Znate onaj osjećaj u snu kada padate? Vjerovatno ste svi osjetili taj osjećaj. Znaš da padaš, a ne možeš ništa napraviti. Duboko u tebi je neki jezivi osjećaj da nemaš kontrolu nad samim sobom. Ne vidiš ništa oko sebe i sve ti vrtoglavo prolazi, ali znaš da će na kraju uslijediti onaj neugodni (neizbježni) trzaj u trenutku pada.
Potpuno si nemoćan i samo se nadaš da će ta nemoć što prije nestati. Samo čekaš taj pad i onda je gotovo.
Ali taj pad ne dolazi… čekaš ga i već ti je dosta padanja i tog nesretnog osjećaja koji te obuzima. Jednostavno čini se da tvoj put prema dolje nema kraja.
Na tom putu primjećuješ kako neki ljudi pružaju ruke pokušavajući te uhvatiti i pružiti ti pomoć, ali brzina je prevelika. Nemaš kontrolu nad svojim rukama, i u trenu kada bi htio uhvatiti nekoga da se zaustaviš, ruka odbije poslušnost i ti jednostavno nastaviš bespomoćno letjeti. Čuješ glasove koji ti daju savjete, ali svaka riječi izgubi smisao dok stigne do tebe. Riječi i savjeti koji pokušavaju pomoći, postaju samo jeka i žamor, povećavajući tako nervozu i osjećaj frustracije i nemoći.
Dugo to traje… više ne znaš jesu li sekunde ili sati. Možda si se probudio i ovo više nije san. Možda je to tvoja stvarnost?