04.ožujka 2007., Kolodvorski trg u Zaboku 07,55 staro i poznato društvo čine: Šemovčan x3, Črnjević x2, Hržica x 2, Jožek x2, Ivanka, Viktorija , Ivek, Presečki x 2, Barbić x 2, Ladišić D., gospodin trkač iz Oroslavja. i Turk D. kao glavni i odgovorni predvoditelj- bregi koji nas očekuju: Boč pa zatim Donačka gora. Još nismo ni krenuli a već smo nešto zaboravili- Svjeba nije ponijela osobnu, a mišljenja smo da će joj ipak trebati- stvar spašava Mario i srebrna strijela juri do Trga D.D. Polazak upriličujemo više-manje na vrijeme, ali sa prvim okretajima kotača dolazi do raspada kolone- dvije srebrne strijele uzaludno čekaju kod crkve ( i uznemiruju jadne ljude mobitelima tražeći predvoditelja) ali treća srebrna strijela koja je trebala biti vodeći pilot, ne pojavljuje se... odlučujemo sami do Rogatca, toliko znamo, a tamo će nas valjda čekati ostatak neustrašivog tima. Zbrajamo ljude i automobile i fale nam Ivek, Jožek, Ivanka i gospon S? (a što ću kad sam zaboravila stričekovo ime, zapravo, nije mi ga nitko niti rekao) No, naša briga je nepotrebna, oni su već nadomak odredišta- kasnije saznajem da je to zbog trke za žigovima- glavno da smo svi na okupu.
Što se tiče vremena, prognoza je bila točna- prekrasno jutro, sunce, čisti zrak- kod okrepčevalnice podno Boča pravo mjesto za sunčanje (njihaljke, ležaljke... i čitanje u miru)- ali ipak mi se nešto ne sviđa kod te okrepčevalnice- ne primaju kune, samo eure- oni su Evropa, zato idemo brzo gore, do piramide. Naravno, odmah nastaju dva tima: prvi u malom sastavu od tri člana- Jožek, L. Darko i Tin idu na sajle,(ako ih pronađu) a ostatak svijeta lagano kroz šumu. Staza je suha, dobro označena i dobro posjećena, gotovo da je gužva- pravi proljetni dan izmamio je puno ljudi u brda. Šuma kojom prolazimo čista je i dobro pregledna, svjetla ali vjerujem još kratko vrijeme, brzo će se sve zazelenjeti. Do same piramide na vrhu Boča (980 m) dolazimo po hrptu isprepletenom korijenjem i kamenim gromadama- naravno da je u trenutku dolaska repa kolone vodstvo bilo već na prvoj platformi.
S vrha piramide divan je pogled- sve do našeg dragog domaćeg Sljemena na jugu pa do Savinjskih i Julijskih alpi na zapadu- sjećam se toga još od 1981. godine kad sam prvi puta bila gore- ali isto tako mi je u sjećanju ostala želja da nakon spuštanja otplešemo ringa-ringa-raja oko stupa- da se odvrtimo od tih vijugavih nesimpatičnih stepenica- zato sam ovaj puta ostala naslikavati visibabe oko podnožja piramide.
Donačka gora (882 m) je svoje ime dobila po crkvi sv. Donata- (koju danas nismo vidjeli pa ostaje u obvezi doći ovamo još negdje u budućnosti). Uspon počinjemo od Rudijevog doma (590 m) do kojeg smo došli autima (i jedva ih parkirali zbog gužve). Nasuprot doma na osunčanoj padini očarava nas mnoštvo šafrana- ljubičasto do ljubičastog na zelenom tepihu…
Ako sam rekla da je na Boču bila gužva, onda je ovo ovdje kao na Trgu bana Jelačića (ili je bolje reći kao u parku Tivoli u Ljubljani- da se netko nebi naljutio- no, nakon Svete gere ovo je samo pjesnička sloboda)- netko je rekao da smo se penjali 45 minuta, naravno mi koji smo na vrh došli zadnji. Morali smo dio vremena odvojiti na uživanje u mirnoj ljepoti šume za koju piše da je pragozd zaščiten kot naravna znamenitost- a valjda to znači prastara šuma, jer mi baš ne liči na prašumu- čini mi se kao obična bukova šuma, prepuna procvalih zvončića- godinama nisam na jednom mjestu vidjela toliko tog cvijeća.
Pogled s vrha Donačke gore je nevjerojatan: na jednoj strani Ptujsko i Dravskom polje, pa mali okret prema haloškim brdima i vinogradima te prekrasan Boč na zapadu gdje smo upravo malo prije bili, a još k tome sunce, toplo, samo nam je još šank falio. Zato smo najstarijom markiranom planinarskom stazom požurili starom Rudiju- u dom gdje ima svega: fine gobove juhice, zlatnog roga kojega toče u lijepe dugoljaste čaše, a što je najvažnije , primaju kune.
I kao svaki dobar planinarski dom, ima lijepe drvene stolove i klupe na kojima se za sunčanog vremena odmaraju umorni planinari i dogovaraju se za slijedeće pohode…
(dubaka58)