Nema ih nigdje. Svijet ili barem onaj dio u kome ja živim postao je preozbiljan.

Prije nisi mogao proći gradom a da ne naletiš na bar jednoga. Kud ćeš bolji početak dana nego kad ujutro mamuran uđeš u gradski prijevoz a ono tip ničim izazvan izvadi usnu harmoniku i počne rasturati blues. Ili kad na gradskom trgu, pročitaš priču gradskog redikula o ciplu i saznaš kako grad diše. Fali mi izraz lica ljudi kada ugledaju frika kako usred ljeta obučen u bundu i sa šalom i vunenom kapom na + 40 C šeće gradom. Fali mi i onaj bakteriofob iz studentske menze koji je svaki dan prao ruke točno 30 minuta.

Frikovi su kao katalizatori, zbližuju ljude i daju im povoda da se upoznaju i razgovaraju. Inače sve izgleda kao zombieland. Danas se ljudi kreću spuštenih pogleda i zure u ekran mobitela. Rijetki su frikovi koji onako na finjaka , glasno komentiraju svijet oko sebe. Sve se svelo na golo pljuvanje, svađanje i borbu za tamo neka svoja prava.

Tko danas nije upućen u makroekonomiju i politiku. Dvije najdosadnije stvari na svijetu. Kuda li su samo nestale one priče o smislu života? Čak ni sveprisutnoj politici nema više frikova. Tko se još sjeća Bombardera sa Kvarnera, i kako je frik zajebavo tada prevažnoga krivoustog. Gdje su nestali hipici, pankeri, darkeri i tipovi sa kljukastim nosovima i kosom do guzice. Zamijenili su ih velike Hrvatine , nasilne navijačke skupine i oni sa drekom u glavi. To nisu frikovi, oni su samo ispljuvak okruženja i vremena u kome živimo.

Sjedim tako na obali Jarunskog jezera i u glavi žvačem sve brige ovoga svijeta. I dolazi frik na prastarom biciklu, punog vrećica sa plastičnim bocama. Odnekuda vadi mali gumeni čamčić , napumpa ga i izvali se u njemu na sredini jezera. Sav se je predao suncu i mirnoj jezerskoj vodi. Posmatram ga hoće li bar dići glavu i pogledati da li mu neko krade bicikl i stvari. Ništa. I prosvijetli mene ovaj frik , samo tako, da nije izgovorio niti jednu riječ.