alo ljudi pa doping je varanje....
mislim jebe mi e za Agasija, zanima me šta mu Štefi kaže na to...ili je to i njoj ok?
Možda je stvar u mom neshvaćanju situacije, ali koji bolesnik moraš bit da svom djetetu daš speed? I zašto je danas općeprihvaćeno kljukanje svim i svačim da bi bilo brže više jače?
Tour de France je ono što mi prvo dolazi na um...i ono što liječnici kažu, to je trka koja je fizički van ljudskih kapaciteta. I opet se iz godine u godinu održava, i stalno nalaze nove dopingirane, stalno nalaze nove droge, stalno ažuriraju liste koje su sve veće.
I ubijte me, ali ne razumijem...ok kontam da je netko s 15 godina prebalav, prenadobudan, previše željan uspjeha i dokazivanja da bi rekao ne, ali jebemu zašto on mora donositi takvu odluku?
Zašto dijete koje ulazi u taj svijet nema oko sebe ljude koji će mu reći, tebi to ne treba, to nije u redu...
Iako sam davnih dana odredila nekakav svoj put u sportu, da sam bila možda svjesnija onog što mogu možda ne bi tako odlučila. Nije da patim, naprotiv, mislim da sam s obzirom na uvjete koji se kod nas jednom sportašu pružaju za rad i napredovanje napravila za ebe najbolje što sam mogla. Jako je puno onih koji su bili možda i presvjesni svojih mogućnosti pa su zagazili u stvari kojima nisu bili dorasli, dali sve od sebe u to i izgorili. Znam i jako puno onih koji igraju prve lige za tisuću dvije kuna broje dane do trenutka kad više neće moći igrati, a neće imati što sa životom. Nitko ne kaže da moraš imati završen fakultet da bi uspio u životu, ali nešto moraš raditi..nitko ne kaže da ovo nije posao, ti treniraš kao konj, naradiš se realno gledano jednako kao netko tko kopa kanale. PRoblem je što svi mi to doživljavamo kroz igru jer radimo ono što volimo, taj novac možda nije velik, ali je nama lagano stečen. Ja sam dvoranski igrač i na pijesku igram isključivo iz zafrkancije ljeti. I kad igraš na nekom turniru to je zafrkancija, o nagradama uopće neću pričati jer ono bilo je i para(ne sad neke svote, ali ono, za koji malo žešći izlazak) i paketa ovih i onih, od nekih još imam štirke po stanu:)) ali stvar je što ako nešto doživljavaš kao zabavu novac stečen na taj način ne shvaćaš ozbiljno i nemaš skliku kako ga je zapravo teško zaraditi. Ono na što se nadovezuijem već 10ak minuta je to da mnogi baš u tim situacijama pred kraj karijere u pokušaju da sami sebi produže agoniju vrate se poslije povrede, pauze i sl pribjegavaju takvim stvarima iz očaja. Jer su nezaštićeni i ne znaju što će s njima biti sutra. Ruku na srce, zašto bi im se izašlo u susret kad pogledate..netko je sve te godine radio dok su se oni igrali rekli bi neki...
Žalosno je i to da e nečiji rad priznaje s godinama zakašnjenja. Jučer je jedan dečko osvojio srebro. Nijwe mu ni prvo ni drugo. Natukao se taj medalja. Ali jedini razlog zašto je u sportu opstao su njegovi roditelji koji su sve to financirali. Tek sad se pojavljuju neki sponzori, ad se hvali njegov rezultat, sad je on njima netko iako se ja jako dobro sjećam vremena kad je sa svjetskih prvenstava donosio medalje kao klinac, a sponzora je imao jedva za opremu. I kad gledam njegovu priču koju igrom slučaja znam i kad gledam onog kretena koji mi se ogadio do daske svojim postupcima u zadnje vrijeme jasno se vidi da se sportaš odgaja. To nije nešto što napraviš od spretnog djeteta napucaš kemijom i pošalješ nek se bori. Neke stvari moraju biti usađene puno prije nego nekog ajmo reći pošalješ u svijet. Nije svaki Hlapić sposoban za to...
Post je objavljen 08.11.2009. u 23:09 sati.