nije me fejzbuk napravio takvom, takva sam se rodila
mrzim priče bez teme i reme, razgovore bez smisla i interesa, beskrajna raspredanja o tome kako bi s enešto moglo napraviti ali ipak neće još narednih 7 godina
nerviraju me neobavezna ćaskanja i pitanja radi pitanja, ne nisam se udala, djecu ne planiram, bar ne u dogledno vrjieme, mrzim ljude koji pitaju kako si tek tako da nešto kažu...mrzim onu izjavu e moramo na kavu...ne moramo, nećemo, zašto, jer da je nekom bilo do toga valjda bi se nekad i našli na kavi :) ljudi koji mi se nisu javili nakon 10poziva nemaju pravo na tu izjavu
i baš zato me smetaju te priče o tome kako smo otuđeni zbog fejzbuka, msn-a moderne tehnologije
otuđeni smo jer smo lijeni
nikad mi nije trebala ta vrsta druženja za kojom velika većina pati. NIkad se tako nisam družila. Možda sam ono što sam napisala ovdje mogla nekome reći :)) nisam imala potrebu. Zahvaljujući blogu sam upoznala neke ljude. Ne njih 50 nego njih nekoliko, meni prililčno drage ljude. S njima se ne čujem svaki dan, ne visimo stalno na kavama ne štrikamo:)isto tako je tu bilo i nekih koji su bili tu dok ima je uvjetno rečeno nešto trebalo..i jasn više ih nema.
Svako druženje ima neko svoje vrijeme i trajanje, ljudi s kojima si dobar od osnovne škole najčešće nisu oni s kojima bi bio super da ih sad upoznaš, ali znaš ih godinama, dragi su ti, nitko ne kaže da se toga treba odreći. Zašto i bi? To su tvoji ljudi, oni koji su se iskristalizirali tijekom godina. Koja je gomila prošla kroz život, a sad ih se jedva sjetiš ili ste na bok bok u prolazu. Uvijek se nađu oni rijetki koje upoznaš i s kojima se razumiješ. Možda te znaju jako kratko ali te poznaju, kuže te, znaju kako reagiraš. MOžda su ti slični, možda su komplementarni, ali se slažete.
Kako kaže netko moj:"ako su ti rodbina ne moraš ih volit:))"
Zbog nekih svtari mi je žao, ali hey takes two to tango :) žao mi je što više ne poznam sestričnu s kojom sam odrasla...da činjenica je vjerojatno se ne bi družile da nismo u rodu, ali jbg
hvata me smijeh kad u gradu sretnem bratića s kojim uopće ne kontaktiram pa mi ko baba iz bolesti kaže 5-6godina nakon što su se preselili u moje susjedstvo, ajd naiđite:)) ...ostala rodbina mi ni nije blizu da se s njima mogu zamarati:)
čula sam te priče krv nije voda i stuff, ali to nekako ne pušim. Da ok, ako nekom od njih treba krvi,. bubreg, šta ja znam, više sam nego spremna pomoći, ali druženje?
Čemu? Šta vi ljudi mislite da ćete nadoknaditi ovo vrijeme nekim vikendom? Mi smo različiti ljudi s različitim karakterima i interesima, i da mogu ja to otrpit, ali zašto:)?
Zbog koga i čega? Jel to ono reda radi? Da se baka ne prevrće u grobu? Mislim da bi me ona shvatila. također nije bila luda za druženjima te vrste:))
takav moj stav je od strane obitelji okarakteriziran kao sebičan iako ne razumijem iskreno zašto. Nije da odbijam napravit bilo što ako nekom treba, al ok nek im bude. Ja smatram da je sebično maltretiranje drugih stvarima do kojih im očito nije :))
Kako god bilo, nije vas ni internet ni kompovi ni tv učinio otuđenima, napravili ste to sami, ako se pritom osjećate usamljeno to je problem. Trudim se filtrirati ljude, ne zato što mislim da sam bolja od nekog nego se s nekim ljdima ne vidim. I ne vidim razlog zašto se mrcvariti takvim odnosima bez smisla koji samo troše energiju. Ne treba mi puno da ne bi bila usamljena, jednostavno se volim držati onih nekih ljudi koji me razumiju i s kojima mi je dobro, da nema ih puno..nadam se da to nije samo s moje strane i da oni to za mene mogu reći također. I nadam se da znaju da sam tu ako treba.
Post je objavljen 15.01.2010. u 12:05 sati.