Jesam jednoj ko ni jedno
Jednom dao sve odjednom
Prije nego iti jednoj
Ikad više drugoj nekoj

Došlo ono vrijeme kada mi se jednostavno ne da ništa.
Stopio sam se sa vremenom, sivilom i smogom.
Boli me briga za životne bitke i poraze.
Samo neka tuga za prošlim vremenima i nečim što sam bio ili sam želio biti.
Ne uklapam se u ovaj svijet u kome vladaju plitki a mudri šute.
Vrijeme je nemoći pojedinca pred voljom mase i nemoći mase pred voljom pojedinaca.

Smisao blagdana sveo se na konzumerizam, sreća je imati i nesretan si ako ne dobiješ neki najnoviji gadget ispod bora. Mrsko mi ovo predblagdansko vrijeme gdje je i Isus brend koji služi da se manipulira ljudima. Pa i Djeda Mraza izmislio je marketing da bi prodao što više boca one zašećerene vodice. Laž je postala općeprihvaćena istina. Gadi mi se sve što počinje sa kupi, kupi… kada pred tim istim trgovinama penzioneri kopaju po kontejnerima.

Nevjerojatna je lakoća kojom pljujem po sistemu a iz tih istih trgovina dovlačim doma hrpe vrećica. Ružno je slušati o tuđoj neumjerenosti i pohlepi a teško se suočiti sa vlastitom.

Oko mene pozeri svih vrsta. Poziraju u skupim automobilima, sa fensi stvarima ili se pak shepure u markiranoj odjeći. Drugi se pak skrivaju jer se srame svoje neimaštine. Druženje i kave svele su se na ispraznosti. Zaboravio sam kada sam zadnji put sa nekime pričao o idejama i idealima . Kamo je nestala strast, za bilo čime?

Uvukao me život u situacije da brinem tuđe brige, rješavam njihove probleme i još da im za to odgovaram svojim radom. Oni su ti koji gospodare sudbinama mnogih i upravljaju mojom egzistencijom. Bez ideje sam kako da to riješim, da ih skinem sa vrata pa osjećam da jurim prema paranoji.

Ne sjećam se ni kada sam izgubio iskren smijeh a na lice navukao socijalni osmijeh.

U klopci sam u koju sam svjesno uletio i pitam se da li sam uopće imao izbora ?
Možda je sve moglo biti drugačije da sam imao više hrabrosti i odvažnosti.
Možda bi bilo bolje da sam šutio kada sam govorio ili govorio kada se šutilo.

Kako da budem sretan, kada su ljudi oko mene nesretni?
Zašto ne mogu da se klanjam onima kojima se svi klanjaju?
Zašto je sve ono nevažno postalo važno a nebitni bitni?

Zavidim jedino ljudima koji se bude i idu spavati sa osmijehom od uha do uha.
Njihova je sva mudrost ovoga svijeta i pokraj njih sam najobičniji magarac.

Sjetim se tipa koji je bio neka velika faca negdje i nekada i koji je sve to ostavio i otišao živjeti tamo gdje je more uvijek plavo i toplo. Kada su ga upitali koje mu je najveće postignuće u životu, tip je odgovorio osmijehom od uha do uha da najvećim uspijehom u životu smatra to što 20 godina nije obukao cipele.