duliba

P r i v i d i



I l u z i j e



k a d u lj a

PJESMA

Oblikovani svijet
proživljeni.
Vrtim se u krug u potrazi za izlazom
Za ničim ne žalim
Ne žalim ni za čim.

Ljudi ne prestaju prolaziti
ko plima u neprestanoj povorci.
Zastajem, očekujem?
Možda sanjam.

Vi ljudi, iskrivljeni,
slatkasti, laskavi,
nasmijani,
razočarani, prazni, tonući...

Treba mi zrno hladne pameti.
Na sprovod mogu,
Na vjenčanje ne mogu.
Misliš li da znaš odgovor
ti drago mrtvo lice?

Još stojim,
gledam bez vida,
tisuću kapljica rasprskavajućih,
ravnodušnih.

Moram, moram...
Smijatii se, biti u svijetu,
oblikovanom.
Zašto se ne mogu sjetiti
riječi najdraže pjesme?

Ne znam što sam sve zaboravila ?

Krenuli u svibanjsko jutro kroz stjenoviti pejzaž, stazicom
uz vijugavu rijeku. Slikavamo mobitelima sve što se zanimljivo
pred nama prostire.







Umjetno stvorena jedna napetost i vrtoglavica.
U ovakvim situacijama hvata me neodoljiva želja da skočim...
Tako bude i na velikim visinama...



Nazad na put zajedno preko svih mostova, zapinjući
na korijene i preskačući srušena debla...






I dalje, dalje i dalje bježimo od sebe, zavlačimo se u unutrašnjost,
uživamo u mirisima i zvukovima rijeke...





Bruji, huči, silovito.... propada i raspada se...
Što bi tek ovdje radile one morske orgulje...



Zaglušujući zvukovi rijeke izmjenjuju se s
potpunim nečujem Ničega.



Na ovom suncu prošlost je mrtva, a budućnost
nikad ne počinje......


Sjajne zrake blistaju, lome se, svjetlucaju na glatkoj površini.



Bilo je to jedno spontano irealno događanje poslije kojeg
ostaje samo......mirno nebo....


Vitalni organi pomalo su nagriženi proljetnim danom.
Pričekat ću malo, možda postanem mudra ovdje u
šumi, na toj ljupkoj rijeci, možda konačno.....



.....možda da pričekam svog odlutalog ljubitelja
prirode....svoju suprotnost,... izgubljenu
polovicu....nepoznanicu.....