Joanna has left Stepford https://blog.dnevnik.hr/drugopoluvrijeme

ponedjeljak, 25.01.2010.

navijači i što s njima

priznajem da nisam baš jako dobar patriot,
ali sto puta sam rekla i reći ću opet ne vidim link na relaciji navijanje i ljubav prema domovini:) nitko ne kaže da ga nema...samo sam eto kratkovidna po tom pitanju...

zbog tog me recimo ljuti kad čujem da su "naši" navijači napravili sranje tu i tamo (a sve u svrhu obrane svetog hrvatskog imena dakako di bi oni to iz pizdarije..)
uopće ne shvaćam svrhu navijanja
Obožavam sport, puno ih pratim nekima sam se bavila...sve u svemu to je dio mog postojanja i puno toga mi se oko sporta vrti, ali da ću doći na utakmicu ili neko natjecanje i vrištati i urlati i ne znam šta neću. Gledam teren, gledam ono što se događa i kako netko zna ili ne zna to što radi. Na svojoj utakmici vrištim i vičem i šizim, jer je to moje pravo:) to je moja ekipa i kao najstariji igrač tamo osjećam se odgovorno za njih (ne ne izurlavam se u maniri čangrizave babe nit kome prigovaram, trudim se držati stvari na pozitivi koliko god mogu) Ali doći na utakmicu i psovati nekom mater jer mu je lopta otišla krivo? Ako kome psujem psujem sebi jer sam nešto zasrala, nikad, apsolutno nikad nekom drugom. I žao mi je svih onih koji će biti svrstani u taj koš s neiživljenim budalama koje ko da su puštene s lanca i čekaju priliku za napravit sranje, a da sami nisu napravili ništa. Dok sam živa neću shvatitit potrebu ljudi da čupaju stolice bacaju smeće, baklje, vrijeđaju, urliču...ne mogu. Moj mali mozak to jednostavno ne može procesirati nikako. Zato mi je tenis dobar, jer nema sranja (ako i ima rade ih gle čuda opet "naši":)), tamo ima ona famozna rečenica QUIET PLEASE :)
Čula sam od košarkaških sudacaakve su stvari znali doživjeti na utakmicama s puno publike i to je za popizdit. Najgore što sam na suđenju doživjela od publike je: "sudac nema pišu" i šta sam drugo mogla nego nasmijati se :) bilo je smiješno jebiga.
Ali opet odbojka je jedan od onh sportova s malo gledatelja, u principu kulturan sport u kojem nema velikih sranja (ok jednom su mi se treneri skoro potukli, ali mislim da neko drugo sranje nisam doživjela). Čitala sam zapravo o jedinom prekidu odbojkaške utakmice zbog publike:)) A to se dogodilo jer su dečki nakon nogometne utakice skrenuli vidjeti što ima u dvorani i banuli u teren:)))
Povod ovom tekstu je bila glazbena kulisa jučerašnjeg zagrijavanja :)) dakle to je bilo strašno:))) ova zemlja ima 4milijuna stanovnika...i ako niste znali svaki ima svojku navijačku pjesmu:) redale su se jedna za drugom...i nikako nisu prestajale.) i u trenutku kad sam rekla super samo fali: Deutschland aufiedersen.... i pogodite što je zasviralo:)) ono što mi je čudno je je zajednička crta svih:) (samo je jedno u mom životu vrijedno...) moja doooooooomovinaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa, da i to su pustili. :) baš je dobra stvar za zagrijavanje jel:)) jedina navijačka koju volim..i volim ju samo zato jer se ne mogu oteti dojmu da je totalno ironična...imajući u vidu čija je:) mislim da sam u pravu:)))


Himna

Kad se zacuje klub kad se zatrese stadion
Mi smo omiljeni tu nego miljama daleko
Mi smo tamo uz vas gdje crveno sunce izlazi
Tamo se glasno i cijelom svijetu govori

Juri, zabi, driblaj, gazi
Najbolji na mlijecnoj stazi
Juri, zabi, driblaj, gazi
Najbolji na mlijecnoj stazi

Kad se zacuje klub kad se zatrese stadion
*Juri, zabi, driblaj, gazi*
Mi smo omiljeni tu pa i miljama daleko
Mi smo tamo uz vas gdje crveno sunce izlazi
Tamo se glasno i cijelom svijetu govori

Juri, gazi, driblaj, zabi
Zemlja ko' na dobroj travi
Najbolji na mlijecnoj stazi
Nasi jure prema stazi

Od slavonije, do dalmacije
Sire se neke dobre vibracije
Jer svi smo ekipa lege, brale, pajdasi

Ekipa lege, brale, pajdasi
Ekipa lege, brale, pajdasi
A tamo u japanu zabijaju nasi

Juri, zabi, driblaj, gazi
Zemlja ko' na dobroj travi
Juri, gazi, driblaj, zabi
Zemlja ko' na dobroj travi

četvrtak, 21.01.2010.

sramotno korištenje pojma ljudska sloboda

još jedna diverzija od velikih problema. Znate koji su to, nezaposlenost, prezaduženost do granica da mi se čini da će mi unučad plaćati nečije dugove, propadanje gospodarstva, korupcija itd itd...sad je odjednom najveći problem hoće li državni službenici smjeti imati tetovaže, piercing zelenu kosu i fix ideje. Ali mi volimo diverzije...mi volimo svinjske i pričje gripe, volimo nogometne spektakle makar su redovno puni skandala...i volimo znati kako Dikoloresi provode zimsko ferije...
Pa mi je rasprava smiješna zapravo...jako je važno u zemlji koja je dužna i bogu i đavlu hoće li službenik imati metala u sebi toliko da zvecka svaki pokret ili tetovaže preko pola lica. Ljudi i tako nemaju povjerenja u državu, nije da će on odmoći svojim avangardnim izgledom. Ma neće klinac! Jezivo me živcira kad dođem na ispit i vidim kolege u trenrkama za ležanje na kauču, ili poneku kolegicu s dekolteom do pupka. Neke su stvari pitanje kulture. Možda nigdje ne stoji propis da nije dozvoljeno u nekoj državnoj instituciji imati remen umjesto suknje, ako takav propis i postoji, iz priloženog zaključujem da se ne poštuje. Meni je žalosno da je odgoj toliko zanemaren da je ljudima ok doći tako obučen. Sjećam se kad je sestrična pričala kako je cura iz njenog razreda na maturu došla u majici na bretele i kratkim hlačicama. Apsurd te priče nije što su djevojku poslali da se presvuče nego taj što se s njom vratila majka koja je održala lekciju profesorima rekavši šta oni izigravaju njena kćer ide na kupanje poslije mature. Dakle problem nije u curi nego tome što ju nije imao tko naučiti kod kuće đšto je primjereno, a što ne. Ono što je posebno smiješno da najčešće one koje pokazuju dupe i sise u svakoj pa i takvoj nekoj prilici će prve reći da ih se bne shvaća ozzbiljno ili komentirati profesora koji ju je pogledao. Pa i on je čovjek pobogu!
Ako staviš sise na izvolte ne očekuj da će ti gledat oči. I koliko god mi neki tupili da je pitanje ljudske slobode i ovo i ono tvrdim da je to pitanje poštovanja institucije u koju ulaziš i tvoje vlastite kulture. Karikiram, ali da je čovjek ne znam kako sposoban što bi pomislili da vidite službenika sa zelenom irokezom i Maki tetovažom. Prva asocijacija bi bila vjerojatno: o majke ti kuži njega. Osobno nemam ništa protiv tetovaža, irokeza i inih tjelesnih ukrasa. Ma radi ti lega u svoje slobodno vrijeme šta te volja...ševi se obučen u medvjedića dobrog srca što se mene tiče, ali na radnom mjesto moraš odavati dojam da si ozbiljan i stručan. Pogotovo na radnom mjestu koje se financira iz proračuna građana ove zemlje. Ne bih rekla da će se netko protiviti tetovaži koja je na dupetu dok je to dupe pokriveno :) Svatko sebe vlastitom odlukom stavlja u tu poziciju, tetovaža i pierce nisu stvar koju ima svatko. Ako si ti sebe odlučio istaknuti na taj način moraš biti svjestan da time preuzimaš odgovornost za taj postupak. A sad jebiga don't do the crime if u can't do the time. Nit sam šablonjer niti sam po bilo čemu konzervativna. Kultura i konzervativnost nisu sinonimi:)

petak, 15.01.2010.

otuđenost modernog čovjek ili kako sam postala Gregor Samsa

nije me fejzbuk napravio takvom, takva sam se rodila
mrzim priče bez teme i reme, razgovore bez smisla i interesa, beskrajna raspredanja o tome kako bi s enešto moglo napraviti ali ipak neće još narednih 7 godina
nerviraju me neobavezna ćaskanja i pitanja radi pitanja, ne nisam se udala, djecu ne planiram, bar ne u dogledno vrjieme, mrzim ljude koji pitaju kako si tek tako da nešto kažu...mrzim onu izjavu e moramo na kavu...ne moramo, nećemo, zašto, jer da je nekom bilo do toga valjda bi se nekad i našli na kavi :) ljudi koji mi se nisu javili nakon 10poziva nemaju pravo na tu izjavu
i baš zato me smetaju te priče o tome kako smo otuđeni zbog fejzbuka, msn-a moderne tehnologije
otuđeni smo jer smo lijeni
nikad mi nije trebala ta vrsta druženja za kojom velika većina pati. NIkad se tako nisam družila. Možda sam ono što sam napisala ovdje mogla nekome reći :)) nisam imala potrebu. Zahvaljujući blogu sam upoznala neke ljude. Ne njih 50 nego njih nekoliko, meni prililčno drage ljude. S njima se ne čujem svaki dan, ne visimo stalno na kavama ne štrikamo:)isto tako je tu bilo i nekih koji su bili tu dok ima je uvjetno rečeno nešto trebalo..i jasn više ih nema.
Svako druženje ima neko svoje vrijeme i trajanje, ljudi s kojima si dobar od osnovne škole najčešće nisu oni s kojima bi bio super da ih sad upoznaš, ali znaš ih godinama, dragi su ti, nitko ne kaže da se toga treba odreći. Zašto i bi? To su tvoji ljudi, oni koji su se iskristalizirali tijekom godina. Koja je gomila prošla kroz život, a sad ih se jedva sjetiš ili ste na bok bok u prolazu. Uvijek se nađu oni rijetki koje upoznaš i s kojima se razumiješ. Možda te znaju jako kratko ali te poznaju, kuže te, znaju kako reagiraš. MOžda su ti slični, možda su komplementarni, ali se slažete.
Kako kaže netko moj:"ako su ti rodbina ne moraš ih volit:))"
Zbog nekih svtari mi je žao, ali hey takes two to tango :) žao mi je što više ne poznam sestričnu s kojom sam odrasla...da činjenica je vjerojatno se ne bi družile da nismo u rodu, ali jbg
hvata me smijeh kad u gradu sretnem bratića s kojim uopće ne kontaktiram pa mi ko baba iz bolesti kaže 5-6godina nakon što su se preselili u moje susjedstvo, ajd naiđite:)) ...ostala rodbina mi ni nije blizu da se s njima mogu zamarati:)
čula sam te priče krv nije voda i stuff, ali to nekako ne pušim. Da ok, ako nekom od njih treba krvi,. bubreg, šta ja znam, više sam nego spremna pomoći, ali druženje?
Čemu? Šta vi ljudi mislite da ćete nadoknaditi ovo vrijeme nekim vikendom? Mi smo različiti ljudi s različitim karakterima i interesima, i da mogu ja to otrpit, ali zašto:)?
Zbog koga i čega? Jel to ono reda radi? Da se baka ne prevrće u grobu? Mislim da bi me ona shvatila. također nije bila luda za druženjima te vrste:))
takav moj stav je od strane obitelji okarakteriziran kao sebičan iako ne razumijem iskreno zašto. Nije da odbijam napravit bilo što ako nekom treba, al ok nek im bude. Ja smatram da je sebično maltretiranje drugih stvarima do kojih im očito nije :))
Kako god bilo, nije vas ni internet ni kompovi ni tv učinio otuđenima, napravili ste to sami, ako se pritom osjećate usamljeno to je problem. Trudim se filtrirati ljude, ne zato što mislim da sam bolja od nekog nego se s nekim ljdima ne vidim. I ne vidim razlog zašto se mrcvariti takvim odnosima bez smisla koji samo troše energiju. Ne treba mi puno da ne bi bila usamljena, jednostavno se volim držati onih nekih ljudi koji me razumiju i s kojima mi je dobro, da nema ih puno..nadam se da to nije samo s moje strane i da oni to za mene mogu reći također. I nadam se da znaju da sam tu ako treba.

Opis bloga

polupokušaji nečega


Emajl:

electromagnetica184@gmail.com





đuls blog

Fabricka greska

Kise padaju, evo vec stoti dan
smisljam oblake kako da oteram
prizivam vraceve drevnih plemena
da zajedno sa njima otpevam
molitvu za sunce, makar neonsko
samo se bojim da ne pokleknem
i promuknem, na ivici sam snage

Ref.
Hvala na visku inspiracije
u mom gradu je glupo voziti skejt
ja sam fabricka greska generacije
dovoljno pametan, steta, previse slep
moji su drugovi biseri rasuti zauvek

Sanjam talase obalskih mirisa
i parce neba gde
gde je mesec uvek pun
mesto na kome vise necu biti usamljen
nikad niko nece moci da mi oduzme

Stvarno se bojim da se neko ne usudi
i pokusa da me probudi
da dirne prljavom rukom
u jedino sto je ostalo
pucacu u grudi