Postoji ta jedna cura.
Ne znam joj ime, ne znam odakle je, ali postoji to je sigurno.
Zašto znam da postooji kad sve zvuči tako mitski?
Povremeno me na ulici pozdravi netko kog ne znam, događa se svakom rekli bi i bili u pravu. Rekli bi i da postoji mogućnost da nekog nisam registrirala. Postoji dakako i ta mogućnost, ali nije baš realna, pamtim lica do bolesti dosljedno. Čak i lica slučajnih prolaznika, jednostavno ih pamtim.
Ponekad mi se događalo da sam viđena na mjestu na kojem nisam bila. I to se događa, ljudi vide nekog relativno sličnog i pobrkaju u brzini, daljini, kutu gledanja, događa se.
Svojedobno se jedan poznanik ispričavao što me nije pozdravio na faxu.
Neznajući o čemu govori rekla sam ma dajjjjjjjjjj, vrlo bitno...u nastavku razgovora pitao je koji sam smjer na filozofskom? Kako misliš filozofskom nisam u životu bila na filozofskom, ja sam na etfu.
Podijelili smo jedan zbunjeni pogled nakon kojeg je pitao: Jel ti sestra na filozofskom? Nije, a i da je, zbilja nismo slične ni otprilike da bi nas zamijenili.
Jel ti imaš motor?
Ma jok vozim bicikl. Al sam brza ko na motoru:D
Još jedan zbunjeni pogled. Gle, ako to nisi bila ti imaš dvojnicu.
Uvijek je postojala mogućnost da se čovjek zabunio jer se ne poznamo ne znam kako dobro, možda u brzini, možda u daljini možda u nekom kutu. Možda neka nesretna djevojka iz profila podsjeća na mene. Ili ja na nju, sasvim je nebitno.
I tako relativno nedavno sam po nekom poslu ipak završila na filozofskom faksu, i momentalno se u nevjerici pukla smijati. To valjda spada u one refleksne reakcije kad mozak nema teksta.
Naime vidjela sam svoju dvojnicu.
Kad ljudi kažu da sličiš nekom što se pomisli, otprilike slična osoba, možda slične visine, građe, iste boje kose i očiju, možda neka podsjećajuća crta lica.
Ovo nije bilo tako. Ovo sam bila ja, malo niža i malo tamnokosija nego inače, doista mislim malo, nijanse su u pitanju. Tipkala sam na mobitel u narančastoj jakni. Dobro da je bila narančasta jer u tom trenutku sam pogledala na sebe stojeću i zbunjenu na tom filozofskom hodniku i vidjela da je trenerka koju na sebi imam plavo-siva. Ok, znači ne vidim si odraz negdje u nekom perverznom ogledalu koje deformira taman toliko da zbuni čovjeka.
To jasno nije toliko spektakularno, ali ja zbilja izgledam...ne spektakularno, ali specifično. Ne pada se s nogu od ljepote i ne šalju se trubaduri pod prozor, vene se režu samo ako ste zbilja ludi, ali to je vaš problem, a ne moj. Izgledam drugačije nego većina cura i bodem oči. Ne ugodno ili neugodno, nisam lijepa ili ružna jednostavno izgledam malo drugačije. Od svih osim nje.
To nisam ja. Ali jesam. U tom sam trenutku prošla pored sebe i ušla u prostoriju u koju sam trebala ući. Kad sam iz iste izašla više nisam bila tamo. Viđena sam još poslije te epizode, ali se nisam vidjela.
Iz znatiženje i straha ću ostaviti oglas ovdje: visoka zelenooka filozofkinjo smeđe kose koju po gradu pozdravljaju čudni ljudi nikad dotad viđeni javi mi se, zanima me kako zvučiš
Post je objavljen 15.04.2012. u 10:02 sati.