Joanna has left Stepford https://blog.dnevnik.hr/drugopoluvrijeme

srijeda, 17.04.2013.

Bog je umro uzalud. Pokoj mu duši.

Svi ste jednom bili na tom putovanju. Za mene je to bio jedan događaj u Dubrovniku gdje su nas u jednom hotelu tako kraljevski ugostili da mi je u više navrata došlo da se ispričam domaćinima što sam došla.

Bješe nezaboravno.

Od konobara koji su za vrijeme ručka odnosili stvari sa stola, sobarica koje su nas tjerale van iz sobe, recepcionara koji se pravio Englez, i organizatora koji su se držali gesla "nisam ja odavde, ja sam tu biciklom". A bicikla nigdje.

Zanimljivo u toj priči je je savršeno normalna reakcija popizditi jer osim što se nismo sami pozvali na događanje, takvu nekulturu i neljubaznost je zbilja žestoko teško zanemariti. Mi smo se inače počeli ponašati sasvim suprotno.

Počeli smo se uklanjati naguzećke kao da je kraljica u sobi i spuštati glavu kao da smo nešto žestoko skrivili. Mislim jesmo garantirano, ali ne njima k vragu. Možda je fora bila da je nakon tri dana gostiju van sezone bilo dosta, a projekt je trajao nešto duže. Neki gadan bag se dogodio u glavama svih prisutnih gostiju, i zbilja smo se počeli ispričavajuće ponašati.

Oprostite što dišem neću nikad više, evo još jednom mi dozvolite da uzmem svoje stvari čisto da ne stojim tu u ručniku po sobi dok vam smetam, neće se ponoviti, obećajem.

E sad to razvucite na globalne razmjere odnosno razmjere banana republike.

Samo osobni doživljaj života u RH lejtli. Iako je zaštitni znak moje vrste prst u zraku i svjetlo nišana na čelu uviđam da mi je globalna skala sve manje važna.
Recimo činjenica da nisam izašla na izbore.
Ne tako davno sam vodila jednu raspravu o tome kako je to dužnost makar glasao za Doris Koštu, Stranku malih zelenih ili Sindikat prodavača magle. I to sam jako dugo prakticirala. U nešto manje od desetljeća svog glasačkog prava sam bila čvrsto uvjerena da je to važno.

(Nemojte krivo shvatiti, ovo nije priča o tome da nije važno. Važno je.)
No eto preskočila sam izbore nedavši nikom legitimitet. Koji btw inače i mislim da nitko ni ne zaslužuje dobiti.

I onda sam se probudila na izborni dan u jednom mjestu iz kojeg je Višnja s vrelim usnama pobjegla jer je tamo i bog rekao laku noć.


I shvatila hmmm. Oke, izbori su danas. Ja neću glasati, očigledno. Ionako bično glasam za autsajdere. Uporno i uzaludno. Ali danas neću, jer sam zaboravila. I tu mi blinkne lampica. Ja sam gost. Samo na prvu ima veze s nedavnim izjavama o gostima i nepogodama. Gostujem ovdje. Ne zbog nacionalne, vjerske, seksualne ili neke druge pripadnosti. Ako ništa moji preci imaju lijepu povijest zatvorskom kaznom ovjenčane veze s domovinom.

Doduše, imaju i povijest alkoholizma, što jasno znači da ću ako dovoljno poradim na ovom drugom postati bolji domoljub.

Sasvim trijezan zaključak je taj da sam gost prema kojem se jako loše odnosi pa se eto počeo ispričavati sasvim suprotno svakoj logici i zdravoj pameti. Zdravu pamet je potrebno maknuti iz jednadžbe jer dotičnu već dugo nemam, a poštene nalaznike se moli da ju zadrže ili barem zakopaju negdje. Spomenuti gost pomalo počinje uviđati da je priča jednaka sa svakim potencijalnim velikim vođom. I ovom se prilikom želim ispričati domaćinu na ovom predugom boravku. Projekt je pri kraju, možete se opustiti.

ovo nije priča o tome kako nije važno. važno je. samo ne meni.

Da ne bude sporno ovo nije pozdravna poruka potencijalnog samoubojice, nisam toliko bedasta, a još manje toliko zainteresirana. To je samo tirada o tome kako me zbilja zaboli više dupe za stanja gospodarstva, sukobe interesa, manjinsku politiku i ostale pizdarije. Političari dolaze iz naroda, samo se rijetko tamo vraćaju. Demokracija je ionako kad ti nekog pošalješ u mp3, a on ode kud hoće. Živjeli vi meni (radim na svom domoljublju)

subota, 06.04.2013.

Dobre namjere se ne računaju

Ljudi jako često imaju ideju da čine nešto jako dobro. Bez obzira iz kojih razloga. Kad sam bila jako zelena, puno zelenija nego sad sam mislila da se sve mora činiti iz pravih razloga. Sad znam malo bolje tog. Recimo da je u svijetu oko mene toliko malo dobrih stvari da ako će netko pomagati siromašnima da nahrani svoj ego neka mu bude. Sam ti nekom pomozi nek ti sebi kupuješ kartu za raj smišljeno i tempirano nije važno. Sporedno je koje svoje potrebe dobročinitelj zadovoljava.

Ono oko čeg mislim da je nužno povući crtu je način na koji se nešto radi.

Jedna moja sugrađanka je došla na ideju. Ideja je naišla na odobravanje i mnogi ju čak počinju nazivati akcijom i priključivati se. Dakle gospođa je hranu stavila u vrećicu i objesila na kontejner uz oznaku da je unutra hrana te da ju može uzeti onaj tko je treba.

Bila sam u šoku. Osobno nešto odvratnije zbilja dugo nisam čula. Sigurno će mnogi pitati zašto. U to sam sigurna jer je toliki broj ljudi oduševljen idejom. Zašto? Jer sam naučena više poštovanja iskazati životinji nego što je iskazano ljudima kojima je to namijenjeno.

Jer smatram da taj potez vrijeđa dostojanstvo.

Postoje vjerojatno neki ljudi koji po smeću kopaju iz zabave iako nikad takvog nisam vidjela.
Postoje neki novi hipsteri koji hranu ne plaćaju nego žicaju, ne zato jer nemaju čime kupiti nego misle da nema smisla kupovati hranu jer se toliko hrane na svijetu baca.
Postoji cijela subkultura ljudi koju iskreno ne razumijem jer mnogi pored sasvim pristojnog krova nad glavom borave pod kojekakvim napuštenim krovovima jer im je to super.

Ti ljudi se nikako ne bi smjeli pobrkati sa siromašnima i beskućnicima, oni to nisu. Oni samo misle da je to kul.

Ideju se pravda izjavom da ovako ljudi mogu uzeti tu hranu bez tuđih osuđujućih pogleda i inih neugodnosti. Zbilja mislite da je to to?
Da je nekom tko je toliko gladan da hranu traži tamo neugodno što ga vi gledate?

Neugodno je vama. Strahovito je neugodno kad te netko podsjeti da si kako da to fino kažem razmaženo derište koje kuka jer mu se ne jede ovo ili ono. I meni bude neugodno kad netko prosi dok pijem kavu negdje vani. Iskreno. Neopisivo neugodno. Jer ja nisam gladna. Koji god njegovi razlozi bili. Možda zapravo mlati opaku lovu. Tko će znati? Nama je neugodno jer smo svi savršeno svjesni toga da smo mogli nešto napraviti, ali eto nije nam bilo na redu, imali smo jako nekog važnog posla. I to je
normalno. Protiv tog osjećaja se čovjek bori tako da napravi nešto.

Na primjeren način. Ne na način da nekom ostavi hranu na kontejneru. Uopće nije riječ o tome da ta hrana nije čista kao što ideja tvrdi da je riječ je o tome da na taj način vrijeđate nečije dostojanstvo.

To što je netko doveden u poziciju da u vašem i mom smeću traži ono što mu je potrebno je dovoljan udarac na njegovo dostojanstvo i zbilja mu ne treba na ovaj način iskazivati milost.

Time ste napravili nešto dobro samo u svojoj glavi.

Oprali se od tog čovjeka kojem pomažete. Ostavili ste mu hranu tamo gdje ga očekujete. Niste ga pozvali kod sebe na ručak, niste mu dali hranu, niste mu pomogli. Ponizili ste ga. Ljude i pojave očekujete u kontekstu koji im odgovara. Kad sretnete susjeda u inozemstvu se iznenadite. Ne očekujete ga tamo. Ovdje dajete do znanja da ga očekujete na njegovom starom mjestu.
To nije isto što i ostavljanje boca u posebnoj vrećici pored što ljudi rade i što je sasvim oke. Ako ti nećeš vratiti te boce u trgovinu netko kome je to očito potrebnije hoće.

Na milijun i jedan način se može pomoći, a da se ne uvrijedi čovjeka kojem se pomaže. Pomalo me nervira kad ljudi žale druge ljude. Nikad ne znaš što ti nosi sutra i tko će tebe tad možda žaliti. Odakle ikom pravo da drugog sažalijeva? Ono što si ljudi zamišljaju tko su?

Jako je jednostavno žaliti drugog s visoka i iz daleka. Pogledati zadovoljno s prozora kako vaše vrećice više tamo nema i ne razmišljati o onom koji ju je uzeo. Ljudska bića su za većinu ljudi vrednija od životinja...tko bi rekao s obzirom na razinu poštovanja koju im iskazuju.

Opis bloga

polupokušaji nečega


Emajl:

electromagnetica184@gmail.com





đuls blog

Fabricka greska

Kise padaju, evo vec stoti dan
smisljam oblake kako da oteram
prizivam vraceve drevnih plemena
da zajedno sa njima otpevam
molitvu za sunce, makar neonsko
samo se bojim da ne pokleknem
i promuknem, na ivici sam snage

Ref.
Hvala na visku inspiracije
u mom gradu je glupo voziti skejt
ja sam fabricka greska generacije
dovoljno pametan, steta, previse slep
moji su drugovi biseri rasuti zauvek

Sanjam talase obalskih mirisa
i parce neba gde
gde je mesec uvek pun
mesto na kome vise necu biti usamljen
nikad niko nece moci da mi oduzme

Stvarno se bojim da se neko ne usudi
i pokusa da me probudi
da dirne prljavom rukom
u jedino sto je ostalo
pucacu u grudi