Svi ste jednom bili na tom putovanju. Za mene je to bio jedan događaj u Dubrovniku gdje su nas u jednom hotelu tako kraljevski ugostili da mi je u više navrata došlo da se ispričam domaćinima što sam došla.
Bješe nezaboravno.
Od konobara koji su za vrijeme ručka odnosili stvari sa stola, sobarica koje su nas tjerale van iz sobe, recepcionara koji se pravio Englez, i organizatora koji su se držali gesla "nisam ja odavde, ja sam tu biciklom". A bicikla nigdje.
Zanimljivo u toj priči je je savršeno normalna reakcija popizditi jer osim što se nismo sami pozvali na događanje, takvu nekulturu i neljubaznost je zbilja žestoko teško zanemariti. Mi smo se inače počeli ponašati sasvim suprotno.
Počeli smo se uklanjati naguzećke kao da je kraljica u sobi i spuštati glavu kao da smo nešto žestoko skrivili. Mislim jesmo garantirano, ali ne njima k vragu. Možda je fora bila da je nakon tri dana gostiju van sezone bilo dosta, a projekt je trajao nešto duže. Neki gadan bag se dogodio u glavama svih prisutnih gostiju, i zbilja smo se počeli ispričavajuće ponašati.
Oprostite što dišem neću nikad više, evo još jednom mi dozvolite da uzmem svoje stvari čisto da ne stojim tu u ručniku po sobi dok vam smetam, neće se ponoviti, obećajem.
E sad to razvucite na globalne razmjere odnosno razmjere banana republike.
Samo osobni doživljaj života u RH lejtli. Iako je zaštitni znak moje vrste prst u zraku i svjetlo nišana na čelu uviđam da mi je globalna skala sve manje važna.
Recimo činjenica da nisam izašla na izbore.
Ne tako davno sam vodila jednu raspravu o tome kako je to dužnost makar glasao za Doris Koštu, Stranku malih zelenih ili Sindikat prodavača magle. I to sam jako dugo prakticirala. U nešto manje od desetljeća svog glasačkog prava sam bila čvrsto uvjerena da je to važno.
(Nemojte krivo shvatiti, ovo nije priča o tome da nije važno. Važno je.)
No eto preskočila sam izbore nedavši nikom legitimitet. Koji btw inače i mislim da nitko ni ne zaslužuje dobiti.
I onda sam se probudila na izborni dan u jednom mjestu iz kojeg je Višnja s vrelim usnama pobjegla jer je tamo i bog rekao laku noć.
I shvatila hmmm. Oke, izbori su danas. Ja neću glasati, očigledno. Ionako bično glasam za autsajdere. Uporno i uzaludno. Ali danas neću, jer sam zaboravila. I tu mi blinkne lampica. Ja sam gost. Samo na prvu ima veze s nedavnim izjavama o gostima i nepogodama. Gostujem ovdje. Ne zbog nacionalne, vjerske, seksualne ili neke druge pripadnosti. Ako ništa moji preci imaju lijepu povijest zatvorskom kaznom ovjenčane veze s domovinom.
Doduše, imaju i povijest alkoholizma, što jasno znači da ću ako dovoljno poradim na ovom drugom postati bolji domoljub.
Sasvim trijezan zaključak je taj da sam gost prema kojem se jako loše odnosi pa se eto počeo ispričavati sasvim suprotno svakoj logici i zdravoj pameti. Zdravu pamet je potrebno maknuti iz jednadžbe jer dotičnu već dugo nemam, a poštene nalaznike se moli da ju zadrže ili barem zakopaju negdje. Spomenuti gost pomalo počinje uviđati da je priča jednaka sa svakim potencijalnim velikim vođom. I ovom se prilikom želim ispričati domaćinu na ovom predugom boravku. Projekt je pri kraju, možete se opustiti.
ovo nije priča o tome kako nije važno. važno je. samo ne meni.
Da ne bude sporno ovo nije pozdravna poruka potencijalnog samoubojice, nisam toliko bedasta, a još manje toliko zainteresirana. To je samo tirada o tome kako me zbilja zaboli više dupe za stanja gospodarstva, sukobe interesa, manjinsku politiku i ostale pizdarije. Političari dolaze iz naroda, samo se rijetko tamo vraćaju. Demokracija je ionako kad ti nekog pošalješ u mp3, a on ode kud hoće. Živjeli vi meni (radim na svom domoljublju)
Post je objavljen 17.04.2013. u 00:08 sati.