petak, 23.06.2006.
san.
Znate onaj osjećaj u snu kada padate? Vjerovatno ste svi osjetili taj osjećaj. Znaš da padaš, a ne možeš ništa napraviti. Duboko u tebi je neki jezivi osjećaj da nemaš kontrolu nad samim sobom. Ne vidiš ništa oko sebe i sve ti vrtoglavo prolazi, ali znaš da će na kraju uslijediti onaj neugodni (neizbježni) trzaj u trenutku pada.
Potpuno si nemoćan i samo se nadaš da će ta nemoć što prije nestati. Samo čekaš taj pad i onda je gotovo.
Ali taj pad ne dolazi… čekaš ga i već ti je dosta padanja i tog nesretnog osjećaja koji te obuzima. Jednostavno čini se da tvoj put prema dolje nema kraja.
Na tom putu primjećuješ kako neki ljudi pružaju ruke pokušavajući te uhvatiti i pružiti ti pomoć, ali brzina je prevelika. Nemaš kontrolu nad svojim rukama, i u trenu kada bi htio uhvatiti nekoga da se zaustaviš, ruka odbije poslušnost i ti jednostavno nastaviš bespomoćno letjeti. Čuješ glasove koji ti daju savjete, ali svaka riječi izgubi smisao dok stigne do tebe. Riječi i savjeti koji pokušavaju pomoći, postaju samo jeka i žamor, povećavajući tako nervozu i osjećaj frustracije i nemoći.
Dugo to traje… više ne znaš jesu li sekunde ili sati. Možda si se probudio i ovo više nije san. Možda je to tvoja stvarnost?
Pročitaj tekst ponovno, samo ovaj put zamisli da govori o grijehu.
Ponekada se pad i udaljavanje od Boga doživljava na ovaj način. Svako udaljavanje od Njega je jako teško, mučno i možda neopisivo. Ovo je jedan od opisa koji mi je pao na pamet, ali takvih priča može se napisati bezbroj.
Znam samo jedno.
Koliko god naš pad bio dug (jer obično mi tako želimo) i grozan i dubok, uvijek na kraju tog puta sretnemo Njega. Kad god pomislimo da smo pali na dno, iznenadimo se jer tamo nađemo Njega. On je sišao do samoga dna da bi nas uhvatio koliko god duboko pali.
Jer ne postoji dubina grijeha iz koje nas On ne bi mogao i htio izvaditi. Samo treba vjerovati da je On uvijek tu. Uvijek tu kraj nas.
Stoga, kada padaš i počne te hvatati taj grozni osjećaj, samo se prisjeti. Pa, Isus je tu. On će ispružiti ruku i nježno te uhvatiti i izvaditi iz tog sna (grijeha).
23.06.2006. u 01:30 •
5 Komentara •
Print •
#
ponedjeljak, 19.06.2006.
rezultat
Klađenje nam očito ne ide... (barem meni)
Tako da iduće predviđanje rezultata koje ću ponuditi, biti će kad budemo igrali u finalu (kladim se da ćemo biti u finalu :-)
Pozdrav uz želju da pobijedimo u četvrtak.
19.06.2006. u 11:41 •
2 Komentara •
Print •
#
subota, 17.06.2006.
teret?
Puno puta sam čuo jednu pjesmu, ali nikada se nisam ni potrudio slušati riječi sve dok jednom nisam čuo naziv te pjesme.
Odmah sam se sjetio jedne priče koja ide ovako nekako:
U zarobljeništvu su bila dva brata. Jedan je bio dosta stariji i iskusniji, dok je drugi bio gotovo dijete. I tako su jedan dan morali prijeći jedan dugačak put kroz pustinju. Put je trajao satima i već su svi bili iznemogli. Ljudi su znali padati niz pješčane dine i tamo su znali umirati. Mlađi brat je već nekoliko puta posrnuo, ali stariji brat je uvijek bio tu u pravom trenu da ga uhvati.
Prolazilo je vrijeme, a umor je bivao sve veći. Odjednom se mlađi brat sruši i ostane ležati na pijesku. Stražari se nisu previše obazirali, samo su uzviknuli da se nastavi dalje.
Ali stariji brat je zastao, otrčao do brata uzeo ga i stavio na ramena. Stražari nisu mogli vjerovati da se to događa, pa su ga upitali: „Pa zar ne znaš da ima još puno do kraja puta? Već si i sam umoran, a sada da nosiš još taj težak teret na sebi…“
On je samo tiho odgovorio: „To nije težak teret, on je moj brat!“
„On nije težak, on je moj brat!“
17.06.2006. u 19:15 •
2 Komentara •
Print •
#
srijeda, 14.06.2006.
PROUD TO BE CROAT
Znam, znam... svi pričaju o tome i već je sigurno svima dosta... ali evo moram i ja (barem malo).
Ima lijepih pjesama i himni, ali meni najdraža:
Svakog dana mislim na tebe
Slušam vijesti, brojim korake
Nemir je u srcima, a ljubav u nama
Ima samo jedna istina
Svaka zvijezda sija za tebe
Kamen puca pjesma putuje
Tisuću generacija noćas ne spava
Cijeli svijet je sada sa nama.
Moja domovina, moja domovina,
Ima snagu zlatnog žita,
Ima oči boje mora,
Moja zemlja Hrvatska.
Vratit ću se moram doći, tu je moj dom,
Moje sunce, moje nebo.
Novi dan se budi kao sreća osvaja
Ti si tu sa nama.
"Oči su suzne, jer se ne sklapaju,
ne želim propustiti ni milisekundu."
Hrvatska : Japan
2 : 0
vaš rezultat?
14.06.2006. u 10:18 •
9 Komentara •
Print •
#
ponedjeljak, 12.06.2006.
Money money
Novac!
Svi znate što je to. Svi ih imate, manje ili više...
Oduprijeti se zavodljivosti novaca, jako je teško. Posebno ako imate priliku dobiti nešto više novaca i to na brzinu. Odjednom u rukama držite novce koje nikada niste mogli ni zamisliti da možete imati. I sada počinju misli raditi: vidi imam novaca i sad si mogu kupiti ovo i ovo... Super, super...
..samo...
nedostaje mi taman još samo sto kuna. samo malo moram još skupiti i imati ću više. Kako da zaradim još malo novaca...
Priča ide u nedogled i postajemo robovi a da toga nismo ni svjesni (pa ipak, mi imamo novce, sad smo "face")
Pozdrav onima koje novac nije zaveo.
12.06.2006. u 10:31 •
2 Komentara •
Print •
#
četvrtak, 08.06.2006.
centar svemira
Prvo su ljudi mislili da je centar svemira Zemlja. Dugo vremena tako su vjerovali i ponašali se u skladu s time. Onda je došlo drugo doba u kojem su saznali da Zemlja ipak nije centar svemira. Taj prijelaz je bio bolan i težak. Prošlo je dugo vremena dok ljudi nisu prihvatili činjenicu da je Sunce pravo središte a Zemlja tek jedan od planeta oko sunca.
Taj prijelaz je bio jako težak i dugotrajan, ali onaj prijelaz koji je slijedio bio je dosta bezbolan i neprimjetan.
Taj prijelaz događa se i sada, potpuno neprimjetno. Središte svemira nije Zemlja, nije ni Sunce, središte svemira sam JA!
Ljudi su počeli stavljati sebe na prvo mjesto, a počeli su zaboravljati druge. Važno je da je meni ugodno, mora se meni udovoljiti, mora meni biti lagano, ja sam na prvom mjestu…
A onda se dogodilo ono neizbježno. Zaboravili smo na ljude kraj sebe. Oni bližnji koji su kraj nas polako blijede u našem pogledu, i više nam nisu važni.
Pa tko je lud da napravi neku žrtvu za drugoga, da se malo spusti iz oblaka i pruži ruku onome kraj mene.
Popeli smo se visoko u oblake umišljenosti i egoizma, u tim oblacima nismo našli Boga i brzo smo zaključili da Njega niti nema.
Kakve li pogreške…
Centar svemira ima samo jedan. To je Bog!
Ako Njega stavimo u centar, sve ostalo pada na svoje mjesto.
08.06.2006. u 08:47 •
3 Komentara •
Print •
#
srijeda, 07.06.2006.
kako znati? -2. dio
Nakon što se pojave narančaste crte na licu u obliku srca, pažljivo gledajte desnu trepavicu. Nakon 3 minute i 21 sekunde desna će trepavica brzo zatreperiti 2 puta. Ali budite pažljivi! Ako zatreperi 3 puta onda vas ta osoba pokušava zavarati.
Nakon što ste ispitali sve ovo, i sretni ste jer ste otkrili da na svakom dijelu točno odgovara vama, pažljivo pogledajte zadnju stvar. To je i najvažnija stvar jer o njoj ovisi sve.
Napravite mali testić. Ispričajte toj osobi vic i kada se počne smijati pažljivo pogledajte njihove zube. Ako su prednja dva zuba od zlata, a drugih zubi gotovo i nema onda je to osoba za vas.
Pozdrav zaljubljenima
07.06.2006. u 08:40 •
3 Komentara •
Print •
#
utorak, 06.06.2006.
Kako znati?
Kako znati da li je ta osoba (dečko ili djevojka) baš za tebe, tj. da li je to „ona“ osoba koju čekamo cijeli život?
Ovako. Ovo je provjerena metoda!
Stani 34 cm od te osobe, gledaj ravno u oči, ali sunce mora biti točno iznad tvoje glave. Bilo bi poželjno da nosiš nešto plavo na sebi da se ne bi pomješale boje koje se dobiju točno na licu osobe koju promatraš.
Gledaj u tu osobu 3 minute i ako se boje na njegovom licu izmjene i pojave se blage crte narančaste boje koje iscrtavaju oblik srca, možeš sa 90% sigurnošću biti siguran da je to ta osoba koju si čekao.
Za još veću sigurnost postoje još neki koraci, ali nisam htio sve reći odjednom. To ću reći u idućem nastavku.
Samo ću napomeniti da bi bilo poželjno da se ovo radi za vrijeme proljetnog solsticija.
Pozdrav svim zaljubljenima
06.06.2006. u 09:52 •
3 Komentara •
Print •
#
ponedjeljak, 05.06.2006.
Svaki dan
Pismo jednog mladića koji sam našao.
Jutro je. Uzmem mobitel i pogledam koliko je sati.
Oho, već je pola 8. Kasnim na fakultet i ne da mi se ustajati. Mobitel na jednu stranu, glava na drugu, pokrivač je već preko glave.
Sklopim oči, ma – čvrsto zažmirim. Stisnem oči da me već počinje boljeti. Ali ne mogu više zaspati. Ali ne odustajem. Odlučio sam zaspati pod svaku cijenu.
Prošlo je pola sata bijesnog žmirenja i već sam umoran. Pa, kad sam već umoran mogao bih odspavati. I zaista, napokon zaspem i … probudim se u podne.
Sada sam se umorio od spavanja, i ne da mi se ustajati. Nisam ni pogledao na sat i već je jedan sat.
Ipak skupljam snage da se ustanem, i dođem k sebi. Krenem da doručak (ručak) , malo se rastegnem poslije obilnog jela i pogledam na sat i već je tri sata.
Super. Na televiziji počinju serije koje volim gledati.
Sjedam, uključujem televizor i isključujem sebe.
Završila je zadnja serija. Gasim televizor, pogledavam na sat koji pokazuje 19sati. Taman za večeru. Poslije večere spremim se odem u grad i dolazim kući u kasne (zapravo rane) sate.
Jutro je. Uzimam mobitel…
Sve kreće ispočetka i ja sam opet tu –
U začaranom krugu!
05.06.2006. u 08:03 •
7 Komentara •
Print •
#