petak, 31.12.2010.
next year baby..
Prošla je još jedna godina..2010. Po prvi put se osjećam sjetno na Staru godinu i ne to nije zbog kolača, sarme, francuske i ostale hrane koja se pripisuje ovom danu. Jednostavno sa sigurnošću mogu reći da je ova godina bila divna. Naravno u svakom dobru neko zlo, ali ipak prevladalo je ono dobro. Upoznavanje puno ljudi od kojih su me neki uvjerili da još uvijek postoje dobri ljudi, posebice momci ( o da ima ih i dobrih još uvijek, ne bi čovjek vjerovao).
Osim upoznavanja, naravno mnoge ljude sam i izgubila ilitiga odjebala iz svog života i iskreno ne žalim previše zbog tog. Sve se posložilo kako treba..napokon.Okružena sam s onima koje trebam, onih koje ne trebam više i nema. Bar ne za mene. Naravno da žalim za nekim stvarima i naravno da je moglo biti drukčije, možda čak i bolje, ali eto nije i ispalo je kako je ispalo. Na kraju krajeva sve se događa s razlogom.
Da ne duljim previše, jer nemam inspiracije.
Sretna Vam svima Nova 2011. :)). I nek bude još bolja od ove prošle :).a što se tiče novogodišnjih odluka nemojte ih donisiti jer znate i sami da ništa od toga :).
Prikladna pjesmica u tom stilu:
http://www.metrolyrics.com/next-year-baby-lyrics-jamie-cullum.html
- 14:09 -
nedjelja, 21.11.2010.
Stani u red, budi ko svi, ruke na srce, to smo mi.
Jesmo li?
Utapljanje u masi, pasivnost, prepuštanje drugima da obave posao za nas... Zvuči poznato?
Ako je vaš odgovor da, čestitamo dio ste pravog `rvatskog naroda!
Ako je vaš odgovor ipak ne, Vi ste redikul, čudak i možete biti sretni što uopće imate pravo glasa u tako divnoj Hrvatskoj državi, gdje vladaju samo najbolji i gdje se o proračunu i ne priča jer je s njim sve u redu, pa Bože moj čemu zauzimati mjesto drugim divnim vijestima u još divnijoj državi.
Ako ste pak jedni od onih rijetkih, ali uistinu rijetkih ljudi koji razmišljate svojom glavom, pa se priklanjate prije spomenutim redikulima, onda ste i vi sami redikul i čudak i možda baš iz tog razloga ne činite ništa, već pasivno promatrate svog idola i bodrite ga iz svojih naslonjača, kreveta, stolica, ma čega već. Samo pazite da ne ostanete u tom naslonjaču predugo...pa ko zna možda postane baš Vi, o da dobro ste čuli baš Vi pravi Hrvatski građanin!
No vratimo se na one redikule zbog kojih je i nastao ovaj tekst, post, nešto. Dakle oni se ističu iz mase, imaju "muda" reći šta koga ide pa makar u svojim kolumnama, pa makar se njihov glas ne čuje dalje od prekritične mase. Al kak se kaže "i loša reklama je reklama".
Sve u svemu još jedna u nizu fascinacija ljudima. I to onim "našim".
Zašto ljudi jednostavno ne sagledaju stvari iz drugih perspektiva? Svaka priča ima dvije strane, za tango je potrebno dvoje i ostale uzrečice koje imaju broju 2 u sebi. Zašto ljudi ne znaju prihvatiti istinu ma kako bolna bila? Zašto ne mogu prihvatiti i tuđe mišljenje pa makar bilo suprotno njihovom? Zašto ne poštuju to isto tuđe mišljenje bez da ga napadaju? Zašto uvijek prosuđujemo na temelju krivih stvari tražeći samo ono loše u ljudima? Zašto pitanja ima beskonačno mnogo, a odgovora tako malo. Postoje samo pretpostavke i naši osobni odgovori za koje mislimo da su točni i ne prihvaćamo ničije tuđje odgovore kao ispravne. Zvuči poznato? Da sve se vrti u krug...
Možda je to stvar hrvatskog naroda, možda Balkana a možda je posrijedi nešto treće. Sve mi se čini da istinu o tome nečemo saznati, već ćemo i dalje uživati u svojoj pasivnosti i biti...mi
Inspiracija dolazi iz teksta odličnog Dežulovića i komentara ispod istoimenog teksta http://www.jutarnji.hr/boris-dezulovic-usao-je-1991--u-okupirani-vukovar--ti-cuti-i-ne-pricaj-s-nikim--samo-gledaj-i-povracaj---/905204/
- 01:32 -
petak, 17.09.2010.
sad znam da to mi nije to...
Moja ogorčenost opet nastupa. Naime svaki put kad se pojavi, imam ju potrebu izreći ili pak napisati. Potreba za riječima je jača od suzdržavanja.Uostalom, čemu se suzdržavati?
Znam da zbog toga pate moje prijateljice, koje moraju slušat moja jadikovanja i moje drame, ali isto tako sam im vrlo zahvalna na tome :). Neki ljudi su tu da nam pomognu, dok neki, jebiga...nisu.
Pa evo razloga moje ogorčenosti. Priča koja slijedi nije nimalo zanimljiva i samo je još jedna u nizu klasičnih priča.
Jednostavno ponekad se prijateljstvo pretvori u nešto više. U biti bolje rečeno uvijek se na kraju pretvori u nešto više (ne vjerujem u muško-ženska prijateljstva previše). Da bili su prijatelji i postali su nešto više. Ali sad više nisu nešto više, a ni prijatelji. Sad su...ništa.
Opet se desila ista stvar kao i svaki put kad si čovjek dopusti više nego što bi trebao. Kada ga zavedu glupi holivudski i disni filmovi. Ljubavne drame i romantične komedije. I sve tome slično.
Kada se prijateljstvo pretvara u nešto više, sve ide ko po špagi, naravno kao i na početku svake veze, druženja. Ma biločega. Pojave se simpatije, zatim sviđanja, zatim se zaljube, zatim uđu u vezu i na kraju prekinu.
Nažalost ovdje se radi o jednostranoj zaljubljenosti, koja nije dogurala do veze, pa ni do prekida. Dakle jedna strana (nazovimo ju „ona“) je zaljubljena, a druga strana (nazovimo ju „on“) nije. I dok se ona trudi i daje sve od sebe i živcira se bez razloga (kako to već ide), on (dakle on koji ima zid oko sebe, koji je sjeban, "nikad se neću više zaljubiti" and all that crap) živi svoj rutinski ispunjeni život.
Kaže on da je odsad oprezniji s curama. Kaže da ne želi vezu. Kaže da želi samo neobavezno nalaženje. Kaže ona u redu. Kaže može. I tako i bijaše. Sve je bilo u redu. Čuli su se svaki dan, doduše nisu se vidjeli zbog odsutnosti jednog od njih (ljeto,more..). I tako je sve bilo idilično tih mjesec dana. Imali su nešto neobavezno preko poruka. Lijepih poruka. Ona je pomislila da je možda konačno to to, da je dosta bilo budala i da je možda došlo vrijeme da i ona uđe u vezu, možda čak i u vezu koja će trajati. Onaj tip veze gdje se dvoje vole i zanemaruju svoje prijatelje (iako ona to nikad ne bi napravila, ali Bože moj nikad ne znaš). I sve je bilo idilično preko te napisane riječi. Preko tih 160 znakova u svakoj poruci.
Kako se ljetu bližio kraju, ponovno su se vratili u svoj život, daleko od plaže i rutinskog uživanja. Sad su se konačno mogli i vidjeti. I nalazili su se tako neko kratko vrijeme. Vidjeli su se svega par puta (zbog njegovog rutinsi ispunjena života) i onda se desilo kao i uvijek.
Priča poznata samo njoj. Uspjela se zaljubit u tako malo vremena i baš tada je on odlučio da ju neće pustiti u svoj život. Da će i dalje graditi svoj zid i da mu to nije to. Ona i previše navikla na tu rečenicu, znala je da se to sprema. Znala je možda čak od samog početka njihova viđanja, ali nije htjelo to prihvatiti. Zato je i napravila najveću pogrešku. Trudila se. Trudila se previše. Nekima je suđeno da ostanu "samo" prijatelji
Najgore od svega je što se uvijek događa isto. Uvijek se trudi previše, bez pravog razloga. Nije to jedina njezina pogreška. Uvijek se zaljubi prelako. Uvijek u pogrešne. Uvijek napravi dramu ni iz čega. Uvijek očekuje previše (opet se krivnja svodi na filmove i na neostvarivu ljubavnu idilu). Da, ona ima svojih mana (možda i previše). I da ne zna kako ih se riješiti.
Dosta joj je čekanja, dosta joj je traženja, dosta joj je truda. Želi promjenu. Želi da se netko oko nje trudi. Da se netko drugi u nju zaljubi. Da taj netko nema zid.
Želi, želi...da mu (joj) to bude to.
- 20:18 -
petak, 12.02.2010.
Preporuke :D
Nema nikakvih drama u mom životu pa ću evo preporučit jednu knjigu i bend :D (plus neda mi se učit, pa pišem tu).
Dakle bend je BeetanTone. Jučer sam bila na koncertu, opet nakon godinu dana i presavršeni su. Ispunili su sva moja očekivanja i više od toga. Riječi pjesama su im savršene (jedan od tri benda u čijim se riječima pronalazim), zvuk je skaskaska, komunikacija s publikom je bila odlična..Mislim da bi se svakom ko voli ska, ili kog su prijatelji sjebali bar jedanput u životu (zato se pronalazim u njihovim tekstovima -.-), ovaj bend trebao svidjet.A sad kopirano s neta nešto šta pni kažu o sebi samima :D.
"Da preskočimo uvodni dio i gnjavažu o tom kako i gdje smo nastali. Bitno je samo da smo počeli s radom krajem studenog 2007. godine.
Danas bend čini osam veselih i druželjubivih ljudi, koji su uvijek spremni na feštu, druženje i bilo kakav oblik zabave. U svojoj relativno kratkoj povijesti i respektabilnoj brojci koncerata imali su i nekolicinu zapaženijih nastupa...
Bend je svoj zvuk našao u širokom pojasu reggaea, ska, punka, rocka, duba i sličnih stilova te publici prezentira svoje viđenje svakog pravca kroz svoju mješavinu istog.
Postavlja se pitanje po čemu smo različiti od drugih, što je to što nas ističe!? Neznamo, možda to što smo se našli svi "isti" s jednim ciljem, da se zabavimo, družimo i da prenesemo dobre vibracije svakom 'ko nas čuje i vidi.
Pozdrav, BeetanTone!!!"
To je što se tiče benda. Što se tiče knjige...naravno da ću preporučit dobrog starog Coelha :P...Prvo sam mislila preporučiti "Na obalu rijeke Piedre sjela sam i plakala", al ipak to nije njegova knjiga koja je najviše ostavila dojam na mene. Možda ni ova koju preporučiti nije isto tako najviše ostavila dojam, al mi je ipak najdraža, jer je to prva njegova koju sam pročitala i zbog koje sam posegla za daljnom njegovom literaturom. Radi se o njegovoj najpoznatijoj knjizi Alkemičar. I opet ćemo kopirati s neta :D
"Kada čovjek nešto uistinu želi, cijeli se svemir uroti kako bi mu se san ostvario. Santiago, glavni junak ovog romana, postao je jednim od slavnih književnih likova, a njegova priča potiče nas na životnu pustolovinu i istinsku preobrazbu."
Ona koja je ostavila najveći dojam je "Veronika je odlučila umrijeti". Iako mi se tokom čitanja nije baš previše svidjela, to je knjiga o kojoj sam razmišljala danima poslije. I opet net naš svagdašnji :D
"Veronika naizgled ima sve što može poželjeti. Odlazi u popularne noćne klubove, susreće, a zatim i izlazi s privlačnim mladim muškarcima, a unatoč svemu nije sretna. U njezinom životu nedostaje nešto. I upravo zato, 11. studenog 1997. izjutra Veronika odlučuje umrijeti. Nakon što je uzela prekomjernu dozu tableta, saznaje da joj je preostalo još samo nekoliko dana života.
Ova priča slijedi Veroniku tijekom tih napetih dana u kojima, na vlastito iznenađenje, otkriva samu sebe uvučenu u zatvoren svijet bolnice u kojoj leži. U tom povišenom raspoloženju otkriva sve ono što sebi nikad prije nije dopuštala: mržnju, strah, znatiželju, ljubav - čak i seksualno uzbuđenje. Njezina je iskustva postupno vode prema shvaćanju da je svaka sekunda njezinog bivanja izbor između življenja i umiranja."
Eto tolko o tome...a sad na učenje :(
- 15:12 -
četvrtak, 04.02.2010.
Mrzim se što nisam sve u glavi rašćistila..
da kao što i sam naslov kaže, tako se i osjećam. Neke stvari jednostavno ne mogu zaboraviti, neke osobe ne želim otjerati, a neke osjećaje ne znam kako osloboditi.Ovo zadnje je moj najveći problem.
Jebeni osjećaji i leptirići u trbuhu koji su sletili prekasno. I ova luda glava kojom ne mislim.
Ali nekako neda mi se razmišljati o tome. I svaki put kad krenem jednostavno to potisnem. Ili nekako razmišljanje ode u krivom smjeru. Umjesto da razmišljam kako skinuti sa sebe tu tlaku osjećaja, ja razmišljam o samim osjećajima.
I naravno onda se pojavi i gospođa nada koja moje razmiljšanje još više i više tjera u krivom smjeru.
Znam da neke stvari nemaju smisao, točnije izgubile su na smislu. I znam da neke stvari (kao na primjer moja priznanja o mojim glupim osjećajim njemu) ne bi ništa promjenile.. Ali jednostavno ne mogu prestati razmišljati o onom o čem ne bi smjela. Nešto kao zabranjeno voće. Plus ponekad znam biti mazohist -.-. Jednostavno ne znam kako reći ne..kako odjebat sve..i kako ubit leptiriće.
I sretna sam zbog sitnica i zbog nekih prolaznih stvari, ali jednostavno to nije ona sreća koja me ispunjuje, sreća uz koju neću misliti na druge stvari, osjećaje, njega. I znam da nismo bili dugo zajedno i da nije bila neka savršena veza (savršena po mojim kriterijima veze). Iako se nismo svađali ni ništa, iako je sve bilo divno, tada nije bilo leptirića. A sad ih je i previše. Puno previše!
Isto tako jedno je vrijeme poslije prekida bilo sve divno, i sad opet odjednom...počeli smo se čut ponovno i ne znam, nešto je kliknulo. Nažalost kliknulo je samo meni, dok je on nastavio za životom. I ne kažem da ja nisam, niti da ne bi mogla, al nešto me koči...I znam šta mi treba. Trebam nekog novog. A to se ne nalazi samo tako i u tom je problem.
I danas se šišam, kao ono kad prekineš se šišaš i te pizdarije. Iako smo prekinuli prije par mjeseci, al nema veze nikad nije kasno :D..
- 17:02 -
utorak, 26.01.2010.
stari seeee
aaaaaaaaa imam 20 godinaaaaaaaaaaaaaaa hahahahahah :D....sretan mi rođendan.hvala. :D...i čitam Freuda za svoj rodjendan...Mojsije i monoteizam -.-...aaaaaaaaaaa prestrasno -.-
- 17:18 -
subota, 16.01.2010.
I zato kažem danas pusti me, jer nitko ne može do mene.Nije bitno što ipak ja trebam vas sve..
eh da...opet sam fascinirana ljudima.Točnije ljudskom glupošću. Fascinaciji nikad kraja.
tema prva: prijateljstvo
Svega će bit al prijatelja neće.
Ta rečenica bi se u ne tako dalekoj budućnosti mogla pokazati točnom za mene. Nažalost. A još žalosnije je šta ja neću bit kriva tome.
Dakle imate prijatelje koje znate, s kojima ste si na bok bok, u biti poznanici. Imate prijatelje koji su nešto više od toga, s kojima izlazite ponekad i pijete i radite kaos. Imate prijatelje koji su uvijek uz vas kad ih trebate i kojima vjerujete i znate da vas ne bi iznevjerili nikad. I onda jednog dana BUM! Upravo oni,upravo ti naši superuberdobri prijatelji nas sjebu. Upravo zbog njih počinjete razmišljati da li je problem u vama (iako niste krivi što su vas sjebali) i pitate se čime ste to zaslužili i ono najčešće pitanje ZAŠTO, zašto baš ja? vam neprestano odzvanja u glavi i tjera vas na plač. Osjećaj je neopisiv. Neopisivo loš.Osjećate se najgore ikad i čekate bolje vrijeme..i onda dodje to bolje vrijeme koje čak i potraje...i onda jednog dana opet BUM! drugi superuberdobar prijatelj vas sjebe. I opet sve ispočetka. I sve se vrti u krug. A krugu nikad kraja.
tema druga: ljudi
Osobno inače ne volim ljude. U biti mrzim ih. Svi su isti, Sebični pokvareni gadovi. Svi misle samo na sebe. Ocke ne kažem da ja nisam sebična i da ne stavljam sebe ponekad ispred drugih. Ne kažem to. Nikad ni neću reć. Ali u nekim stvarima prijatelji su bitniji od nas samih, od naših potrba i nagona. Nekad jednostavno neke stvari ne radiš iz razloga što znaš da ne smiješ i da je to zabranjeno voće. I da sad će neki reći da je to najslađe i najbolje, inače bih se možda i složila s time, ali u ovom slučaju se prvenstveno radi o prijateljstvu tako da što se ne smije se ne dira!
Iako ne volim ljude imam neopisivo veliku manu da se odmah vežem uz ljude.Neki su naprosto suviše pametni pa si naprave takozvani zid i nikom nedaju blizu, eh pa nažalost nikad nisam bila toliko pametna. Moj je stav da se jednom živi i da treba riskirati, pa makar poslije bili povrijeđeni. Pa eto da sad sam povrijeđena. I eto da u jednu ruku sam očito sama kriva.
tema treća: povjerenje
Upoznate neku osobu. Dopisujete se (ipak je ovo doba interneta i to sve). Kažete jedan drugome svašta. Puno i previše. Znate svašta jedan o drugome. I ako ste kao ja počnete polagano vjerovati toj osobi i prepuštate se ugodnostima. Počinjete mu govoriti stvari o sebi koje ne znaju baš svi. Jednostavno osjećatu tu sigurnost...I sve je to divno..ali znate da on nije takav. On je jedan od onih koji gradi zid. Iako vam se povjerava baš kao i vi njemu. Znate da nikad neće biti isto i pomislite u sebi aukurac opet sranje...ali sranjima nikad kraja. Taman si postanete intimniji i počnete se družiti. I onda se javi onaj superuberdobri prijatelj (odnosno prijateljica) s početka priče, koja napravi ono šta ne smije (zabranjeno voće) i eto vas opet u suzama. Opet ista situacija.Opet gubite vjeru u ljude. Gubite prijatelje. Gubite sebe...
Eto to je moja trenutna priča ukratko. Mogla bih sad popljuvati nju, popljuvati njega...Ali jednostavno ne znam..Ovako i onako me nitko ne sluša,pa svejedno.
I za kraj Coelho naravno: "Neke su se osobe rodile da bi se sa životom suočile same.Nije to ni dobro, ni loše, to je tek život."
I samo ću još reći da bih rađe vodila život kakav vodim.Život pun riskiranja i iskrenosti uz to i izravnosti nego da imam zid oko sebe.
- 19:55 -
utorak, 08.09.2009.
jedna od onih bez naslova
Evo za početak,da se predstavim tek toliko 
.Zovem se imenom koje je najčešće u nas hrvata,i iz istog razloga ne volim svoje ime.pogađate? (u slučaju da niste pogodili zovem se Ana)...Akademski sam građanin već godinu dana 
.Ne bih o tome šta studiram jer se baš i ne ponosim i nije da mi se sviđa,pa ono nije ni bitno..Ovo je moj ne znam ni ja koji pokušaj pisanja bloga,nadam se da će ovaj bit uspješan (malo za promjenu).Ovisnik sam o internetu,pogotovo fejsu 
.Obožavam Coelho-a,glazbu (rock i sve slično tome),fotografiju i raznorazne pizdarije...Mrzim kad mi ljudi lažu ili kad mi rade nešto iza leđa -.-...Cijenim iskrenost više od svega...I to bi bilo dosta o meni..pričajmo malo o mom autu :P.Nadam se da će me bar netko čitat 
...pozdrav do sljedećeg puta 
- 16:32 -
