Prolazim jučer pokraj starog groblja u Vrapču. Grobovi stari i po dvjestotinjak godina. Groblje je u jadnom stanju, nigdje nikoga, nema ni svijeća, ni cvijeća.
Za dvjesto godina svi mi truliti ćemo tu negdje i nitko neće imati pojma da smo hodali po zemlji. Do tada, evo priče o ljudima čije se sudbine isprepliću.
Posvećena je sjećanju na dvojicu ljudi koje sam jedva poznavao a koji su ostavili čudne tragove u mome životu.
Mornara sam poznavao površno. Davnih dana zalazili smo u istu birtiju. Ponekad bi znao ispričati priču o mornarskom kruhu sa sedam kora. Do tridesete preplovio je sva svjetska mora i obišao svih sedam kontinenata. Na prvu čovjek bi mu pozavidio na tome životnom iskustvu ali on je plovidbu opisivao kao robiju. Isploviš i ne možeš s broda i po nekoliko mjeseci, kao u zatvoru. Nema zidova ali imaš more.Oko tebe sami muški i još fali onaj dio sa tuširanjem i sapunom i priča o zatvorskom životu bi bila kompletna. Mornar se činio kao nježna dušica i nikako se nije uklapao u sliku izbildanih i tetoviranih mornara. Zapravo sve što sam znao o njemu je da nije volio mornarski način života. I zaboravio bi na Mornara da me sudbina nije podsjetila.
Sjedim u autu, čekam semafor, kada me kraj otvorenog prozora iznenadi prosjak. Prosi novac za kruh. Pogledam ga a ono Mornar. Ostario tridesetak godina za ovih deset koliko ga nisam vidio. Ne znam da li je i on mene prepoznao ali je morao primijetiti šok na mome licu. Jedino što sam još zapamtio je trubljenje automobila iza mene i njegove ispružene ruke u retrovizoru. Poslije sam se kod poznanika raspitivao o Mornaru i saznao da je skončao u nekom haustoru od predoziranja.
Kamionđiju sam upoznao jednom zgodom na Mađarskoj granici. Morao je ostaviti kamion u Rusiji, zbog nekih problema sa teretom. Zamolio me da ga povezem do prvog grada. Odmah mi se ispričao da mu ne zamjerim ako smrdi jer se tjednima nije tuširao. Priča je zapravo klasika, živio je i hranio porodicu vozeći kamion za Rusiju. Ponekad ga kući nije bilo mijesecima. Bio je neposredan, prostodušan i iskren čovjek. Sreo sam Kamionđiju još par puta na carini. Slušao sam njegove priče o putešestvijama po Rusiji otvorenih usta. Zadnji put popili smo kavu kod Rozi B prije nekoliko godina i od tada mu se gubi svaki trag. Raspitivao sam se za njega a njegov kolega ispričao mi je tužnu priču. Kamionđiji je pozlilo negdje oko Alme Ate, blizu rusko-kineske granice. Bio je toliko slab da nije mogao ni volan držati. U lokalnoj bolnici doktor mu je rekao da ima rak želudca u termalnoj fazi. Dugogodišnji život na suhoj hrani uzeo je danak. Zvali su njegovi ambasadu u Moskvi da mu omoguće povratak, preklinjali bolnice da ga barem prime ali koga je briga za jednog kamionđiju. Umro je u kabini kamiona, tamo daleko i tek je nakon nekoliko mjeseci sahranjen u Hrvatskoj.
Prošle godine dobio sam nemoralnu ponudu. Poziv da učestvujem u jednoj etapi plovidbe jedrilicom oko svijeta. Puno toga je bilo na vagi, obaveze doma, posao, djeca. Ipak glavni krivac za to što nisam otišao je Mornar i njegova priča o zatvoru na moru. Kamionđija je još više utjecao na moju sudbinu. Imao sam priliku naslijediti uhodani prijevoznički posao od oca. Siguran posao i vrhunska primanja u ova nesigurna vremena. Odbio sam i razočarao oca koji nikada nije shvatio razlog.
