Dubai2

Kazna Dohom

Vec sam vam pisao da je glavni grad Katara (zapravo jedini grad Katara) vjerojatno najdosadnije mjesto na svijetu. Vec sest puta sam bio na tom sterilnom gradilistu i svih sest puta sam se razocarao. Mislim da je netko u komentarima imao primjedbe na moj stav o Dohi, ali u ponedjeljak sam isao u Dohu sedmi put i sedmi put je dozivo isto kao i prije. Ne radi se tu o nekom rivalstvu sa Dubaijem, niti o ljubomori posto je GDP u Kataru dvostruko veci nego u Emiratima, nego o tome da je sterilna Doha jos umjetnija od umjetnog Dubaija, temperatura je vrelija od vrelog Muscata, a srce grada je hladnije od hladnog Murmanska.
Vjecni ponavljaci i neoriginalni imitatori, Katarci mogu samo biti zahvalni da na tom malom poluotocicu zbilja gdje god zabijes lopatu curi nafta, a bogatstvo se dijeli na njih manje od milijun.
Dojam o Dohi upotpunjen je nasim poslovnim procesom: iako smo u Dohi zaradili najvise dolara po stanovniku, put tamo je nesto kao kazna. Ustajanje u 5:30, taksi u 6:15 kako bi se u zracnu luku doslo u 7:00. Let u 8:15 gotovo nikad nije poletio na vrijeme. Jednosatni let na kojem se jedva stigne servirati dorucak kojeg ovog puta nije ni bilo zbog Ramazana. U Dohu se, zbog razlike u vremenskoj zoni dodje opet u 8:20 jer let traje sat vremena, a tolika je i vremenska razlika.
Zracna luka je veliko gradiliste, kao i cijeli grad, jer se Doha intenzivno priprema za Azijske igre, koje bi trebala ugostiti u prosincu. Kazem trebala, jer od svih projekata izgleda da je gotov samo nas projekt sirokopojasnog bezicnog pristupa i travnjak na stadionu, a sve ostalo, od terminala zracne luke, cesta, olimpijskog naselja, hotela pa i tribina samog stadiona debelo kasni. Suska se da je Azijski olimpijski odbor vec dao ultimatum i da je Peking pristao biti alternativno mjesto. Zamislite, samo dva mjeseca unaprijed Kinezi su pristali ugostiti 11000 sportasa i organizirati igre, kao pripremu za Olimpijadu. Medjutim, visoka delegacija Katara s kojim smo bili na sastanku, u kojoj je bio voditelj osiguranja sudionika, uvjerena je da ce igre biti u Dohi, kako je i bilo planirano. "Tako je i Atena izgledala dva mjeseca prije Olimpijade, pa je sve proslo u redu." - tjesili su vise sebe nego nas.
Doha ima sve prirodne pretpostavke da bude zanimljivija od ostalih glupih gradova izgradjenih u formi kvadrata jer se koncentricno siri oko zaljeva...



...medjutim, od zracne luke koja je na slici dolje desno, pa do poslovne zgrade Qtela koja je sa druge strane zaljeva nismo vidjeli NITI JEDNU JEDINU OSOBU na ulici. Niti jedno. I tako svih sedam puta. To je isto kao da u Splitu idete od ACIja do trajektne luke i ne vidite nikoga. To se moze dogoditi samo za vrijeme utakmice Hajduka i Reala u finalu Lige prvaka, dakle nikad. (Iako ce u Splitu i u tom povijesnom trenutku barem jedan narkoman zicati kunu za drogu na autobusnom kolodvoru).

Sastanak pocinje sa tocno pola sata zakasnjenja, kao i svih sest puta prije toga (osim onog jedinog kada su svi dosli na vrijeme samo zato sto smo mi zakasnili pet minuta), i trajao je 45 minuta, tocno do vremena podnevne molitve kada su nas naglo shvatili i prihvatili sve sto nisu prihvacali do tog trenutka i gotovo bez pozdrava nestali iz sobe.
Pozvali smo taksi i receno nam je da ce doci za dvadeset minuta, samo da ga pricekamo ispred zgrade, na +35 stunjeva jer on ne moze cekati dok mi izadjemo. Nije se pojavio. Cetrdeset minuta nakon toga smo ponovo pozvali taksi koji nam je obecan za dvadeset minuta.



Jos ga nema. Nakon malog foto sessiona pred novom Qtelovom zgradom odlucili smo pjesaciti do obliznjeg City Centra.





Tad sam prvi put vidio ljude kako pjesace u Dohi, kad smo prolazili pored velikog izloga u kojem smo kolega i ja vidjeli svoje odraze. U City Centru je sve zatvoreno. Ramazan je. Restorani su zatvoreni, ne prodaju ni "take away" hranu, neki sendvic kojeg bi se moglo kradom pojesti u nekom skrivenom kutku. Ispred praznog centra je red za taksi od cca 20 metara. Uzimamo ilegalni taksi, jer nasa firma prihvaca i placa trosak koji je logican, a za kojeg nemamo potvrdu i racun. Dehidriran, izmoren posto sam radio cijelu noc padam u san dok se auto stariji od mene vuce razrovanim ulicama prema aerodromu i tako dajem sansu kolegama da naprave i nesto smjesnije fotografije...



Let nazad je u 3:15, ali u zracnoj luci se treba biti barem 90 minta ranije radi sigurnosnih provjera i cinjenice da se ipak radi o medjunarodnom letu. Let nazad je jos jedan sat i jedan dodajemo opet zbog vremenske razlike. I onda ravno u ured u koji se dolazi oko 6:00.
Otprilike isto kao da vam netko kaze u Zagrebu da odete u Frankfurt na sastanak ujutro i da se vratite u ured popodne predati izvjestaj. Na kraju, put je kraci od 12 sati, pa se isplacuje samo 30% dnevnice, koja se dodatno umanjuje za 20% ukoliko je domacin servirao svedski stoj pored kojeg najcesce projurimo dok trcimo na aerodrom.
I zato je Doha dosadna i za mene je kazna.

PS. Znamo da se ovaj blog cita u Dohi. Ako zelite ispraviti neki navod, ili jednostavno dati svoje vidjenje Dohe, a prostor predvidjen za komentare vam nije dovoljno velik (u sto sumnjam jer u njega mozete staviti sva godisnja dogadjanja u Dohi), posaljite ga mailom, rado cemo ga objaviti.