Joanna has left Stepford https://blog.dnevnik.hr/drugopoluvrijeme

ponedjeljak, 16.11.2009.

ljepota je u oku promatrača

slažem se
kao i da je čaša nekom polupuna, nekom poluprazna
a netko je jednostavno žedan
ja se uvijek slažem....

ali kad pročitam novinske članke u kojima se najblaže rečeno idealizira stanje, da ne kažem nešto manje upakovano kao iskrivljuje istina ili ne do bog nešto politički nekorektno kao netko ovdje LAŽE KO PAS diže mi se kosa na glavi

Preselili su nas u vojarnu jer jasno nema mjesta za sve u staroj zgradi faxa...razumijem, previše je ljudi, ne može se organizirati nastava, nije nešto što se ranije nije znalo no eto prvi puta u životu imam mjesečnu kartu jer baš na drugi kraj grada po ovom vremenu ne bi biciklirala ako ne moram...mrzim gpp...
Nije naime problem u tome, jasno, kad je prostor premal seliš ljude nema drame. Ali je drama kad ljudi dođu u prostor u kojem su samo zidovi, gdje na hodniku nema stolica i klupa (ne do bog da netko piše nešto svoje što već ima ako ima pauzu od pola sata recimo), gdje se još odvijaju radovi (ali i ljušti boja sa zidova u nedavno obojanim prostorijama), dakle ulaziš u predavaonicu gdje sve smrdi po boji i jednostavno se ne može disati i takvom se prostoru drži nastava. O čistoći prostora kako uopće pričati, tko god je imao majstore nekad u kući zna da nema šanse da ti pod u dnevoj sobi bude čist ako se hodnik razvaljuje. Također je drama svoje vrste kad profesoru dostave jedan raspored studentima drugi, pa čovjek nema pojma da ga mi čekamo tamo. Super je kad čuješ u pola semestra da je jedan prof svoj predmet odlučio prebacit za idući semestar..zašto nitko ne zna...Isto su zanimljiva iskustva kad 4 puta u rasporedu stoji nastava iz nekog predmeta, a predavač se ne pojavljuje. Ne znam koje računalne učionice vrli dekan spominje, no eto ja još nisam bila tamo. Jer nam svi profesori govore da laboratorijske vježbe neće početi dok se ne osposobe labosi...čudno, netko bi to trebao reći dekanu jer čovjek misli očito da labosi rade punom parom ne znam također tko mu je rekao da imamo kantinu. Možda ja svaki dan odlazim u krivo zgradu zajedno s 40ak kolega...tko zna...čudne se stvari događaju...spominjao se i nekakav wireless, i neka čitaonica, i neka soba za neki šah i sto čuda. Staze oko vojarne su nepostojeći pojam...blato gdje god se okreneš. Sve je dosad bilo navrat-nanos...sve je dosad bilo neorganizirano...pisali smo kolokvije iz labosa prije odslušanih predavanja, jedan sam ispit čak i položila prije nego je prof došao do pola s predavanjima...slušali smo po tri puta iste stvari iz različitih predmeta, a previše toga nismo nikad čuli...previše toga je bilo ostavljeno ako se stigne pa nije...sve je to bilo kako tako podnošljivo...ali kad sam danas u 8 sati došla u vojarnu i čekala pola sata profesora koji nije došao fino sam prebrojala tako neke stvari... barem bi mogli imati dovoljno pristojnosti da isti članak ne stave na stranicu fakulteta, jer vjerovali ili ne mi koji studiramo na tom fakultetu nekad i pogledamo taj web cirkus...i niste oko vojarne posadili ništa halucinogeno da se utripamo da je sve što ste u članku naveli zbilja tamo...i tko je tu lud??
ili bezobrazan?
nisam ja svoje vrijeme ni svoje živce pronašla na ulici, i tako nekako mislim da nisu ni ostali kolege, ako za to odgovorni i dotični jesu bilo bi odlično da mi kažu gdje jesu, pa da odem i ja tamo. Jer vjerojatno na faxu opet nemam ono što piše u rasporedu.

Opis bloga

polupokušaji nečega


Emajl:

electromagnetica184@gmail.com





đuls blog

Fabricka greska

Kise padaju, evo vec stoti dan
smisljam oblake kako da oteram
prizivam vraceve drevnih plemena
da zajedno sa njima otpevam
molitvu za sunce, makar neonsko
samo se bojim da ne pokleknem
i promuknem, na ivici sam snage

Ref.
Hvala na visku inspiracije
u mom gradu je glupo voziti skejt
ja sam fabricka greska generacije
dovoljno pametan, steta, previse slep
moji su drugovi biseri rasuti zauvek

Sanjam talase obalskih mirisa
i parce neba gde
gde je mesec uvek pun
mesto na kome vise necu biti usamljen
nikad niko nece moci da mi oduzme

Stvarno se bojim da se neko ne usudi
i pokusa da me probudi
da dirne prljavom rukom
u jedino sto je ostalo
pucacu u grudi