duliba

Krenuli u svibanjsko jutro kroz stjenoviti pejzaž, stazicom
uz vijugavu rijeku. Slikavamo mobitelima sve što se zanimljivo
pred nama prostire.







Umjetno stvorena jedna napetost i vrtoglavica.
U ovakvim situacijama hvata me neodoljiva želja da skočim...
Tako bude i na velikim visinama...



Nazad na put zajedno preko svih mostova, zapinjući
na korijene i preskačući srušena debla...






I dalje, dalje i dalje bježimo od sebe, zavlačimo se u unutrašnjost,
uživamo u mirisima i zvukovima rijeke...





Bruji, huči, silovito.... propada i raspada se...
Što bi tek ovdje radile one morske orgulje...



Zaglušujući zvukovi rijeke izmjenjuju se s
potpunim nečujem Ničega.



Na ovom suncu prošlost je mrtva, a budućnost
nikad ne počinje......


Sjajne zrake blistaju, lome se, svjetlucaju na glatkoj površini.



Bilo je to jedno spontano irealno događanje poslije kojeg
ostaje samo......mirno nebo....


Vitalni organi pomalo su nagriženi proljetnim danom.
Pričekat ću malo, možda postanem mudra ovdje u
šumi, na toj ljupkoj rijeci, možda konačno.....



.....možda da pričekam svog odlutalog ljubitelja
prirode....svoju suprotnost,... izgubljenu
polovicu....nepoznanicu.....