Joanna has left Stepford https://blog.dnevnik.hr/drugopoluvrijeme

ponedjeljak, 30.11.2009.

apatija i lagano otupljivanje

Davno sam gledala jednu emisiju o obrazovanju u državnim školama u Americi i jedan profesor je rekao da državne škole služe da bi se tu djecu držalo pod kontrolom, eventualno 5 % najtalentiranije djece(ili onih koji su voljni učiti više od drugih) proguralo na fakultet da probaju napraviti nešto od života i izvući se iz siromaštva. Rekao je da program zatupljuje djecu, jer što da on u nekom 8. ili 9. razredu radi s djetetom koje ne zna čitati...može ga samo pustiti i nadati se da nitko neće reće on mi je predavao...
Njihovo nije da školuju nego da zatupe i smire, da ne prave klinci sranja i ne petljaju s drogom koliko je to moguće...
Imam dojam da se taj trend apatije nije proširio samo u školama nego općenito. Nedavno sam imala napade šiza jer nisam mogla vjerovati da ne mogu naći 5 cura za ekipu za fax....a kad sam vidjela da isti problem ima i ekonomija recimo, ili pravo, ili filozofski...koji imaju xyz više cura od nas postalo mi je svejedno...pa ako se ljudima ne da što ja tu mogu...
Jučer dolazim na utakmicu, a trener je doveo svog sina i njegova dva prijatelja za skupljanje lopti...zašto? jer ne može naći par curica kojima bi se to dalo...koliko se ja sjećam klinci su se prije trgali za tako nešto. Nisam onda još trenirala, ali recimo kad su bile kvalifikacije za europsko prvenstvo za juniorke prije...pa dosta godina svi su htjeli skupljati lopte i muvat se oko nekih velikih zvijezda. Poslije su se klinke slikale s repkom i bile sretne ko nova godina. Ne znam, nekako kao bile su u tome i to im je bilo veliko. Znam par ljudi koji su svirali u nekim bendovima, folklor, ansambl ovaj i onaj šta ti ja znam. Jedna poznanica je s folklorom recimo obišla svijet, i danas kaže kako je s djecom teško jer odustaju, kratko se zadrže, i jako ih malo ima volje za baviti se time. Teta mi predaje hrvatski i isto se žali, što na program koji postaje sve banalniji, što na djecu i kaže kako nekad ne može vjerovati koliko ju roditelji lažu u lice pravdajući mase izostanaka, i praktički svaki takav razgovor završava rečenicom:pa da je moje dijete tako bezobrazno prema profesoru bilo zapamtilo bi..naravno nisu sva djeca bezobrazna, ali je stvar što si prije imao takvog jednog dva u razredu, sad ih ima 5 i već ih je teže smiriti, pa još dodaj na to one povodljive koji sami ne bi pravili svinjarije, ali kud svi Turci tu i mali Mujo pa se i takvi upuste u više ili manje sitne zločestoće. Možda mi se smao čini, ali iz nekih mojih sjećanja svatko se nečim bavio prije...sad nam dođu dvije klinke mlađe na trenig i jednu fol boli ruka druga joj pravi društvo pa ne rade ništa:) mislim ko je tu lud?
A kao MTV generacija je proglašena propalom:))
Da se razumijemo, ne mislim da sam išta bolja od njih..samo nisam bila takva u njihovim godinama...gledam kako će skoro predsjednički izbori i kako me zapravo zaboli živo jer mi s ečini da ništa ne može promijeniti ovo stanje...naš obrazovni sustav je recimo jednako tako otupljujuć...gledam po sebi jer sam ja otupila kao njegov dio...
silno sam htjela taj fax, zanimalo me to...a sad mi se čini kao da sam nepovratno izgubila vrijeme. Čudno, nisam pala ni jednu godinu, nisam nigdje zaštekala recimo to tako...a izgubila sam vrijeme i kao da od svega toga nemam ništa...možda je to privremena faza zbog umora, psihofizičke potrošenosti, a možda sam zbilja u pravu kad kažem da ne želim imati posla sa strukom kad počnem radit...fali mi sunca...zašto su ga ugasili

ponedjeljak, 16.11.2009.

ljepota je u oku promatrača

slažem se
kao i da je čaša nekom polupuna, nekom poluprazna
a netko je jednostavno žedan
ja se uvijek slažem....

ali kad pročitam novinske članke u kojima se najblaže rečeno idealizira stanje, da ne kažem nešto manje upakovano kao iskrivljuje istina ili ne do bog nešto politički nekorektno kao netko ovdje LAŽE KO PAS diže mi se kosa na glavi

Preselili su nas u vojarnu jer jasno nema mjesta za sve u staroj zgradi faxa...razumijem, previše je ljudi, ne može se organizirati nastava, nije nešto što se ranije nije znalo no eto prvi puta u životu imam mjesečnu kartu jer baš na drugi kraj grada po ovom vremenu ne bi biciklirala ako ne moram...mrzim gpp...
Nije naime problem u tome, jasno, kad je prostor premal seliš ljude nema drame. Ali je drama kad ljudi dođu u prostor u kojem su samo zidovi, gdje na hodniku nema stolica i klupa (ne do bog da netko piše nešto svoje što već ima ako ima pauzu od pola sata recimo), gdje se još odvijaju radovi (ali i ljušti boja sa zidova u nedavno obojanim prostorijama), dakle ulaziš u predavaonicu gdje sve smrdi po boji i jednostavno se ne može disati i takvom se prostoru drži nastava. O čistoći prostora kako uopće pričati, tko god je imao majstore nekad u kući zna da nema šanse da ti pod u dnevoj sobi bude čist ako se hodnik razvaljuje. Također je drama svoje vrste kad profesoru dostave jedan raspored studentima drugi, pa čovjek nema pojma da ga mi čekamo tamo. Super je kad čuješ u pola semestra da je jedan prof svoj predmet odlučio prebacit za idući semestar..zašto nitko ne zna...Isto su zanimljiva iskustva kad 4 puta u rasporedu stoji nastava iz nekog predmeta, a predavač se ne pojavljuje. Ne znam koje računalne učionice vrli dekan spominje, no eto ja još nisam bila tamo. Jer nam svi profesori govore da laboratorijske vježbe neće početi dok se ne osposobe labosi...čudno, netko bi to trebao reći dekanu jer čovjek misli očito da labosi rade punom parom ne znam također tko mu je rekao da imamo kantinu. Možda ja svaki dan odlazim u krivo zgradu zajedno s 40ak kolega...tko zna...čudne se stvari događaju...spominjao se i nekakav wireless, i neka čitaonica, i neka soba za neki šah i sto čuda. Staze oko vojarne su nepostojeći pojam...blato gdje god se okreneš. Sve je dosad bilo navrat-nanos...sve je dosad bilo neorganizirano...pisali smo kolokvije iz labosa prije odslušanih predavanja, jedan sam ispit čak i položila prije nego je prof došao do pola s predavanjima...slušali smo po tri puta iste stvari iz različitih predmeta, a previše toga nismo nikad čuli...previše toga je bilo ostavljeno ako se stigne pa nije...sve je to bilo kako tako podnošljivo...ali kad sam danas u 8 sati došla u vojarnu i čekala pola sata profesora koji nije došao fino sam prebrojala tako neke stvari... barem bi mogli imati dovoljno pristojnosti da isti članak ne stave na stranicu fakulteta, jer vjerovali ili ne mi koji studiramo na tom fakultetu nekad i pogledamo taj web cirkus...i niste oko vojarne posadili ništa halucinogeno da se utripamo da je sve što ste u članku naveli zbilja tamo...i tko je tu lud??
ili bezobrazan?
nisam ja svoje vrijeme ni svoje živce pronašla na ulici, i tako nekako mislim da nisu ni ostali kolege, ako za to odgovorni i dotični jesu bilo bi odlično da mi kažu gdje jesu, pa da odem i ja tamo. Jer vjerojatno na faxu opet nemam ono što piše u rasporedu.

nedjelja, 08.11.2009.

sport nije posao nego način života

alo ljudi pa doping je varanje....
mislim jebe mi e za Agasija, zanima me šta mu Štefi kaže na to...ili je to i njoj ok?
Možda je stvar u mom neshvaćanju situacije, ali koji bolesnik moraš bit da svom djetetu daš speed? I zašto je danas općeprihvaćeno kljukanje svim i svačim da bi bilo brže više jače?

Tour de France je ono što mi prvo dolazi na um...i ono što liječnici kažu, to je trka koja je fizički van ljudskih kapaciteta. I opet se iz godine u godinu održava, i stalno nalaze nove dopingirane, stalno nalaze nove droge, stalno ažuriraju liste koje su sve veće.
I ubijte me, ali ne razumijem...ok kontam da je netko s 15 godina prebalav, prenadobudan, previše željan uspjeha i dokazivanja da bi rekao ne, ali jebemu zašto on mora donositi takvu odluku?
Zašto dijete koje ulazi u taj svijet nema oko sebe ljude koji će mu reći, tebi to ne treba, to nije u redu...
Iako sam davnih dana odredila nekakav svoj put u sportu, da sam bila možda svjesnija onog što mogu možda ne bi tako odlučila. Nije da patim, naprotiv, mislim da sam s obzirom na uvjete koji se kod nas jednom sportašu pružaju za rad i napredovanje napravila za ebe najbolje što sam mogla. Jako je puno onih koji su bili možda i presvjesni svojih mogućnosti pa su zagazili u stvari kojima nisu bili dorasli, dali sve od sebe u to i izgorili. Znam i jako puno onih koji igraju prve lige za tisuću dvije kuna broje dane do trenutka kad više neće moći igrati, a neće imati što sa životom. Nitko ne kaže da moraš imati završen fakultet da bi uspio u životu, ali nešto moraš raditi..nitko ne kaže da ovo nije posao, ti treniraš kao konj, naradiš se realno gledano jednako kao netko tko kopa kanale. PRoblem je što svi mi to doživljavamo kroz igru jer radimo ono što volimo, taj novac možda nije velik, ali je nama lagano stečen. Ja sam dvoranski igrač i na pijesku igram isključivo iz zafrkancije ljeti. I kad igraš na nekom turniru to je zafrkancija, o nagradama uopće neću pričati jer ono bilo je i para(ne sad neke svote, ali ono, za koji malo žešći izlazak) i paketa ovih i onih, od nekih još imam štirke po stanu:)) ali stvar je što ako nešto doživljavaš kao zabavu novac stečen na taj način ne shvaćaš ozbiljno i nemaš skliku kako ga je zapravo teško zaraditi. Ono na što se nadovezuijem već 10ak minuta je to da mnogi baš u tim situacijama pred kraj karijere u pokušaju da sami sebi produže agoniju vrate se poslije povrede, pauze i sl pribjegavaju takvim stvarima iz očaja. Jer su nezaštićeni i ne znaju što će s njima biti sutra. Ruku na srce, zašto bi im se izašlo u susret kad pogledate..netko je sve te godine radio dok su se oni igrali rekli bi neki...
Žalosno je i to da e nečiji rad priznaje s godinama zakašnjenja. Jučer je jedan dečko osvojio srebro. Nijwe mu ni prvo ni drugo. Natukao se taj medalja. Ali jedini razlog zašto je u sportu opstao su njegovi roditelji koji su sve to financirali. Tek sad se pojavljuju neki sponzori, ad se hvali njegov rezultat, sad je on njima netko iako se ja jako dobro sjećam vremena kad je sa svjetskih prvenstava donosio medalje kao klinac, a sponzora je imao jedva za opremu. I kad gledam njegovu priču koju igrom slučaja znam i kad gledam onog kretena koji mi se ogadio do daske svojim postupcima u zadnje vrijeme jasno se vidi da se sportaš odgaja. To nije nešto što napraviš od spretnog djeteta napucaš kemijom i pošalješ nek se bori. Neke stvari moraju biti usađene puno prije nego nekog ajmo reći pošalješ u svijet. Nije svaki Hlapić sposoban za to...

Opis bloga

polupokušaji nečega


Emajl:

electromagnetica184@gmail.com





đuls blog

Fabricka greska

Kise padaju, evo vec stoti dan
smisljam oblake kako da oteram
prizivam vraceve drevnih plemena
da zajedno sa njima otpevam
molitvu za sunce, makar neonsko
samo se bojim da ne pokleknem
i promuknem, na ivici sam snage

Ref.
Hvala na visku inspiracije
u mom gradu je glupo voziti skejt
ja sam fabricka greska generacije
dovoljno pametan, steta, previse slep
moji su drugovi biseri rasuti zauvek

Sanjam talase obalskih mirisa
i parce neba gde
gde je mesec uvek pun
mesto na kome vise necu biti usamljen
nikad niko nece moci da mi oduzme

Stvarno se bojim da se neko ne usudi
i pokusa da me probudi
da dirne prljavom rukom
u jedino sto je ostalo
pucacu u grudi