borac

petak, 30.03.2007.

Nevjerovatna istina?!

čudna cesta - čudna istina

Davno, dok sam bio dijete imao sam psa. Volio sam ga više od svega na svijetu, ali moji susjedi ga nisu podnosili. Svaki dan su izmišljali nove načine kako da ga se riješe ili da mu nešto podmetnu pa da ga se moramo riješiti.
Jednog dana pas je ušetao u moju kuhinju držeći u ustima krvavog i mrtvog zeca. Bio sam iznenađen, ali i prestravljen, jer to je zec mojih susjeda koji su ga obožavali. Svaki dan su ga prali, četkali, hranili najboljom hranom… Znao sam da ako bi se ovo saznalo da bi to bio kraj moga prijatelja, i konačna pobjeda mojih susjeda.
Brzo sam smislio plan! Uzeo sam zeca, oprao ga, skinuo svu krv sa njegovog bijelog krzna, tiho i neprimjetno se ušuljao u susjedovo dvorište i stavio ga u njegov kavez, nadajući se da će pomisliti kako je umro prirodnom smrću.
Bila je večer i svi smo gledali televiziju kada je zazvonilo zvono. Bio sam prestravljen, ali ne kao i moja susjeda koja je imala izraz lica kao da je vidjela duha. Sva izvan sebe počela je pričati: „…Zamislite! Umro nam je zec!!!“. Moje srce je stalo i počeo sam se preznojavati. Nastavila je: „…Našli smo ga kako beživotno leži u svom kavezu. Bio je čist, opran i mirisan. Ali to ne bi bilo ništa čudno, da naš zec nije umro prije 2 dana i da ga nismo odnijeli iza kuće i zakopali u zemlju! Zamislite kakav čovjek bi izvadio zeca iz zemlje, oprao ga, namirisao i ponovno vratio u kavez?!“

Isječak iz serije „Boston Legal“.

subota, 17.03.2007.

davna povijest

Evo, zamoljen sam od Sirenice da napišem zašto ime Borac i drugačiji.
Evo ovako ide priča….
Bilo jednom davno u mračnoj sobi u kasno doba… :-)
Dok je započinjala era „bloga“ slučajno sam naletio na nekoliko blogova koji su bili (u najmanju ruku) ne za moj ukus. Bili su provokativni, prosti, ne zanimljivi… Brzo sam zaključio da to nije za mene i maknuo se od toga. Prošlo je nekoliko dana i dobio sam poruku na e-mail da posjetim jedan zanimljiv blog. Otišao sam na njega (stvarno se ne sjećam koji je to bio) i ostao sam zatečen. Tu je bilo mudrih riječi, lijepih tekstova, slika… jednostavno bio je DRUGAČIJI. Normalno taj blog je imao linkove na druge blogove koji su isto pisali o sličnim stvarima. Počeo me zanimati taj „fenomen“ bloga. Nije prošlo dugo kada sam odlučio staviti neke svoje misli na to čudo. Jedino što mi se tada u glavi vrtjelo, bilo je da, želim biti drugačiji od većine blogova koje sam do tada vidio. Želio sam pisati o svom životu, svojim iskustvima, problemima, uspjesima, ali na Drugačiji način – Pozitivniji način. I to mi se učinilo dosta originalnim. Samo ime se jako dobro nadovezalo na ime stranice: drugačiji blog. I to je uglavnom bilo to.
Pri upisivanju nicka i imena, bilo je dosta upita i malo sam se zbunio (zato sam probao sa Snorky, i sličnim imenima koja sam kasnije izbacio). Jedino ime koje nisam htio maknuti je bilo ime BORAC. Par dana prije pisanja prvog bloga čuo sam predivnu izreku, koja je išla ovako nekako (sorry ako pogriješim): „Bože, u trenutku kada budeš došao po mene, ne moraš me naći kao pobjednika, ali molim Te, nađi me barem kao Borca!“
I to me se jako dojmilo. Znam da neću biti savršen i uvijek uspijevati u svojim naumima, ali tog trena sam odlučio da ću biti Borac. I da to ne zaboravim, upisao sam to ime koje me uvijek podsjeća na to da se nikada ne prestanem boriti.

To je priča iza imena bloga i nadimka koji me prati…
Nadam se Sirenice (i ostali koje je zanimalo) da je to dovoljno dobar odgovor.

srijeda, 07.03.2007.

hodanje

Nisam siguran što napisati.
Malo sam presušio - ili mi se jednostavno sada ne da pisati - sa pričama. Imam ih puno, ali trenutno se osjećam malo drugačije.
Zadnjih nekoliko mjeseci krenuo sam malo drugačijim putem života. Donio sam neke odluke i bilo je teško. (uglavnom teško za mene). Odluke nisu bile čudne ili nejasne, one su jednostavno bile MOJE! Krenuo sam čiste savjesti i sa svješću da moram napraviti neke korake koji se od mene očekuju. Imao sam osjećaj kao da sam stao, pogledao Njemu u oči i rekao: "Mogu li ja sada probati napraviti par koraka? Ali, pazi, nemoj me ostaviti!". I krenuo sam. Kao što sam rekao, odluke nisu bile lagane, jednostavne ili sigurne. Sumnjao sam - puno. Ali jedno sam uvijek imao na umu: On je tu kraj mene! Čak i ako napravim krivi potez i korak, On je tu da me ispravi i podrži. Trudio sam se da stalno imam čistu savjesti i bez grižnje savjesti da hrabro idem naprijed.
I evo me. Tu sam. Prošlo je određeno vrijeme, noge su ojačale, samopouzdanje naraslo, ali pogled još uvijek bez prestanka gleda u Njega.
Možda odluke nisu bile prave, ali On ih je učinio dobrima. Možda su moje crte bile krive, ali on ih je učinio ravnima.
U trenutcima kada sam posumnjao da sam Ga ostavio, uvijek je dao znak da je iza mene. Svaki dan je bio novi i svaki trenutak je bio trenutak MOJ I NJEGOV!
Siguran sam da me voli! Siguran i sretan.

nedjelja, 04.03.2007.

Nedjeljna misa

Bio sam jutros na misi. Odlučio sam otići na dječju misu, jer ona me stvarno nekada zna nasmijati i oraspoložiti. Ove nedjelje bilo je malo drugačije. Nisam se smijao, ali sam počeo razmišljati…
Umjesto propovjedi bio je mali, kratki igrokaz djece koja su to pripremila na temu evanđelja. Svatko je imao svoje probleme; netko je bio hrom, netko slijep, netko je mucao, netko je bio lijen, ovisan o internetu, usamljen… i svi su bili nezadovoljni jer nisu mogli ništa promijeniti i učiniti. Bili su usamljeni u svojim bolima i svojim teškoćama, sve do trenutka kada nije utrčao jedan dječak vičući kako je sretan. Govorio je kako ga Isus voli, i kako svatko ima priliku upoznati Isusa i zatražiti Ga za pomoć. Neće Isus doći i pomoći ti u lijenosti, ili platiti tvoje račune za Internet, On će doći da ti pomogne da se popraviš, On će doći da te zagrli da nisi sam i usamljen, da ti je lakše prihvatiti stvari koje ne možeš promijeniti. On samo tiho pita: „Što želiš da ti učinim?“, na tebi je samo da odgovoriš i vjeruješ da će tako biti.
Nakon toga došla je molitva vjernika, koje (formalno) nije bilo. Župnik je pozvao djecu koja imaju hrabrosti da izađu van, okrenu se prema Isusu i kažu što oni žele od Njega. U početku djeca nisu htjela izaći pred ljude i govoriti, ali župnik nije odustajao… nakon nekog vremena prvo dijete je izašlo van. „Isuse, daj da moj tata provodi više vremena sa mnom!“, ljudi su zašutjeli. Izašlo je drugo dijete „daj da se mama i tata ponovno vole“, treće „daj da bude više ljubavi u mojoj obitelj“, „daj da moja mama ozdravi“, „neka moja baka ozdravi“,… počeli su izlaziti i svatko je hrabro rekao što je nosio u srcu.
Dječja iskrenost ponekada zna i zaboljeti. Oni ne znaju povrijediti i lagati. Oni samo znaju što im ne dostaje. Ne dostaje im ljubavi…
Ova misa nije nasmijala ljude, nije ih zabavljala, nego im je rekla istinu – istinu preko dječjih usta.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv