Dubaka: Si moji bregi...

Naime, pr(a)vi pohod trebao je biti u nedjelju, 20. 6. ali je zbog kiše pomaknut na utorak . To i nije baš bilo dobro za moje planinarsko samopouzdanje, jer sam u razdoblju od nedjelje do utorka krenula u prelistavanje slika na internetu (sa nazivom Olševa), i od nađenog mi se malo zatreslo koljeno pod stolom – jer napisana cifra od 1930 m velik je broj, ali tek pogled na naslikanu veliku goru pokazao mi je da je to stvarno veliki breg. A tek kad smo se našli tamo u Solčavi poprimio je broj 1930 m svoju pravu dimenziju – no, mislim da ništa nije nesavladivo, pogotovo kad imaš veliku volju. Vodič Štef, Štefanija, Marina i Anica u jednom autu, Pero, Slobodan, Jasminka, Marina i ja u drugom te bračni parovi Halapir i Hrastinski u trećem - to je 13 učesnika ovog pohoda Zagorskih steza. Krenuli smo hrabro u 7,00 iz Zaboka, bez straha od kiše i od broja 13 – nebo je bilo uglavnom čisto i obečavajuće a mi svi zadovoljni što se pohod ipak ostvaruje.

U celjskoj kotlini zadovoljno smo utvrdili da i ove godine neće biti pomanjkanja piva jer hmelj je u većini nasada već visoko na žici i izgleda zdravo i plodonosno. Putovanje nam je zatim uljepšavao i pogled na Savinju, bistru, zelenu i čini mi se propisno ledenu – sve do Solčave pratimo tok te lijepe rijeke koja i u udobnost automobila unosi dojam ugodne svježine.


Iskrcavanje iz automobila na visini od 1200 m nešto prije crkvice Sv. Duh obasjalo je sunčeko – nije peklo baš silnom vručinom, ali upravo je takvo vrijeme idealno za uspon. Osijećala se visina i nismo se baš razgolitili – vozači su prebacili aute na Spodnje Sleme gdje smo se planirali spustiti a mi nevozači smo u 10,23 krenuli prema Potočki Zijalki – najprije pored Turistične kmetije Rogar a zatim kroz šumu odmah oštro u visine. Staza je dobra, dovoljno suha da bude sigurna za hodanje, iako su vidljive putanje kojima su se obilne kiše slijevale u dolinu. Pozor – državna meja ( tabla nas je upozorila da i ovdje opet vrijedi Sajina izreka lijeve iti ne - v Avstrijo gremo drugič) pa smo poslušno skrenuli desno prema Zijalki iako je tamo oštar uspon. Ali, svaki uspon ima svoju nagradu, a ovaj puta to je neponovljiv pogled na Kamniške alpe. Pred starom spiljom pričekali smo vozače a i malo se okrijepili. Marina je ponudila fine domaće orahe koje su svi pohvalili, ali su i sa sjetom spomenuli Perin mix oraščića, brusnica, badema...


I kad se spomenuti drug pojavio na stazi, obradovali smo se njemu ali i sadržaju njegovog ruksaka. Gužvu oko posudice nisam mogla uslikati jer bih onda ostala kratkih rukava – sadržaj se brzo praznio pa sam odustala od zanimljive fotografije mačje horde oko zdjele! Naravno, Štefanija je tradicionalno imala slatki kolač a mi smo svi pomogli isprazniti i njezinu posudicu – pa trudili smo se olakšati joj ruksak za daljnji uspon.

Prije 40.000 godina odmarali su se u spilji lovci kamenog doba, znali su pronaći pravi vidikovac – 1700 m/nm . Terasa pred ulazom u spilju veliki je kazališni balkon sa kojega u tišini promatrate umjetnost prirode: odmah na dohvat ruke u ponoru je Sveti Duh od kuda smo krenuli , pa tamo dalje Logarska dolina i stijenje Kamniških alpi.


Za Planjavu se zakvačio oblak koji je preko Kamniškog sedla ( iliti Jermanovih vrata) sjeo i na Tursku goru i Skutu u daljini - uživala sam u pregledavanju sjajnih stijena koje sam pregazila tamo davne 1986. ( bilo bi lijepo ponoviti to još jednom ). No, sada je pred nama Olševa, za koju odman iza Potočke Zijalke treba savladati nešto sajli i klinova.


Pošto je temperatura prava kasno-jesenska ( iako je još jučer u svijet zakoračilo ljeto ) željezje je pošteno hladno pa smo svi u ruksacima potražili rukavice i zaštitili svoje prstiće. Žestok uspon brzo je aktivirao mišiće i bez zagrijavanja uletjeli smo iz faze mirovanja u fazu stopostotnog iskorištavanja muscularnih kapaciteta. Obel kamen smo zaobišli (zelo jahko je pihal veter) pa smo krenuli desno put Govca – strme padine lako smo prelazili jer su bile suhe – ali nimalo mi se ne sviđa pomisao na hodanje ovim stazama kad su pod snijegom! Što se pak tiče hodanja po grebenu prema Govcu, zaželjela sam si snježnu podlogu jer smo sada imali podlogu od govanaca ( ima li to kakve veze sa imenom vrha? ) – drekeci neke krupne živine koju nisam identificirala obilno su bili razbacani u travi i pošteno su nas izmučili - moralo se jako paziti da se ne zagazi... recimo...a možda je nnetko i zagazio...


Sa samog vrha naravno pruža se pogled daleko v Avstrijo, valjda sve do Klagenfurta - ali meni je za pravo uživanje ipak malo falilo sunca ( doduše, ne samo za vidljivost već i za toplinski užitak...)


Ipak smo se uslikali, upisali, ( i pronašli u bilježnici imena upisana 28.3.) slistili Marininu lubenicu i još neke slatkiše i krenuli u spust ...





oblaci nad Branom i ostalim visokim društvom iza nas

preko Glatkog i zatim Lepog vrha do Zgornjeg i Spodnjeg Slemena – nakon spusta a prije izlaska na kolni put upriličili smo si kasni ručak ( paradajzeki, lukeci i ostalo što uz to ide, a naravno i kvalitetni desert- prava okrepa za završetak puta ali i dobra podloga za pivicu na kmetiji Bukovnik).

Auti su nas čekali na nekih 1254 m na križanju Spodnje Sleme gdje smo došli čini mi se po planu ( za 5 sati ) i od tud smo se prebacili Bukovnikovima na hladno pjenušavo. Za tu kmetiju vele slovenci da je njihova najviša visokogorska kmetija ( na 1327 m). Pola naše skupine odšetalo je još do Koče na Grohotu ( a Marijan i Ivan su odlaufali i do Raduhe) a za to vrijeme smo mi ostali otkrili da i Anica ima zanimljivi mix u vrečici i vrlo zanimljivu medeno-čokoladnu mješavinu sjemenki koju sama spravlja.

Doma nas je po silasku ispratila opet Savinja koja ni ne može biti drugačija nego čarobna, već joj njezin izvor ponad slapa Rinka uvjetuje neponovljivost bijelo-zelene boje koja se neda opisati. Magija vodenog oblaka stvara se pod Orlovim gnijezdom i traje cijelim tokom ove rijeke - divlji ples kapljica pokupio je svu ljepotu svježeg zelenila zgornjeg Kota Logarske i bjelinu kamena okolnih hriba i nosi je u dolinu a pogotovo dijelom do Luča ili čak Ljubnog. I zove da dođemo opet...što svakako hoćemo...Dubaka