Dubaka: Si moji bregi...

Prvo dobro jutro otpjevale su mi ptičice još u 3,55 kada sam se slučajno probudila ali ipak bila radosna- upravo zbog tih ftičekov; jer ako oni pjevaju nema kiše, a ako nema kiše ima pohoda na Brezovicu što mi je nužno potrebno da napunim baterije za kraj školske godine. No dobro, ostatak jutra protekao je uz još malo laganog sna, uz malo laganog razgibavanja i u tradicionalno laganoj žurbi spremanja sendviča, voća i dragocjenih tekućina. Zborno mjesto na Kolodvorskom trgu okupano suncem dočekalo nas je prazno: Viktorija je brzala pločnikom prema sastajalištu- i jako sam se obradovala što ju vidim, Fanika je obavljala zadnji šoping, Juliano je bio tu ali meni još nepoznat a Tonček je bio u blizini među dućanima. Ubrzo su se pojavili Krešo koji nije Krešo, Ivica S., Željko bez Svjetlane i Rufusa, Pero koji nije Pero, Darko koji nije Darko, Željka je stigla kao da se sad vratila sa fešte i u prvi trenutak nisam mislila da i ona ide sa nama, Ivek F. se isto pojavio u toaleti za izlazak na utakmicu, a dojurio je i Slobek koji je u Diskontu ugovarao piceka za ostatak familije, a tu sam i JA koja sam uredno zbrajala društvo pred stezaškim ormarićem. Da ne zaboravim, pred sam start pješačenja pridružio nam se vlastitim prijevoznim sredstvom i Joža. (- tako smo sada svi ubilježeni: 14 domaćih ljudi plus mali kinezi u ruksacima- ali o tome poslije ).
Jedna preporuka za buduća druženja: u jutro prije polaska molim da se šoferi najprije dogovore o detaljnom planu puta- onom dijelu koji se prevaljuje na kotačima, jer bi bilo dosta toga da kod svakog domaćeg pohoda netko zaluta: nismo još ni pošteno primili volan u ruke a već smo ostali sami na parkiralištu ( Slobek, Juliano, Fanika i JA ). Srećom, negdje u nekakvoj zabačenoj moždanoj ladici ostala mi je slika stranice najave pohoda- Hršakov breg- Slobek je pojurio svom silinom kako bi se vrata auta zatvorila od brzine jer nam je Fanika demonstrativno htjela odustati. Naravno, telefonski broj Tončeka nemam a svi koji su u mojoj memoriji, uredno su doma spavali. Raspoloženje se ipak brzo popravilo pa smo u Krapinskim Toplicama oprostili svojem vozaču što juri kao budući pobjednik formule 1 i razbacuje nas po autu- sreća što je KIA mala pa JA i Fanika nismo imale puno prostora za tumbanje . Prvi puta smo izašli na Vuglec bregu, a kad tamo nema nikoga iz poznatog stezaškog tima- spas je došao u mobilnom broju Darka T. koji isto nije Darko- za njega barem znam da je Nikola- i koji nas je uputio u pravi pravac prema bregima. ( Zato smo kod Ačkove hiže svi uredno razmjenjivali brojeve mobića- da se možemo dozivati modernom komunikacijom a ne kao Zgubidan i Kanonik z brega na breg deračinom. ) Još smo malo od Vugleca išli na kotačima, tako da smo skratili planirano hodanje, ali nitko nije zbog toga žalio, ne zbog lijenosti već zbog činjenice da smo time izbjegli asfaltiranu cestu.
SPREMNI ZA POLIJETANJE:

Potpuno ekipirani- sa Jožom iz auta broj 5- krenuli smo u 8,45 put Štuparju, Preseki a ostavljajući Škarićevo iza sebe.
Vrijeme je bilo dobro, sunce u 9 sati još ne grije prejako, i iako je najavljena kiša, očekivali smo dosta topli dan. Staza je ugodna, malo asfalta, makadam, poljski i šumski put- izmjenjuju se lagani usponi i ravni dijelovi sa lijepim pogledom na prekrasno ZELENO ZAGORJE koje svojom ljepotom može ravnopravno stati uz bok i Mljetu i sunčanom kršu Dalmacije.
POGLED NA STRAHINJŠČICU:


STARO TRSJE- JOŠ MALO PA ĆE IH BITI SAMO U SJEĆANJIMA

Ovaj dio Zagorskog bregovitog puta markirali su i stezaši koji su upravo u današnjoj hodačkoj ekipi, pa da se testira vidljivost i primjenjivost oznaka na čelo kolone poslali smo TIPA koji je prvi puta na ovim stazama- ako nas dovede do cilja, markacije su dobre- a on je to jedva dočekao- s razlogom je trebao biti prvi. (radi se o muškoj osobi koja ima ime na S). Išlo mu je dobro u usponu, a na povratku su ga svako malo u grmlje zanašale trešnje koje su zakipjele u zagrijanom trbuhu. U najavi pohoda predviđeno je pješačenje od 2,5 sata do Ačkove hiže, a toliko smo mi otprilike i hodali- došli smo gore oko 11,20- s time da smo putem na par mjesta počistili grane i bršljan oko markacija,
KREŠO U AKCIJI:

PRVA PAUZA:

a imali smo i dvije kratke pauze za voće i pijaču. ( kratke pauze ali dovoljno duge da Ivek F. nakon podosta hodanja ustanovi da je u Preseki-mislim na mjestu druge pauze pod jabukom ostavio naočale- naravno da smo ga uvjeravali kako će ga one tamo sigurno čekati do povratka, jer stezaše i njhovu izgubljenu imovinu čuva božje oko- zna to Ferenc sa Mljeta- i naravno da je tako i bilo: Željka je našla naočale i obradovala svog šefa pozivom još prije našeg povratka ).
ZAGORSKE STEZE NA ZAGORSKOM PUTU:


Pola sata prije dolaska u dom okupana suncem presrela nas je velika trešnja- ugledali smo je još iz daljine i svi su (osim mene koja sam na trešnja dijeti) radosno poletjeli prema čarobnom drvetu ispod kojega je ratoborno stajala gazdarica. No, čim smo se približili ogromnoj i punoj voćki, teta je naredila: svi na trešnju, jedite koliko možete. Poslušni kao uvijek, stezaši su se marljivo dali na posao. Znajući da nas u Ačkovoj hiži čeka odličan grah s kobasicama, morali su se berači teška srca brzo otkinuti od trešnje (doduše, Slobek, Krešo i Joža ostali su još divaniti sa gazdaricom i navodno su glumili snuboke ).
Malo jači uspon doveo nas je nakon pola sata širokim puteljkom kroz prozračnu šumu do poljane zasijane kukuruzom i zlatnim ječmom koji se presijavao na suncu kao sjajna vilinska kosa. Ačkova hiža smjestila se na drugom kraju te poljane, 455 metara n/v piše na žigu- inače se vidi još iz daleka od Preseke – zadnji koraci su se možda učinili i nekako teški, po blagoj kosini i snažnom suncu, (11,15 vrijeme kao rođeno za hladnu pivu ako nisi pojeo previše trešnji ).
Dvorište doma očišćeno je i uređeno za izletnike- vjerujem da će PD Brezovica uložiti još dosta rada na uređenje, ali za sada se imaju čime podičiti. Između ostalog, tu je u velikoj dnevnoj sobi krasna zidana peć za kakvu je naš predsjednik odmah obavio prve pregovore sa graditeljem, pa viseća kuglana koja je postavljena na dobroj udaljenosti od stolova, što je čujem- znaju neki stezaši, vrlo važno za miran odmor gostiju- a onda imaju i jedan veliki kotao a pred njim odličnog kuhara sa zanimljivim natpisom na majici: DOBAR GRAH DALEKO SE ČUJE. Naravno da smo to provjerili- istinitost prvog dijela tog zapisa potvrđuju naša zadovoljna lica i račun za 12 piva i 2,5 litre vina i nekoliko voda. O drugom djelu natpisa svjedočiti ćemo svi na povratku prilikom spuštanja prema autima.
U osvježavajućoj hladovini odmorili smo se nešto više od pola sata, a zatim smo odlučili krenuti do vrha Brezovice do kojega nas je dijelilo još stotinjak metara visinske razlike. Tonček je imao obaveza doma i morao nas je napustiti, a pridružili su mu se od slavlja umorni Željka i Darko. ( Iako smo ostali obezglavljeni , korist od njihovog ranijeg odlaska iskazala se u pronalaženju Ivičinih naočala.)
Na vrh Brezovice povele smo društvo JA i Viktorija, tješeći ih da najgore što ih može snaći jest da ih odvedemo u Sloveniju- kamo nas vjerojatno ipak ne bi pustili jer bi vojničeki na granici bili uvjereni da u ogromnim ruksacima skrivamo svaki po jednog Kineza kojega želimo prošvercati u Europu.
Još nadomak Ačkove hiže, između polja smrdljivo-špricanih kukuruza, u travi poljske staze, uočile su naše nježne okice debeli pobelar iliti mušku lisnicu. U prvi tren sam pomislila da je to ispalo Viktoriji a onda sam odmah shvatila da je novčanik na zemlji ispred a ne iza nje. Vlasnik, Presečki Eduard pronađen je na vrhu Brezovice (vrlo brzo i to opet zahvaljujući mobilnim komunikacijama). Kako je u novčaniku osim kompletnih osobnih dokumenata bila još i pozamašna svota kunića ( bez ušiju i repića, ukupno oko 4-5 tisuća), Viktorija je predajući nađeno kao usput spomenula da poštenog nalaznika obično ide deset posto nađenog, a mi to možemo realizirati kod veselih konobara u Ačkovoj hiži. Prije povratka u hižu bacili smo još pokoji pogled sa televizijskog stupa prema Maclju i široj okolici, a zatim krenuli prema dolje. I onda na spustu u šumi smo primijetili da se Joža i Krešo tek uspinju prema gore- zadržao ih je grah. Po povratku s vrha utaborili smo se za najvećim stolom kojega nam je odabrao Ivica S- uvjeravajući nas da je to mjesto sa najboljom hladovinom.
BAŠ SMO POJELI BAŽULEKA:

Naravno da je to bila istina- zato smo i mogli tako dugo ostati: debela hladovina, grah, hladna piva i gemišti, dobro društvo, a pojavio se i gospon Edo sa svojim novčanikom… dalje se fučka…do skoro 15,45 skrivali smo se od jakog sunca- a bila je i misa sa koje nismo mogli otići…






O povratku najviše govore slike sa trešnje….
ŽELJKO I IVEK U AKCIJI:
















SAMO JOŠ TOLIKO MALO MI STANE:




DREAM TEAM NA DREVU:



PERO U AKCIJI, ŽELJKO KAO – JA NISAM SA NJIMA:



KAK MI JE LEFKO PO TREŠNJAMA - JA NISAM JEL GRAH


PRAVO MJESTO ZA PAUZU


Došli smo doma negdje oko 19,30 … Netko bi pomislio da smo se bez vodiča opet izgubili u zagorskim šumicama …
TU SMO, NA PRAVOM PUTU:


Ali to se veli ovako: kad mačke nema, miševi kolo vode… ( mačak u čizmama trebao bi biti vodič a raspjevani miševi mi, raspušteni planinari) jer, ima još nešto na kraju: okrepa u bistrou Kapljica gdje smo nenajavljeno navratili na feštu za firmu… kolači, gemišti, kavica, pa opet kolači… Nakon dobrog gombanja po bregima, kvalitetnog graha i čistog zagorskog zraka, kolači su mi došli kao točka na i… A onda smo čak i zaplesali polkicu i valčeka….
P.S. u najavi pohoda piše da se sudionici pohoda, kojima je cijela ruta preteška, mogu u povratku spustiti na željezničku postaju Žutnica. Mi smo u grupi imali dva člana koji su tako gorljivi planinari da su se sa Brezovice spustili u Žutnicu ali se zatim ipak vratili u Ačkovu hižu i dalje sa nama odradili spust, trešnje i kolače.
Tako je jedan dan koji je počeo obično i svakodnevno, završio veselo sa punom košarom doživljaja: ne moramo mi putovati 12 sati u daleki svijet da bi nam bilo lijepo…zato, vidimo se na domaćim bregima… DUBAKA58