Joanna has left Stepford https://blog.dnevnik.hr/drugopoluvrijeme

srijeda, 18.04.2012.

Prokleta avlija na novoj adresi

Blog nije samo to što na određenoj elektronskoj adresi stoji ispred imena servisa kojim se koristite.

On je više ili manje vi ili neki vaš aspekt, što dulje pišete on je jasno manje vi jer i ti virtualni prijatelji su neka vrsta prijatelja i nekako vas znaju.
A ako vas znaju ne možete baš lupetati bilo što.

Stvar s blogom je da treba često imati na umu da osoba koja piše blog i bloger koji se na ime bloga odaziva vjerojatno imaju stanovitih sličnosti, ali najčešće nisu sasvim ista osoba.

Pišem blog kakav pišem i iz kojeg je na prvi, drugi, treći, a bome i sve ostale poglede vrlo jednostavno zaključiti bi li se u realnom svijetu slagali samnom, postoje tako mnogi s kojima se slažem, mnogi s kojima se nužno i ne slažem, ali ih poštujem, i mnogi koji me obilaze i koje ja obilazim, iz raznih razloga, neki su sasvim osobni, a neki su stvar principa.

Čini mi se da je ljudima koji pišu tematske blogove taj proces nešto zafrknutiji, jer što zna bloger koji piše o kuhanju o tome tko stoji iza komentara o receptu? Ili netko tko piše o glazbi? Ima li ta osoba s autorom bloga išta zajedničko osim te teme? Možda ima, a možda se u stvarnom svijetu ne bi podnosili.

Kroz neko vrijeme će se iskristalizirati vjerojatno u koje dvije kategorije netko spada i na kojem nivou ćete ostati u kontaktu.

Sad sam fino objasnila kakve to veze ima objasnite vi meni je li danas na blogu moguće pročitati neki post i prokomentirati ga bez znanja pozadinske priče?

Zašto pitam?
Jer blogeri su ljudi, a ljudi su počesto čudaci. Ljudi imaju svoje ljubimce i one s kojima se baš ne mirišu, jednako tako stjecajem brzih okolnosti ljubimci pređu u ono dugu kategoriju, i jasno obrnuto, netko je nekom nešto rekao i evo ti blogerskog rata i cirkusa začas.

Ono što ja ne kužim, a prilično sam sigurna da je postalo praksa je ta priča u kojoj su pojedini blogeri u nekoj više ili manje osobnoj prepirci, pa je netko s nekim dobar ili nije.

Pa se ta priča komplicira i interpretira na sve strane oko toga što zapravo i nije niti bi trebalo biti problem bilo kog drugog izuzev tih ljudi uključenih u tu raspravu. Blesavo je da blog odavno nije mjesto na kojem se piše bez opterećenja i iz više ili manje kreativnih razloga (ispada da smo svi plaćeni za to što radimo pa smo si prebitni i toliko se ne znamo više zafrkavati), a samo zato jer smo svedeni na okvire koji hvataju negdje...pa 10% nekad postojeće blogosfere.

I u toj prokletoj avliji svi se međusobno poznamo i svi smo ludi.

Blog je prije funkcionirao tako da je na fresh listi post mogao biti sat vremena, na cool/almost cool eventualno par dana, ne zalažem se za liste, moje je da svi budu na jednoj pa si vi birajte kog bi čitali, ali je činjenica da je nekad i sad blog neusporediv.

Zato su na kraju krajeva i napravljene preinake koje su napravljene, zato da ne bode oči da na fresh listi isti postovi stoje danima, da je dinamika portala jednaka entropiji savršenog kristala oko 0K...mod proklete avlije se fino ukorjenio i sumnjam da će proći.


Zapravo mi nije toliko stalo do avlije općenito, imam u avliji svoju klupu na koju ste pozvani, pišem kad mi dođe, nekad ni sama ne znajući zašto, valjda čuvam svoju adresu negdje u elektronskom svemiru i mislim majku vam vašu ne dam ovo bez borbe :D

nedjelja, 15.04.2012.

Doista nešto paranormalno ovaj put

Postoji ta jedna cura.
Ne znam joj ime, ne znam odakle je, ali postoji to je sigurno.

Zašto znam da postooji kad sve zvuči tako mitski?

Povremeno me na ulici pozdravi netko kog ne znam, događa se svakom rekli bi i bili u pravu. Rekli bi i da postoji mogućnost da nekog nisam registrirala. Postoji dakako i ta mogućnost, ali nije baš realna, pamtim lica do bolesti dosljedno. Čak i lica slučajnih prolaznika, jednostavno ih pamtim.
Ponekad mi se događalo da sam viđena na mjestu na kojem nisam bila. I to se događa, ljudi vide nekog relativno sličnog i pobrkaju u brzini, daljini, kutu gledanja, događa se.

Svojedobno se jedan poznanik ispričavao što me nije pozdravio na faxu.

Neznajući o čemu govori rekla sam ma dajjjjjjjjjj, vrlo bitno...u nastavku razgovora pitao je koji sam smjer na filozofskom? Kako misliš filozofskom nisam u životu bila na filozofskom, ja sam na etfu.

Podijelili smo jedan zbunjeni pogled nakon kojeg je pitao: Jel ti sestra na filozofskom? Nije, a i da je, zbilja nismo slične ni otprilike da bi nas zamijenili.

Jel ti imaš motor?

Ma jok vozim bicikl. Al sam brza ko na motoru:D

Još jedan zbunjeni pogled. Gle, ako to nisi bila ti imaš dvojnicu.


Uvijek je postojala mogućnost da se čovjek zabunio jer se ne poznamo ne znam kako dobro, možda u brzini, možda u daljini možda u nekom kutu. Možda neka nesretna djevojka iz profila podsjeća na mene. Ili ja na nju, sasvim je nebitno.

I tako relativno nedavno sam po nekom poslu ipak završila na filozofskom faksu, i momentalno se u nevjerici pukla smijati. To valjda spada u one refleksne reakcije kad mozak nema teksta.

Naime vidjela sam svoju dvojnicu.

Kad ljudi kažu da sličiš nekom što se pomisli, otprilike slična osoba, možda slične visine, građe, iste boje kose i očiju, možda neka podsjećajuća crta lica.


Ovo nije bilo tako. Ovo sam bila ja, malo niža i malo tamnokosija nego inače, doista mislim malo, nijanse su u pitanju. Tipkala sam na mobitel u narančastoj jakni. Dobro da je bila narančasta jer u tom trenutku sam pogledala na sebe stojeću i zbunjenu na tom filozofskom hodniku i vidjela da je trenerka koju na sebi imam plavo-siva. Ok, znači ne vidim si odraz negdje u nekom perverznom ogledalu koje deformira taman toliko da zbuni čovjeka.

To jasno nije toliko spektakularno, ali ja zbilja izgledam...ne spektakularno, ali specifično. Ne pada se s nogu od ljepote i ne šalju se trubaduri pod prozor, vene se režu samo ako ste zbilja ludi, ali to je vaš problem, a ne moj. Izgledam drugačije nego većina cura i bodem oči. Ne ugodno ili neugodno, nisam lijepa ili ružna jednostavno izgledam malo drugačije. Od svih osim nje.


To nisam ja. Ali jesam. U tom sam trenutku prošla pored sebe i ušla u prostoriju u koju sam trebala ući. Kad sam iz iste izašla više nisam bila tamo. Viđena sam još poslije te epizode, ali se nisam vidjela.


Iz znatiženje i straha ću ostaviti oglas ovdje: visoka zelenooka filozofkinjo smeđe kose koju po gradu pozdravljaju čudni ljudi nikad dotad viđeni javi mi se, zanima me kako zvučiš

Opis bloga

polupokušaji nečega


Emajl:

electromagnetica184@gmail.com





đuls blog

Fabricka greska

Kise padaju, evo vec stoti dan
smisljam oblake kako da oteram
prizivam vraceve drevnih plemena
da zajedno sa njima otpevam
molitvu za sunce, makar neonsko
samo se bojim da ne pokleknem
i promuknem, na ivici sam snage

Ref.
Hvala na visku inspiracije
u mom gradu je glupo voziti skejt
ja sam fabricka greska generacije
dovoljno pametan, steta, previse slep
moji su drugovi biseri rasuti zauvek

Sanjam talase obalskih mirisa
i parce neba gde
gde je mesec uvek pun
mesto na kome vise necu biti usamljen
nikad niko nece moci da mi oduzme

Stvarno se bojim da se neko ne usudi
i pokusa da me probudi
da dirne prljavom rukom
u jedino sto je ostalo
pucacu u grudi