Dubaka: Si moji bregi...

Današnju nedjelju proveli smo u pregradskom kraju. Branje grozdja i ove godine nije moglo proći bez Stezaša. Istina, bregi po kojima smo se penjali obrani su prijašnjih dana i tjedana pa smo samo uživali u vidicima I čistom zraku . Dočekala su nas prazna trsja i šarene šume ali i prijatelji koji obogaćuju naš život svevremenskim vrijednostima.
I da, ljeto otišlo je eto, zlatna jesen koraknula je na zagorske brege, i sve je baš kakti u snu- kao što je i Fran (Galović) davno napisao. Ove godine rujanska jutra topla su i gotovo još ljetna – odlazak pod orah i traženje zrelih plodova pod drvetom obasjan je već u ranu zoru suncem, magle će očito doći kasnije (ali orasi ipak padaju). Berbe grojzdja obavljene su uglavnom u vedrom raspoloženju i po vedrom vremenu, bez kiše koja pada po beračima i u bačve ( zagorci su konačno odlučili vodu ostaviti u kadama za osvježavajuće kupke i u lavorima za pranje blatnjavih škornjof ). U davno feudalno doba obrađivali su naši pradjedovi brojne vinograde (i svoje i feudalčeve ) a pored tlake bili su vlastelinu dužni davati i tekuće daće kao određeni broj pinti svojih finih vina – što ih je neminovno prisiljavalo na povečanje kvantitete na račun kvalitete. Danas pak sve proizvedeno konačno ostaje u tatinim bačvama pa nitko ne treba vodeni dodatak- mošt ostaje čist i kletice mirišu po pravoj imbrini ali sve više i po silvancu, šiponu i sličnim finim sortama. Berbe su završene i čekaju nas samo fešte i narodna veselja.
Za pohod se složila ekipa koja je obećavala dobar pohod ali i dobro druženje. Ovo zadnje počelo je već na autobusnom kolodvoru u Pregradi,


gdje su nas ispred najpoznatijeg frizerskog salona dočekali veseli pajdaši i posluženje: ispred simpatičnog izloga bili su u košarici posloženi kiflići zarolani ko rokoko lokne, i slatko žganje.




Do dolaska autobusa spremno smo ispraznili košaricu a od tekućih slatkiša ipak malo ostavili za drugu priliku. Prema planu pohoda najprje nas je čekao Druškovec, pa Žolekov breg, vrh Kunagore itd. Upravo je tako i bilo. Prvih nekoliko stotina metara otprašili smo veselo po cesti, povremeno ometani automobilima čiji vlasnici nisu mogli spavati u mirno nedjeljno jutro. (No dobro, u 10,20 kad smo «šetali» cestom sav pošten svijet već je budan).

Cvijeće, lijepo uređene okućnice, pogled na daleke slovenske brege, blago sunce- ublažilo je tvrdoću asfalta pod teškim planinarskim cipelama



No, ubrzo smo ostavili civilizaciju daleko za sobom i uživali u zelenilu dragog nam Zagorja




Uske staze, voćnjaci i vinogradi – starinske kruške i skriveni grozdeki – i najteže uspone pretvarali su u lakosavladive puteve...


Žolekov breg – uvijek nagradi neponovljivim pogledom. Tu smo već puno puta bili- daleki crveni krovovi jednako tajnovito namiguju sakriveni u krošnjama a i društvo je uglavnom isto, samo su boje različite. Slikali smo se već tu uz prve proljetnice u ožujku ali i sa sjajnim iskrama srebrnog snježnog pokrivača u siječnju. Rujan je moj mjesec i volim ga podijeliti sa prijateljima, a u rujnu volim već spomenutog Frana Galovića koji opet piše
Bregi so se zlatom pozlatili,
V črlenom lisju rosno grozdje spi,...

Nakon pogleda u Zlatnu dolinu podno Huma i mi smo postale «zlatne»...


– veliki križ koji je spomen na sve branitelje Lijepe naše ispunio nas je ponosom – neda se ni gromu niti vjetru – nit su nas mogli četrdesetih niti smo se dali devedesetih!

– koze su nas gledale nepovjerljivo, odlučili smo da je prerano za ručak pa smo krenuli dalje, u potragu za nekim boljim mjestom za odmor. ( a i bilo je prerano za klopicu, nismo hodali još niti puni sat – iz autobusa smo izašli u 10,15 a sa Žolekovog brega krenuli smo dalje u 11,14 ).

Plodovi jeseni pratli su nas na svakom koraku- crvene jabuke, zelene kanade, kruške tepke, grozdje... morali smo se i zajedno uslikati upravo ispod pune voćke.

– Mirko s jabukom na glavi ( ili je to dunja?) čeka da Jasminka odapne fotićem kao Wilhelm Tell strijelom jabuku na glavi svog sina – i kao što je to uspjelo slavnom švicarskom junaku, tako je i naša Jasminka uslikala odličnu fotku


Za ručak smo odabrali lijepu livadu koja je pola bila na suncu a pola u hladovini tako da smo svi imali upravo željeni kuitak za odmor i okrepu.




– neki su i pauzu za ručak koristili za lagano razgibavanje!

– Božica slika goru u daljini ( i jadikuje kako ju uopće ne vidi kroz fotić i da ju sigurno nije «ulovila», a kad tamo, sve je tu). Sad sam shvatila zašto Darko na slici prije maše nogom ( da ga Božica vidi kroz luknjicu fotića).

...Nabral sam škrilaka vre ponoga
I med crninom muškat se žoti
Dale idem, steza je još doga,
V škrilaku grozdje vu rose spi.(F.Galović)

I nama je nakon Žoleka staza bila još duga sve na vrh Kunagore pa prekoVrljanšica do Pregrade. ( a v škrilaku nije bilo nikakvog grozdja- samo pokoja topla jabuka u ruksaku i u srcu vruča želja da se što prije stigne do svježih tekućih ).pitanja.

– Jasminka opet nešto računa !? Ne, ipak ne. To ona marljivo upisuje naša imena u knjigu koja je u upisnoj kutiji na vrhu Kunagore, najvišoj točki našeg pohoda, na koju smo došli u 13,00 – ravni vrh zatvoren šumom kroz koju se sramežljivo probija sunce i igra veselu igru lovica svojim zrakama po još zelenom lišču.



I dalje smo hodali šumom, neprimjetno se spuštajući – putem smo izbrojili nekoliko drveta pitomog kestena, a vrelo lijepi primjerci bili su na čistini uz vinograd u kojem smo naišli i na nekoliko grozdića koje smo uredno poprkovali



– opet plodovi jeseni – slatke i ko krv crvene kupine

– Sv. Lenart – crkvica je koja je okružena vinogradima i kletima, a u jednoj nam je Štefanija nabrala vrećicu grozdja, tak da nam škrilak ipak nije ostal prazan. Vinograd do vinograda ispunjava cijeli brijeg - to je kraj u kojem se morala začeti i razvijati proslava grojzdja. Tu i kad nitko ne pjeva čuješ stihove
Nikaj na svetu lepšega ni
nego gorica kada rodi – pjesma je koja jednostavno tu lebdi u zraku...

A za nas je u nedjelju bilo još malo asfalta, pa malo makadama i opet mekane travice, i evo nas opet na cilju.. gdje nas je dočekao naš veseli kuhar Slavko...i naravno puni kotlić ( još jednom hvala na čašćenju dragim domaćinima iz Pregrade - Dragica, Rajko, Štefanija, Slavko, Milan i Ružica)


– ali i fini hladni gemišti pred Rajkovim novim podrumom...

– pa smo svi završili u Rajkovoj i Dragičinoj garaži – malo smo se još pojačali dečkima iz Ivanca, tako da je pjesma mogla biti zvučnija.

Ali tu nije bio kraj – kraj je bio još jako daleko. Pa u Pregradi je bilo finale Branja grojzdja i grad je bio pun šatora koje smo morali posjetiti, a najava pohoda dala nam je u sadržaju ponudu druženja na toj manifestaciji , te to nikako nismo mogli izbjeći...

veseliti se druženju zakon je za svakog planinara

i pokazati da i nakon pohoda možemo živahno plesati.

a Štefanija je na večer odlučila da hitno treba napraviti mjesta u škrinji i ispeći protvan bučnice koju nije imao tko pojesti osim nas...

-

I ovom balkonskom slikom završio je rujan. Mjesec zrelog grožđa, jabuka, kukuruza i žutog lišća. Mjesec u kojem morate ići u brege jer tad se oni zlatom zlate. I tad sam ja najsretnija kad napišem: Si moji bregi... On(Fran) piše: Z mojih bregov...B.Dugme pjeva: Ima neka tajna veza /Za sve ljude zakon krut /Njome čovjek sebe veže / Kada bira sebi put... Pozdrav, vidimo se drugi put na nekom drugom bregu. DUBAKA58

Na malenom brijegu, usred vinograda,
Sastali se beruć grožđe, momak i djevojka.
Jedno drugom šaputali, vječnu ljubav obećali...