Joanna has left Stepford https://blog.dnevnik.hr/drugopoluvrijeme

četvrtak, 27.01.2011.

Oduzimanje konteksta

Što se dogodi s životinjom koju izdvojimo iz njene prirodne okoline i stavimo ju negdje dalje, onako znate kako mi famozni ljudi to volimo raditi, negdje just for our amusement tipa zoološkog ili cirkusa? Nastupa konfuzija, ako životinja može biti konfuzna, ja vjerujem da može možda se to eventualno zove nekako drugačije. Pošto se ne razumijem toliko u to što životinja izrezana iz svog konteksta misli mogu vam reći što meni za danu situaciju pada na pamet. Nešto kao koji klinac je ovo oko mene.


Situacija s ljudima je vjerojatno nijansu dvije kompliciranija vjerojatno jer mi taj kontekst bivanja shvaćamo vjerojatno puno dramatičnije i zovemo ga identitet.
Identitet nije nešto s čime se rodiš. Stvara se cijeli život i u nekim rubnim dijelovima u nekoj mjeri mijenja. One priče o formiranoj ličnosti u 25.mi nemaju smisla jer mislim da je to nešto što se doživotno gradi i nikad nije gotovo, ali svakako postoji neko ušuškavanje u sebe kao sigurnost u nešto što nam nitko ne može oduzeti. I moram priznati uvijek mi je bilo smiješno kad gledajući neki ljigež američke kinematografije kad netko sazna da njegov tata nije zbilja njegov tata, mislim, je li važno? Koliko god tvrdim da je to totalna gluposti i da krv je voda, da je bitno kakav je tko prema tebi, a ne što ti je u rodu, u zadnje vrijeme mi je postalo jasno zašto je to frka. Nije konkretno problem u nepoznatom tati nego izrezivanju bića iz njegovog prirodnog konteksta, da priznajem moje lampice malo sporije reagiraju.

Priča se svodi na parole o slobodi, a sami od sebe nismo slobodni. I što se dogodi s jednim takvim čovjekom odrezanim iz konteksta? Kad popusti ljutnja zbog nasilne promjene okoline dolazi faza u kojoj se pita: oke, i što sad?
Gdje dalje, što dalje i što je najvažnije kako?

Onda popusti to bjesomučno propitivanje i opet kreće ljutnja, jer uglavnom su za to što tad prolazite krivi bar u određenoj mjeri drugi ljudi. I čovjek bude ljut, jer njihovi životi idu dalje neovisno o tome kako je njemu i kroz što prolazi i njih da izvinete boli dupe.
Na kraju ostaje pitanje tko je tko. Jer kako čikliteratura kaže svatko je netko.
OK, super svatko je netko, ali tko je taj netko kad mu se odreže nešto što smatra svojim osnovnim dijelovima života, znam da slijedi odgovor tipa pa nađeš si drugu zanimaciju.
Da, oke, jako pametno, ali konkretno, kako se prođe ta krizna faza života? Još konkretnije kako se riješiti osjećaja izgubljenosti, kad se nisi sam izgubio da se možeš naći ponovo.
Izgubljenost je valjda rezultat nemanja čvrstog tla koje je tamo jučer bilo. Bilo je jedno dobro rješenje dobrog blog druga, koje je parafraziram glasilo:zabij se u labos i izbjegavaj ljude:D i u mnogočemu je točno, pri čemu ekvivalent labosa može biti praktički bilo što.
Iako je to zakrpavanje rupa i u konačnici može biti veliki problem ako te netko izbije iz tog konteksta, jer je jeftino krpanje skupih stvari kao što je ličnost.
Identitet.
Kako to fino zvuči.
Vrlo konkretno zvuči zapravo postojano i trajno, ne kao nešto za što se treba boriti.
Mislim da je pravo rješenje duge trajnosti raslojavanje ličnosti, nikad ne treba držati sva jaja u jednoj košari, jel tako:)?
Drama je samo utoliko veća ukoliko se nemaš prebaciti na drugu stranu, zabiti se u labos i raditi druge stvari, jer oduzimanje identiteta boli fizički.
Vjerojatno bol prolazi brže ako joj skreneš pažnju. Kad gledajući nešto osjetiš fizičku bol, lociranu negdje oko srca koje se kida i kad se imaš potrebu utopiti u nečem samo da prođe vjerojatno je vrijeme za krenuti dalje.
A gdje dalje i što dalje, i najvažnije kako dalje, to će tek biti viđeno.

Opis bloga

polupokušaji nečega


Emajl:

electromagnetica184@gmail.com





đuls blog

Fabricka greska

Kise padaju, evo vec stoti dan
smisljam oblake kako da oteram
prizivam vraceve drevnih plemena
da zajedno sa njima otpevam
molitvu za sunce, makar neonsko
samo se bojim da ne pokleknem
i promuknem, na ivici sam snage

Ref.
Hvala na visku inspiracije
u mom gradu je glupo voziti skejt
ja sam fabricka greska generacije
dovoljno pametan, steta, previse slep
moji su drugovi biseri rasuti zauvek

Sanjam talase obalskih mirisa
i parce neba gde
gde je mesec uvek pun
mesto na kome vise necu biti usamljen
nikad niko nece moci da mi oduzme

Stvarno se bojim da se neko ne usudi
i pokusa da me probudi
da dirne prljavom rukom
u jedino sto je ostalo
pucacu u grudi