Puno puta sam čuo jednu pjesmu, ali nikada se nisam ni potrudio slušati riječi sve dok jednom nisam čuo naziv te pjesme.
Odmah sam se sjetio jedne priče koja ide ovako nekako:
U zarobljeništvu su bila dva brata. Jedan je bio dosta stariji i iskusniji, dok je drugi bio gotovo dijete. I tako su jedan dan morali prijeći jedan dugačak put kroz pustinju. Put je trajao satima i već su svi bili iznemogli. Ljudi su znali padati niz pješčane dine i tamo su znali umirati. Mlađi brat je već nekoliko puta posrnuo, ali stariji brat je uvijek bio tu u pravom trenu da ga uhvati.
Prolazilo je vrijeme, a umor je bivao sve veći. Odjednom se mlađi brat sruši i ostane ležati na pijesku. Stražari se nisu previše obazirali, samo su uzviknuli da se nastavi dalje.
Ali stariji brat je zastao, otrčao do brata uzeo ga i stavio na ramena. Stražari nisu mogli vjerovati da se to događa, pa su ga upitali: „Pa zar ne znaš da ima još puno do kraja puta? Već si i sam umoran, a sada da nosiš još taj težak teret na sebi…“
On je samo tiho odgovorio: „To nije težak teret, on je moj brat!“