već ovdje, da kupim knjigu od Bukowskog. Nitko bolje od njega ne ismijava nametnute obrasce života i kalupe u koje se ljudi sami stavljaju. Dobra knjiga odvlači misli od pretjerane samoanalize, od koje onako niš koristi.

Pogled mi se zaustavio na prekrasnoj ženi koja je prošla pored mene. Visoka, vitka plavuša sa hrpom vrećica. Način na koji hoda, miris koji je ostavila za sobom … reagiram instinktivno. Ustajem i ostavljam na stolu 20 kuna za kavu samo da plavuša ne odmakne previše. U hodu smišljam kako ću joj prići. To je to što mi treba, opet mrmljam sebi u bradu. Ti si alfa mužjak i prirodno je da loviš. Hodam iza nje i čekam da joj ispadne koja vrećica jer tako hoće sudbina. Zamišljam kako je nasmijavam a zatim odlazimo u motel gdje strastveno vodimo ljubav. Akciju prekida konobar, trči za mnom, nosi račun i ostatak novca od ispijene kave. Najradije bih ga stjerao u onu stvar ali sam se ipak samo ljubazno zahvalio.

U međuvremenu plavuša se izgubila, maštarija isparila a ja sam ušao u trgovinu sa kozmetikom. Kupio sam si after shave losion. Nisam puno birao već sam spustio pogled na cijene i odabrao onaj najskuplji. Mislio sam da će mi to donijeti trenutnu zadovoljštinu a ono ništa. Bacio sam losion u smeće. Imam doma još dva neotvorena koja sam dobio za rođendan.

Obično kupovina i posjedovanje novih stvari donese kratkotrajnu sreću. Sjetio sam se kada sam kupio auto koji sam dugo želio. Bio sam sretan čitav tjedan. Bila je to nagrada za pet godina štednje i odricanja. Onda sam u izlogu snimio jedan Harley Davidson, pa je opet počelo doba štednje i odricanja. Ubrzo sam shvatio da se vrtim u krug pa sam odustao od zamisli. Nije li život balansiranje između duhovnosti i materijalnog ili je postao toliko iskomercijaliziran da se sve može kupiti.

Opet mi na pamet pada ona plavuša. Možda sam joj jednostavno trebao prići i reći što želim. Jeftini seks u zamjenu za poklon. Ona je šopingholičarka, voli stvari i vjerojatno bi pristala. Nisam zbog toga seksist, nego samo djelujem po načelima sveopće komercijalizacije života.

Možda samo sve previše preispitujem, bez konkretne akcije pa „pravi život“ prolazi pokraj mene.