Joanna has left Stepford https://blog.dnevnik.hr/drugopoluvrijeme

subota, 29.01.2011.

Tipične budale

Kategorizacije su nužna stvar. Osobno volim kategorizacije, daju red i smisao u hrpi podataka i fin su način organiziranja svega. Ono što ne volim je kategorizacija po svojstvu koje ne daje dobru logičku uređenost.
Jedno od takvih svojstava je imanje (ili nemanje) vagine i penisa.
Što o čovjeku govori koje od dva navedena stanja ima?
U takvim situacijama se osjećam uvrijeđeno jer mi je netko rekao što sam. Tek me neki dan lupilo to, opet one moje kasnopaleće lampice. Bila sam u jednoj raspravi,, nešto sasvim bezvezno nešto i zatekla sam sebe kako se branim od toga što mi je netko rekao da sam žensko. I onda sam stala. I ispalila: ma jel,nemoj mi reći, a ja nisam znala. Ispada da te netko najbolje može uvrijediti da ti kaže kojeg si spola, nešto što je u slučaju većine ljudi očigledna stvar ispada dobar poligon za stavljanje nečeg do znanja, valjda je netko htio implicirati da imam neke karakterne mane. Oke jednom sam liku rekla da mu ne mogu dat kunu jer skupljam za promjenu spola. Zgranuto je pobjegao od mene:D

Neke stvari koje su pitanje marketinga, pr-a, reklama i inih gluposti koje jednostavno prolaze. Ne ljuti mene što je reklama prikazala ženu kao glupaču koja zna peglat kartice, a ne zna lijevo i desno ili ne daj bože je li kod Sinja ili Slunja, ili muškarca kao vegetativni oblik života koji samo treba da ga se spoji infuzijom na pivu i izloži svjetlosti tv-a.
To možda i je sprdnja. Kao i poziv jednog sportaša koji je uputio muškarcima da dođu gledati plivanje, a ženama da dođu gledati zgodne sportaše.
Možda je sprdnja.
Svojedobno sam gubila 2 sata života dnevno na terapije i tu i tamo se znalo zadesiti da dođem bez literature u mučionicu i iz dosade uzmem Cosmo ili Men's Health.
Bez uvrede svim eventualnim čitateljima, ali pobogu, tko to može čitati?
Možda je to sve orijentirano stereotipima jer tako bolje ide, a možda je tako iz čiste gluposti. Po mom skromnom sudu čitatelji Men's healtha nikako ne bi smjeli biti stariji od 20, jer mi je to zadnja dob u kojoj bi nekog to zanimalo, kao i Cosmo kojeg mahom čitaju cure u srednjoj školi, a kao pisan je za žene.


Da se ne bi reklo da sam rodno-pristrana idem kategorizirati abecednim redom.

Dakle: TIPIČNI MUŠKARCI


Tipičan muškarac je onaj iz reklame za pivo, ili onaj iz reklame za Nivea for men. Moje viđenje toga je nekako da je onaj iz reklame za pivo onaj kojeg moje dame imate kod kuće(ja bi takvog letvom ispizdila), a onaj kojeg želite je momak koji preferira Niveu. Jer kod kuće kako oni kažu imate debelog prasca koji zna samo za nogomet i pivo, libido mu je najčešće nepostojeć jer je većinu vremena u nogometnim zavjerama i cuga, osim u slučaju kad mu se diže na sve što hoda izuzev vas osobno.
Zato mu kupujete NIveu. Jer se nadate da će vaš prasac postati onaj fini gospodin. Pa fuj! Ne tražim muškarce da se brane, tražim moje dame da stanete iza svojih životnih ili usputnih izabranika i kažete ON NIJE DRELE!


Nikad nisam bila s pivopijom, nikad nisam bila s nekim ludim obožavateljem sporta, neki su se bavili sportom, ali ni jedan nije padao u trans zbog nogometne utakmice, nikad nisam bila s prljavcem, svi su hvala na pitanju bili vrlo uredni.
Slušala sam hladno pivo, ali nikad nisam bila s junakom iz njihovih pjesma ili ne daj bože nekim nalik na članove benda osobno.
Pošto je većina mog društva što zbog faxa što zbog nekih osobnih slaganja ili ne slaganja muška osjećam se dužno reći da moji kolege/prijatelji nisu filteri za zrak koji se hrane pivom, napajaju svjetlom tv-a i generiraju isključivo sexualno vezane primjedbe.
Svinje podjednako mogu biti muškarci i žene. Nema ekskluzive.


TIPIČNE ŽENE


Tko su tipične žene? Također imamo dvije skupine. One mogu biti frustrirane i nadrkane (što se jasno događa prelaskom 30.godine) ili opet one iz reklame za Niveu ili Schaumu (to su jasno dragi muškarci one koje želite, a nemate).

Tipična žena je ona koja se ne zna snaći u vlastitom gradu, valjda jer joj je pažnju dok je išla kući odvuklo nešto šljokičasto ili su vrapci pojeli mrvice koje je putem bacala.
Ono šljokičasto što joj je odvuklo pažnju je po logici stvari kupila karticom otišavši u minus, a gdje drugdje. U minus je otišla na tuđem računu. Jasno, ona je tipična žena.
Njoj treba 2 sata da se spremi za kavu, ona ne zna što bi obukla i kako bi se našminkala, 7ormara joj nije dosta zato je i zalutala šljokičastim tragom.
Prezirem instituciju malih ženskih razgovora. Što znači uopće mali ženski razgovor??
Pa nismo maloumne barem u većem postotku! Što to molim vas treba značiti? Kad se 5 žena nađe na kavi da je jedino o čemu mogu pričati šminka i odjeća? Sva sreća pa na tvu imam samo ovih par naših jednih programa pa ni ne dolazim u iskušenje više gledati ta stereotipna sranja.
Postoje i one koje kvocaju jer se on zabavljao večeras s društvom pa došao kasno kući, ili one kojima smeta što ju danas nije nazvao 4 puta prijepodne, mora da ju vara. One koje bi da se frajer trudi, ali ne previše, koje bi da ju voli, ali da nije patetičan, da je ljubomoran, ali kad njoj paše. Uglavnom imam dojam da dame iz tih priča ne znaju bi li piškile ili kakile kako se to već kaže:D Od ovog se žene ne moraju braniti. Nego svaki dečko/muž/free lancer može reći:Žene nisu kokoši.

I gdje se osobno nalazim?
Kao tipično nesvrstano dijete generacije y, može i neke druge for that matter, nije važno. Nosim švicarski nožić u torbi, jer mi treba šarafciger, nemam maskaru, ne posjedujem ruž, imam kosu do pola leđa i frizuru ko curica, haljine nosim samo ako su dovoljno šarene da ljudima slabije tolerancije izazivaju epileptički napad, štikle nemam iz osobnih razloga, osnovni je to da se ionako znam zgrbit pol metra iznad većine ljudi:) na vlastitu promociju sam došla u martama, na faxu su mi kopali po torbi i pronašli WD-40, vozim montić u suknji. Mislim da sam prilično solidno žensko kad ne pijem. Problem u toj priči je što sam puno popila dosad:) stjecajem okolnosti sam shvatila da djevojka koja nosi rakiju sa sobom ne odaje dojam dame:D Volim kompove i gadgete, volim knjige i crtanje i praviti nakit.Makar ga sama ne nosim često. i volim sport. Ne znam živjeti bez sporta. Ponosna sam na ljude u mom životu jer su u većem broju iznad tih glupih generaliziranja.

Jednom sam negdje namještala nekom net pa je netko drugi prokomentirao nešto kao:ne bi ja dao da mi cura neka spaja kablove. Ispalila sam jedino očigledno:osim ako iz nekog razloga ne konfigurira router penisom ne razumijem zašto to ne bi ja mogla napraviti.


Što na kraju zaključiti? Zbilja ne znam. Kad ne budem znala naći put bez navigacije, kad se budem spremala 3 sata za kavu, kad budem plaću dala na krpice umjesto na put, kad budem kokodakala nekom što je izašao van s društvom jednom u 2 mjeseca umjesto da je sa mnom gledao tv, neću se smatrati tipičnom ženom nego mulcem. Ili mulom.



Dodatak za one pristigle s portala Zadovoljna.hr:tekst je stavljen u krivi kontekst i uvod apsolutno ne odgovara poanti napisanog. Ako ste si dali truda i pročitali tekst do kraja jasno vam je da mu nikako nije mjesto tamo gdje ste do njega došli, i ovim putem bi portalu htjela zahvaliti na medijskom prostoru i zamoliti da mi ga na ovaj način više ne pružaju. Gaf je usporediv s onim Ronalda Reagana koji je za temu svoje kampanje htio uzeti Springsteenovu Born in the USA...ako nekom nije jasno zašto ta pjesma nije baš jako bistar izbor preporučam da poslušate:Born in the USA
zvuči malo pretencionzno, ali u načelu je riječ o tome da je Reagan čuo samo refren, ne i poruku pjesme, ista je promakla i uredništvu portala Zadovoljna.hr

Lijep pozdrav ovim potezom nezadovoljna Elektronegativka

četvrtak, 27.01.2011.

Oduzimanje konteksta

Što se dogodi s životinjom koju izdvojimo iz njene prirodne okoline i stavimo ju negdje dalje, onako znate kako mi famozni ljudi to volimo raditi, negdje just for our amusement tipa zoološkog ili cirkusa? Nastupa konfuzija, ako životinja može biti konfuzna, ja vjerujem da može možda se to eventualno zove nekako drugačije. Pošto se ne razumijem toliko u to što životinja izrezana iz svog konteksta misli mogu vam reći što meni za danu situaciju pada na pamet. Nešto kao koji klinac je ovo oko mene.


Situacija s ljudima je vjerojatno nijansu dvije kompliciranija vjerojatno jer mi taj kontekst bivanja shvaćamo vjerojatno puno dramatičnije i zovemo ga identitet.
Identitet nije nešto s čime se rodiš. Stvara se cijeli život i u nekim rubnim dijelovima u nekoj mjeri mijenja. One priče o formiranoj ličnosti u 25.mi nemaju smisla jer mislim da je to nešto što se doživotno gradi i nikad nije gotovo, ali svakako postoji neko ušuškavanje u sebe kao sigurnost u nešto što nam nitko ne može oduzeti. I moram priznati uvijek mi je bilo smiješno kad gledajući neki ljigež američke kinematografije kad netko sazna da njegov tata nije zbilja njegov tata, mislim, je li važno? Koliko god tvrdim da je to totalna gluposti i da krv je voda, da je bitno kakav je tko prema tebi, a ne što ti je u rodu, u zadnje vrijeme mi je postalo jasno zašto je to frka. Nije konkretno problem u nepoznatom tati nego izrezivanju bića iz njegovog prirodnog konteksta, da priznajem moje lampice malo sporije reagiraju.

Priča se svodi na parole o slobodi, a sami od sebe nismo slobodni. I što se dogodi s jednim takvim čovjekom odrezanim iz konteksta? Kad popusti ljutnja zbog nasilne promjene okoline dolazi faza u kojoj se pita: oke, i što sad?
Gdje dalje, što dalje i što je najvažnije kako?

Onda popusti to bjesomučno propitivanje i opet kreće ljutnja, jer uglavnom su za to što tad prolazite krivi bar u određenoj mjeri drugi ljudi. I čovjek bude ljut, jer njihovi životi idu dalje neovisno o tome kako je njemu i kroz što prolazi i njih da izvinete boli dupe.
Na kraju ostaje pitanje tko je tko. Jer kako čikliteratura kaže svatko je netko.
OK, super svatko je netko, ali tko je taj netko kad mu se odreže nešto što smatra svojim osnovnim dijelovima života, znam da slijedi odgovor tipa pa nađeš si drugu zanimaciju.
Da, oke, jako pametno, ali konkretno, kako se prođe ta krizna faza života? Još konkretnije kako se riješiti osjećaja izgubljenosti, kad se nisi sam izgubio da se možeš naći ponovo.
Izgubljenost je valjda rezultat nemanja čvrstog tla koje je tamo jučer bilo. Bilo je jedno dobro rješenje dobrog blog druga, koje je parafraziram glasilo:zabij se u labos i izbjegavaj ljude:D i u mnogočemu je točno, pri čemu ekvivalent labosa može biti praktički bilo što.
Iako je to zakrpavanje rupa i u konačnici može biti veliki problem ako te netko izbije iz tog konteksta, jer je jeftino krpanje skupih stvari kao što je ličnost.
Identitet.
Kako to fino zvuči.
Vrlo konkretno zvuči zapravo postojano i trajno, ne kao nešto za što se treba boriti.
Mislim da je pravo rješenje duge trajnosti raslojavanje ličnosti, nikad ne treba držati sva jaja u jednoj košari, jel tako:)?
Drama je samo utoliko veća ukoliko se nemaš prebaciti na drugu stranu, zabiti se u labos i raditi druge stvari, jer oduzimanje identiteta boli fizički.
Vjerojatno bol prolazi brže ako joj skreneš pažnju. Kad gledajući nešto osjetiš fizičku bol, lociranu negdje oko srca koje se kida i kad se imaš potrebu utopiti u nečem samo da prođe vjerojatno je vrijeme za krenuti dalje.
A gdje dalje i što dalje, i najvažnije kako dalje, to će tek biti viđeno.

petak, 21.01.2011.

Novi roditelji čitaju bukvice cijelom svijetu

Znam da se po ovdje napisanim stvarima ne bi reklo, ali oni koji me znaju znaju kakve živce imam. Po uvjerenju i životnom stavu sam nihilist i većinu vremena je zbilja ozbiljan projekt izbaciti me iz takta. Ono što me zbilja može raspizditi je nekultura i glupost, a najgore je kad su te dvije stvari objedinjene u jednoj osobi ili još gore kad se nađeš okružen takvima.
U zadnje vrijeme se nalazim u jednom za sebe pomalo neprirodnom okruženju, no to okruženje je bilo manje zlo od dva pa sam nekako zaglavila tu i nemam izbora. I svakog dana ostajem sve dublje i dublje šokirana količinom nekulture i bezobrazluka koji doživljavam. Ne od nadređenih. Ne od starijih koje sam prisiljena slušati. Od djece.
I zbilja se pitam, tko ih odgaja i kojim metodama…jer ako mene pitate za neke primjerke bi štala obavila bolji posao. Ne razumijem. Prvo što ne razumijem su ljudi koji dobiju djecu i podilkane. Shvaćam da ti dijete promijeni život, da se sve počne vrtjeti oko tog malog stvorenja koje zahtjeva ogromne količine pažnje, energije i strpljenja. Nadalje ne razumijem ove koji se ponašaju kao da su im djeca bogom dana (možda jesu vama bogom dana, ali ostatku svijeta, sorry to break it to you ali nitko nije bogom dan sam po sebi).
Od početka?
Najbolje.
Super mi je kad cure/žene još u trudnoći postanu prepametne. Kad odjednom kuže sve što dotad nisu, i sad su im se otvorili putovi otkrivanju tajni svemira ili barem spoznaja svijeta produbila koliko ljudska spoznaja može sezati. Dakle tog trenutka kad se spermij upucao njenom jajašcu i uvalio u stjenku maternice, automatski je dobila još jedan mozak makar je isti još na razini stanica. Jednom prigodom je takva jedna mlada trudnica izrazila neću reći neodobravanje, ali recimo…čuđenje nad mojim životnim izborima. Ne kužim što joj je to trebalo. Ispala je glupa na toliko razina da je to bilo komično. Ne znam zašto se javlja taj sindrom, ali sam ga vidjela kod nekih, najčešće onih kojima se trudnoća da se tako izrazim omakla. Moja teorije o tome zašto je tako, je malo politički nekorektna. Imam opak osjećaj da svoj „propust“ nadoknađuju velikooom kompenzacijom naknadne pameti okrenute svima drugima. Poštujem svačiji izbor, ali nemam zašto podnositi svačija sranja. Ječmenca se ne bojim.
Još su bolji roditelji koji od roditeljstva prave mučeništvo. To su oni ljudi koji kukaju oko svega, koji idu u najteže srednje škole na svijetu, ako idu na faks to je najteži faks na svijetu, ako ih pate roditelji, to su najgori roditelji na svijetu, ako je kriza u vezi to je najveća kriza na svijetu, to su jebeni dramaturzi koji samo znaju dramit i kukat da nikom na svijetu nije bilo gore nego njima sad. Vjerojatno jebena Ivana Orleanska nema pojma što je to mučenje…nju su samo živu spalili.
Fasciniraju me uistinu do krajnjih granica. Super su mi te mlade majke koje ne znaju okupati dijete bez konzorcija, koje ga ne znaju uspavati bez drame, koje sve žive maltretiraju s pričama o tome kako je njima grozno teško s tim nemoguće napornim djetetom. Posebno me sve to skupa fascinira zajedno s činjenicom da sam ja s 8 godina znala okupat bebu i spremit ju u čistu pelenu.Mora da su to sad neke hightech pelene kojima je teško rukovat:)
Doduše ako malo razmislim mene nije tako teško fascinirati. Jer fascinira me koješta. Također me fasciniraju i oni roditelji koji su stručni procijeniti da je njihova dvogodišnjakinja natprosječno inteligentna jer kuži da kad zakmeči mama dotrči s bočicom, ili da je njihov trogodišnjak iznimno talentiran za glazbu jer tuli kad mu puste Zumbiće. Mislim da je činjenica da je svaki čovjek poseban, tako i svaki mali čovjek, tim više jer je taj mali čovjek potencijal za sve. Ali kvragu sjašite im s vrata, to su djeca. Oni se smiju jer im se sviđaju boje ili likovi, ne zato jer kuže radnju. Pričala je nedavno jedna učiteljica kako je jednoj majci 7godišnjaka pokušavala dati do znanja da bi klinac trebao ići po prilagođenom programu na što je dobila knjigu Einsteinov sindrom uz uputu nek malo prouči tu knjigu pa će joj biti jasnije. Kakvo god da je dijete i je li talentirano ili prosječno, ili ima neke poteškoće u razvoju. Pizda vam materina nezahvalna, to je vaše dijete i morate ga voljeti takvo kakvo je, mnogi bi ljudi bili vrlo sretni da ga imaju, i ne bi od njega tražili da bude nešto što ne može biti.
Ne kužim zašto ljudi imaju zahvate na ličnosti kao da su imali lobotomiju. Jedino vrijede oni koji imaju djecu, svi razgovori se na djecu svode, sunce izlazi kad njihovo dijete otvori oči. Kako se zvala Bambijeva mama prije nego je dobila Bambija? (fora preuzeta od nekog s mal boljim forama od mojih). Nitko više ne zna tko su oni osim toga što su roditelji. To je ključno. Ne govorim ovo ko neka bijesna balavica koja ne voli djecu i ne želi ih nikad u životu imati. Smeta me što si ljudi daju koješta za pravo. Između ostalog ponašati se kao da oni koji nemaju djecu automatski ne vrijede jednako kao oni koji ih imaju.
No najjače mi je pošast koja se javlja kod ovih novih roditelja. Njihovo dijete nije bezobrazno, ono je genijalno pa ne podnosi autoritet. Njihovo dijete nije lijeno. Njihovo dijete je jednostavno pregenijalno da bi se zamaralo takvim sporednim stvarima kao što je škola. Nije neodgojeno, nego je jasno profesor glup i to dijete ga ne može slušati.više klinci nisu bezobrazni, oni su ili previše briljantni za naše mediokritete od profesora, ili presenzibilni da bi se s njima postupalo kao s nekom tamo običnom djecom. Često imaju i neki poremećaj pažnje jasno dijagnosticiran od strane medicinski google-obrazovanih roditelja. U isto vrijeme ti roditelji ne kuže da im po kući baulja kostur od 17godina, da im se kćer od 15 godina vucara okolo pijana i da im sin u 8.razredu puši. Ali znaju da nitko nema pojma kako se ophoditi snjihovim briljantnim djetetom.
Mislim vrhunac mi je bio kad je netko kog poznam izjavio da je doktorica debela baba bez zuba jer je žena popizdila zašto ne vježbaju s bebom jer mala ima neki problem s kukovima i žena je vidjela da oni to s njom ne rade. Jebiga s te strane kapa dolje mojim starcima, jer kad pogledam meni je prognoza bila gubitak funkcije lijeve ruke, ali je netko sa mnom nešto radio kako je trebalo i to je dalo rezultat koji je trebalo. Pa kad se zbroji da sam ljevak, sa 100%funkcijom ruke, da igram odbojku i ta udaram tom rukom:D da malo mi ti novi roditelji djeluju vrlo neozbiljno i glupo.
Nisam od onih koji su skloni pljuvati po klincima da je njima sve lagano divno i krasno i da je nama bilo 100x gore. To su gluposti, svakog dopadne nešto i sve ima svoje dvije strane. To jasno nije opravdanje i razlog za nekulturu. Ali kad mi netko ne zna osnovno, a ponaša se kao da je najveći autoritet na području i omalovažava sve koji mu nešto pokušavaju pokazati, to smatram odgovornošću roditelja.
Nadam se, doista se nadam da to nisu neki biološki imperativi koje ću upoznati ako nekad budem imala djecu. Jer zbilja mislim ako se ikad uhvatim u takvim nekim akcijama da ću počet lupat glavom u zid i da neću prestat dok ne prođem kroz njega:D

ponedjeljak, 17.01.2011.

Akcija, dajmo da se zabavlja

Dakle sirota napaćena Bruna je morala u Mađarsku zabavljati se jer je tamo nitko ne zna. Molim ovim putem sve prisutne da skupimo nužna sredstva da bi ova sirota obespravljena mlada dama mogla živjeti.

Pa ne znam što prvo na ovo čovjek može? Smijati se, plakati ili bljuvati.
Ja sam zaglavila između tri opcije i ne mogu se odlučiti.

Is it me ili su svi u ovoj zemlji prolupali? Zbilja ne želim o politici, zbilja me boli neka stvar više za sve, nek idu dovraga, nek ih voda nosi. Ja odlazim odave čim budem mogla, ako nikako drugačije biciklom. Toliko mi se gadi što su napravili od ove zemlje. Ali zbilja, Jedina nada koju ovdje imamo da opet otvore Goli otok, i da ih sve tamo stave, nek tucaju kamen, ili nek to rade međusobno, nije mi stalo. Znajući profil onih koje priželjkujem u takvom okružju planiram da će Hrvatska biti oslobođena od gamadi u roku tjedan dana jer će se pobiti međusobno.

Ali zar je moguće, da bilo kako ljudima ove zemlje pokušavaju servirati priču o tome da obitelj Sanader treba žaliti?
Gospođa Mirjana je vjerojatno isto samo kuhala pa ne zna što je suprug radio dok je bio na vlasti. Ili Vlastanu ko će ga vrag znat takvog vragolastog. Kćeri takve tupave su gledale sniženja kad je otac uhićen....ostale su šokirane. Tko bi ikad pomislio da tatica radi nešto no-no. Cijela sirota obitelj Sanader nema pojma. Ni siroti Ivo koji je bio silno zauzet poslovnim sastancima kad je digo sidro iz države.
Obitelj sve nade polaže u gospođu Mirjanu, ipak je ona autor nečeg na ime čega prima finu plaćicu. Tko zna, ja glasam da je teta Miki ghost-writer Nives Celzijus.

u normalnim državama na Vlasti nije nelegitimna Vlada, u normalnim državama se održavaju izbori. Kod nas se ne mijenja ništa. Prosječan Hrvat je oko bitnih stvari reaktivan kao i neon. Ali prosječnom Hrvatu smetaju pederi, Srbi i Cigani. Jebiga Prosječni Hrvatu, molim te izvadi glavu iz guzice i počni ju koristit. Za nešto osim frizure koja kod prosječnih Hrvata i nije baš nešto.

subota, 15.01.2011.

Popis ljudi bez kojih mogu

Malo sam gledala Carlina pa se osjetila inspirirano.
A ima ih mnoooogo doista.
Ne volim dakle:
Glupe ljude, al zbilja jako ne volim kad su ljudi glupi i kad ne slušaju nego uporno rade gluposti.
Glupe ljude koji se prave pametni
Bezobrazne ljude
Nadrkane ljude
Spore ljude
Ljude koji ne znaju upravljati automobilima, ali ih svejedno voze.
Ljude koji voze i telefoniraju.
Ljude koji voze i kopaju nos.
Ne volim dabome ni nekulturne. Nekulturne posebno ne volim. Ne volim ni one koji su toliko slobodni sa svojim tjelesnim funkcijama pa o njima raspravljaju za ručkom.
Nerviraju me do boli ovi što hodaju trgom urličući na telefon. Da gospodine još vas netko nije čuo. Onih dvoje ljudi na željezničkom mostu.
Ne volim one koji se svega drže ko pijan plota, a nikad da nešto popiju.
Ne volim ljude koji stalno uviđaju probleme bez da ikad daju rješenje istih.
Ne volim homofobe . Da bog da vam sin zeta doveo. Svakom ponaosob.
Ne volim nacionaliste, fašiste, naciste, i sve te iste koji ne vide dalje od svog nosa.
Ne volim ljude bez kičme.
Ne volim tete iz referade.(većinu)
Ne volim vozače tramvaja(poneke, posebno ong brku koji mrzi cijeli svijet)
Posebno mi idu na živce nezainteresirani roditelji sa zločestom djecom. Nisu gospoda draga sami od sebe neodgojeni i razmaženi, sami ste ih napravili takvima.
A nisu mi baš dragi ni kandidati večere za 5 koji ne vole meso, tikvice, zelenu salatu, krumpire, naranče rajčice, mliječne proizvode, vino i šlag. Šta vi koju pizdu materinu uopće jedete?Zašto dolazite u takvu emisiju? Imate fetiš na bacanje hrane?
Agresivne semi-vegane koji sole svima pamet, ali nose kožne jakne također ne volim.
Agresivne mesojede koji zbog vlastite grižnje savjesti napadaju zubima neistomišljenike.
Ljude koji naušisluš svih oko sebe puštaju narodnjake u autu ili na ulici. Poštujem vaše pravo na neukus, ali to vam ne daje pravo vršiti teror nad okolinom.
Jadranka Kosor-jer jedna žena može biti only so much glupa i narcisoidna.


Dosta za danas:) mogu biti only so much zla.

Podrav svima s nove adrese, pokojna Elektronegativka

Opis bloga

polupokušaji nečega


Emajl:

electromagnetica184@gmail.com





đuls blog

Fabricka greska

Kise padaju, evo vec stoti dan
smisljam oblake kako da oteram
prizivam vraceve drevnih plemena
da zajedno sa njima otpevam
molitvu za sunce, makar neonsko
samo se bojim da ne pokleknem
i promuknem, na ivici sam snage

Ref.
Hvala na visku inspiracije
u mom gradu je glupo voziti skejt
ja sam fabricka greska generacije
dovoljno pametan, steta, previse slep
moji su drugovi biseri rasuti zauvek

Sanjam talase obalskih mirisa
i parce neba gde
gde je mesec uvek pun
mesto na kome vise necu biti usamljen
nikad niko nece moci da mi oduzme

Stvarno se bojim da se neko ne usudi
i pokusa da me probudi
da dirne prljavom rukom
u jedino sto je ostalo
pucacu u grudi