THANK YOU, MY FRIEND
(ova dio posta je za moju ˝dušu˝ eto tako... još jedno ispucavanje...)
I još samo da vam kažen da se ne morate brinuti za mene, bit ću bolje (iako san trenutno opet na rubu živaca zbog matematike - ovaj tjedan san dobila 2 kečine/jedinice/aša/kolca ili kako vam je god razumljivo... to znači da nema ljubičastih pramenova... sjebalo me, a šta je najžalosnije vježbala san, eto tako vam je to kad si prirodno glup ka ja... sjebalo me totalno, usrid sata san izletila na wc i... i bolje da vam ne govorim dalje, ne želite znati... neznan je li razumite, ali to je toliko frustrirajuće, sve to mi se nekako nadovezalo na prošli tjedan, opet se sve nekako skupilo, i opet zbog gluposti) ... a moja stanja, to je samo trenutno, prolazno, afekti, trenuci u kojima se moram ispucati... ali u pravu ste, znan to, ALI ja moram naći neki viši smisao, neku nepresušnu motivaciju za nastaviti dalje, nešto za šta ću živiti punim plućima, nešto za šta ću se poželiti ustati ujutro... ˝samo˝ to...
Ovaj post je napisan unaprid (davno), ka i svi, jer inspiraciju moraš iskoristiti dok ne propadne ili izblijedi…
Odskače od ostatka bloga, ali to je i cilj…
Posvećen je osobama koje jako volin, i koje me čine sretnom koliko je to god moguće… one me dignu kad padnem… nadan se da van neće pozliti od svih ovih ˝jojin˝ ali san jako hepi šta su tu, šta me podnose i ovo im je moja zahvala …
… predstavljam vam ekipu Pidoče (izuzevši Juju)…
Sožica - la mia amica del cuore… moja potpuna suprotnost, koliko smo slične, toliko smo i različite… upoznale smo se kusajući linoladu priko daktilografije i otada sidimo skupa… to vam je jedna mala, plava (kosa joj tamni – moj utjecaj, lol) prepozitivna (pomalo hiperaktivna) osoba, optimistična, uvik nasmijana i spremna na zajebanciju, i vjerojatno jedina osoba koja me može oraspoložiti kad san u teškom bedu, jednostavno zrači… kad smo skupa, skoro uvik san hepi … she's my little angel… a šta se različitosti tiče, hehe, najdraža boja roza, a grupa BEP,oko tih stvari se ne možemo složiti, i pobornica je zdravog života (no smokes & alocohol)… ugl. viditi nas dvi na ulici je, hmmm, malo čudan prizor, ali ne sudi knjigu po koricama jer imamo dobrim dijelom sličan mentalni sklop (našle se dvi lude). Satima pričamo na mob, sve dok baterija nekoj ne crkne (u slučaju da punajč nije u blizini)…I da, uvik radimo sranja po razredu, nikad nas ne uvati… i voli dugu kosu ; )… i zbog nje još iman koliko-toliko vjere da nije sve izgubljeno i puuuuuuuuuuno je jojin
Juje – moja prva rodica s kojon se oko malo toga mogu složiti, uvik se prepucavamo oko gluposti (ditinjasto), ali to odma zaboravi, npr kaže mi da slušan drogaše, ja njoj da sluša šarplaninca (Toše) i svi smo happy, ja san rekla svoje, ona svoje (ditinjasto, a jbg)… 2 godine je starija od mene… imamo svakakve nadimke jedna za drugu… veliki Toše Proeski fan… u neku ruku je poprilično konzervativna i misli da san pukla (zbog muzike, oblačenja i sl. ), ali me boli za to… uvik smo bile tu jedna za drugu kad je tribalo, i to je najvažnije… moj je glas razuma i moj najveći kritičar, uvik postupa ispravno (za razliku od mene)… i uvik je žican žvake ; )… žuje-je-zakon… jojin je
Luce - … šta reći, odakle početi!?! Made in Vodice, hehe… idemo skupa u razred…ona je jedna nevjerojatna i munjena osoba kojoj jednostavno ne možeš ništa zamiriti, ima urođeni THC u krvi (to je neko provalija, : )) i sama šiša šiške (na 1 cm)… s njom nikad nije dosadno jer šta ona radi… ma prebolesna je… hiperaktivna je često se crni (i mi skupa s njon), ma zakon je… također je nikada nisan vidila pravo tužnu… voli depresivne pisme i opsjednuta je Angelinom Jolie…
Č!my – također made in Vodice, još jedna opičena ženska, ima predivne plavo-zelene oči, puno mi znači, dijelimo vječnu nesriću u ljubavi, lol… također bloggerica, trenutno se malo ljuti na mene jer joj neću dan adresu novoga bloga (sorry bubavi, ali ova moja strana baš i nije za širu javnost)… nažalost, noviji postovi joj nekako sve više sliče mojima, ali esherihijica je pametnija i jača od mene i virujen da je sve to samo privremeno… imala je živaca objašnjavati mi matematiku 3 ure i dobila san 1, veeeeeliki je Nirvana i Kurt fan, volim piti s njom (i posli povraćati), ma jojin je
Maja – jedina osoba koja ima kraće noge od mene (tako se mi sprdamo), na Andreinome rođendanu smo nakon neodređene količine slatkiša obe zaključile kako bi tribale na dijetu… i onda nastavile di smo stale (pojile još neodređenu količinu)… ona i Luce imaju električni skejt koji su nazvale Jozef… stvarno kuži matematiku-divin joj se… jojin je
Matea – još jedna cura iz vodica, koja mi je po svemu najsličnija(ili ja njoj – kako god oćete). naš moto je ˝crne olovke nikad dosta˝, lol…osim toga dosta sličimo – kosa, lice, crna roba, ma sve , jedan tip nas još uvik ne razaznaje… nažalost ne viđamo se niti približno koliko bi tile jer je druga smjena, ali mi je brzo prirasla srcu, čim san je upoznala… obe obožavamo crtati, horore, gitare, dugu kosu, i imamo pomalo sličan način razmišljanja, (idemo kod istog ortodonta – eto to je važno naglasiti)… veliki je Metallica fan. iako se ne družimo intenzivno (zbog škole), jojin je,naravno
(i molila bi vas da obratite veeeeeliku pozornost na smajliće jer sumnjam da će se tako brzo opet pojaviti na ovome blog)
23.02.2007. | 20:39 | 3 Komentara | Printaj | * |
…SONG TO SAY GOODBYE…
Iman ovaj osjećaj gotovo cili tjedan… cili prokleti tjedan… neinspiriranost… dosada.. monotonija… ma koji cili tjedan!?! Cili život… beskorisnost… waste of time… that's who I am… aaaaaaaaaaaaaaaaajme kako mrzin ovo misto (svit)… sebe… sve… a opet, nikoga ne mrzin… ako kažen da mrzin svit, onda mrzin svoje misto u njemu… sad but true… vama ne mogu lagati, ne želin… želim bar jednom nekome reći istinu… napisati istinu i moliti se da nećete pročitati, da me nećete upoznati… slušan urbana, po stoti put ovaj tjedan… po stoti put mi se oči pune suzama… zašto… zašto… zašto… zašto san cila ovako sjebana… sama… iman toliko toga toga napraviti, reći, napisati… a neman snage… u ponediljak mi test iz matematike, novo, a u sridu cilo prošlo polugodište - najebala san ako ne napišen za 2… ali neman snage… slaba san… nikad nisan upala u ovo ˝stanje˝ ovako intenzivno, nazivam to stanjem jer ne želin ˝to˝ nazvati depresijom, ta rič se koristi za sve i svašta i izgubila je značenje… ništa više nema značenje… ona osoba spomenuta u zadnjem postu, odustala sam od njega, naravno… presjebana san da bi se trudila oko ikoga, a iskreno, nije me više uopće briga, za ništa me nije briga… neprestano mi se oči pune suzama, uopće to ne mogu kontrolirati… neka tuga mi se uvukla u kosti, svaku krvnu žilu… užas… mogu se nadati da je to samo prokleti pms… toliko puta svakoga dana san se poželila ubiti, učiniti nešto čime ću prikiniti postojanje, zamislite ironije, ubiješ se i onda dospiješ na drugu razinu postojanja, u drugu sferu u kojoj tvoja duša još postoji, u kojoj se svega sićaš, raj ili pakao… bolesno… opet pišem nesuvislo i nasumice, samo bacam osjećaje na ekran, bez ikakvoga reda i smisla… I feel in on the inside, twisting neck and torning, memory has shake me once again, WILL I EVER FORGET TO REMEMBER????!!! S nekim prokleto ravnodušnim smiješkom san gledala kako se krastica na ruci iz dana u dan pretvara u rozo-ljubičasti ožiljak, ovisno o cirkulaciji u mojim vječno hladnim rukama… i nije me bilo briga, još uvik nije… niti će biti… moja glupost, još jedna u nizu… SVE šta san napravila u životu, napravila san krivo, i non-stop razmišljam o tome… prokleti perfekcionist, eto šta san… toliko san umorna i nervozna zbog svega, osjećan se ko neka ovisnica, jesan ovisna, ali o čemu – možda ljubavi?!? želin da mi neko dokaže da san u krivu i da nisan prokleta greška, da moj život ima smisla, da postoji nešto za šta se vridi boriti, želin sama naći dokaze da iman smisla… ali uzalud… volim pomagati ljudima, dati im do znanja da nisu sami ka šta san ja, da san tu uz njih, pomoći im da se osjetu bolje, ali to često ne znaju cijeniti, opet ironija - razumin te i bit ću vječno tu za tebe, ali moj sjebani komplicirani um niko neće nikada razumiti… zašto san ovoliko komplicirana, zašto ovoliko razmišljam o tome, zašto san beskorisna, zašto san dekocentrirana, zašto ne učim, zašto san napisala broj mobitela u box, zašto san ovako neshvaćena, zašto se želin rizati, zašto san sjebala metabolizam, zašto se mrzin psiho-fizički, zašto ne učim na vlastitim greškama, zašto želin umriti, zašto me nije briga, zašto san ovako sama, zašto mi to smeta, zašto san ja ja, zašto ne mogu ovo izdržati,zašto san preosjetljiva, zašto nikako ne mogu pristati pisati ova glupa pitanja, zašto uopće pišem sva ova sranja, zašto sam vam se otvorila iako san rekla da neću, zašto san uopće objavila ovaj post, zašto postavljam tisuće pitanja na koje nitko ne može odgovoriti???????????????????… zašto?... opet to prokleto zašto… zašto? …valjda nikada neću naći odgovora… jer nikoga nije briga… pa ni mene…
SONG TO SAY GOODBYE
You are one of God's mistakes,
You crying, tragic waste of skin,
I'm well aware of how it aches ,
And you still won't let me in.
Now I'm breaking down your door,
To try and save your swollen face ,
Though I don't like you anymore,
You lying, trying waste of space..
Before our innocence was lost,
You were always one of those ,
Blessed with lucky sevens ,
And the voice that made me cry .
My Oh My.
You were mother nature's son ,
Someone to whom I could relate ,
Your needle and your damage done,
Remains a sorted twist of fate.
Now I'm trying to wake you up ,
To pull you from the liquid sky ,
Coz if I don't we'll both end up ,
With just your song to say goodbye.
My Oh My.
A song to say goodbye,
A song to say goodbye ,
A song to say...
Before our innocence was lost,
You were always one of those,
Blessed with lucky sevens,
And the voice that made me cry.
It's a song to say goodbye.
18.02.2007. | 01:06 | 9 Komentara | Printaj | * |
HEARTS ON FIRE
(objavljeno s računalstva s jednim danom zakašnjenja, font je crn jer je post očaaaaaajan)
PONEDILJAK
jedanaest navečer… metallica… moja soba… želja da se ispucan… pa – počnimo!
Nemojte čitati ovaj post, o današnjem danu i mojim jadanjima je, glup i bezvezan, bez priče, pouke ili ičega suvislog, ugl. …
Danas… jedan sjeban dan, u kurcu san psiho-fizički, totalno… vrime – odvratno, neko sivilo di god pogledaš, da je bar kiša, ili sunce, samo da nije ta bezlična masa koja sve guta… dovoljno da dodatno pridonese ugođaju... barem je škola popodne, jedva san čekala i ići viditi malo pidoće i hmm (nije važno koga… - i o tome posli), tila san makniti se od kuće, onaj stari kreten od dida je od ranoga jutra počeja nešto vikati na babu i srati nešto, to mi je odma bilo za dobro jutro, ali začudo nije potrajalo baš dugo… umra mi je prvi susjed, stari je bija bolestan i ovako je bolje, ali eto – tužno… ugl. Cili dan san bila nekako nervozna, ova liva ruka mi je opet izgledala veoma primamljivo (ako kužite šta mislin), ali wtf sutra mi je tjelesni, i ionako samo sebi radin sranja, od toga mi nikakve koristi! Na satu doooosadno-ovi profesori samo bleje, najbolja prijateljica mi u gripi, ja najradije bi nestati-nervira me vlastita prisutnost, opet ona prokleta tjeskoba… imali smo zadnja dva sata slobodno, ali se nije dogodilo ništa vridno spomena…
Sick sick sick dio posta
a sad puuuuuuuno ditinjastog, glupog, prostog, nesuvisloga i nelogičnoga jadanja, ali moran se ispucati, izbaciti sve ti iz glave, šta se tiče sljedećega, toliko san prokleto komplicirana da neznan šta zapravo više oću niit samu sebe kužin, pa to ne očekujen od vas – I NEMOJTE ČITATI AKO STVARNO NEMATE ŽELUCA, ozbiljno to mislin… - NEMOJTE MI POSLI REĆI DA VAS NISAN UPOZORILA!!!
(I-Z-B-R-I-S-A-N-O)
svaka čast ako ste sve ovo zadnje pročitali bez poriva za povraćanjem : )
… da… prekrasan dan… dubokouman post… optimistične misli… baš…
(OBAVIJEST: za nekoliko dana ćete imati priliku viditi moje škrabotine na blogu, nisu nešto, ali that's me)
SRETNO VALENTINOVO
13.02.2007. | 16:24 | 3 Komentara | Printaj | * |
... ipak ...
...ipak san odlučila objaviti svoje tzv. literalne pokušaje... to san odlučila nakon dugo fugo premišljanja... pa... evo 2 pisme napisane prošli tjedan...
NE OSJEĆATI
Ne osjećati je sve što želim
U prah se pretvoriti
I na horizontu beskraja nestati
Mračnom… pustom…
Iglice boli me kroz dušu probadaju
Okrutni kristalići leda
Otapaju se…
U slane suze što niz lice teku
Beskrajno dugo…
Besmisleno dugo…
Ne osjećati je sve što želim
U tamu ove duše potonuti
Tamo zauvijek ostati i nikada više nikoga ne povrijediti
Krv…
Slijeva mi se niz lice…
Miješa sa slanim kristalićima leda
Pada na ovaj papir
Mrlja ga
Crvene kapi padaju…
Posvuda…
Kapi tuge
Iskupljenja
Ne osjećati je sve što želim
Ne postojati
Nikada ove krvave riječi napisati
BLOODY REDEMPTION
Why are you crying
don't…
I'm not worth it
your heart hurts…
and it's my fault…
I broke it…
And now I'm happy…
No, I'm not…
Not happy, just empty…
I'm empty shell
Lying
Crying
Falling
Forevermore
I've never meant to hurt you
No, not you…
Never…
But… I have…
I broke your heart of glass
Now I'm trying to pick up the pieces
And glue them
But I can't…
So I'll pass my shivering cold hand
And pick up the piece of your heart
Little perfect sharp piece
And cut myself with it
Again… and again… and again…
Till I kiss the Shadow
Till I redempt myself in blood
Will you ever forgive me?
06.02.2007. | 21:37 | 3 Komentara | Printaj | * |
