petak, 17.09.2010.
sad znam da to mi nije to...
Moja ogorčenost opet nastupa. Naime svaki put kad se pojavi, imam ju potrebu izreći ili pak napisati. Potreba za riječima je jača od suzdržavanja.Uostalom, čemu se suzdržavati?
Znam da zbog toga pate moje prijateljice, koje moraju slušat moja jadikovanja i moje drame, ali isto tako sam im vrlo zahvalna na tome :). Neki ljudi su tu da nam pomognu, dok neki, jebiga...nisu.
Pa evo razloga moje ogorčenosti. Priča koja slijedi nije nimalo zanimljiva i samo je još jedna u nizu klasičnih priča.
Jednostavno ponekad se prijateljstvo pretvori u nešto više. U biti bolje rečeno uvijek se na kraju pretvori u nešto više (ne vjerujem u muško-ženska prijateljstva previše). Da bili su prijatelji i postali su nešto više. Ali sad više nisu nešto više, a ni prijatelji. Sad su...ništa.
Opet se desila ista stvar kao i svaki put kad si čovjek dopusti više nego što bi trebao. Kada ga zavedu glupi holivudski i disni filmovi. Ljubavne drame i romantične komedije. I sve tome slično.
Kada se prijateljstvo pretvara u nešto više, sve ide ko po špagi, naravno kao i na početku svake veze, druženja. Ma biločega. Pojave se simpatije, zatim sviđanja, zatim se zaljube, zatim uđu u vezu i na kraju prekinu.
Nažalost ovdje se radi o jednostranoj zaljubljenosti, koja nije dogurala do veze, pa ni do prekida. Dakle jedna strana (nazovimo ju „ona“) je zaljubljena, a druga strana (nazovimo ju „on“) nije. I dok se ona trudi i daje sve od sebe i živcira se bez razloga (kako to već ide), on (dakle on koji ima zid oko sebe, koji je sjeban, "nikad se neću više zaljubiti" and all that crap) živi svoj rutinski ispunjeni život.
Kaže on da je odsad oprezniji s curama. Kaže da ne želi vezu. Kaže da želi samo neobavezno nalaženje. Kaže ona u redu. Kaže može. I tako i bijaše. Sve je bilo u redu. Čuli su se svaki dan, doduše nisu se vidjeli zbog odsutnosti jednog od njih (ljeto,more..). I tako je sve bilo idilično tih mjesec dana. Imali su nešto neobavezno preko poruka. Lijepih poruka. Ona je pomislila da je možda konačno to to, da je dosta bilo budala i da je možda došlo vrijeme da i ona uđe u vezu, možda čak i u vezu koja će trajati. Onaj tip veze gdje se dvoje vole i zanemaruju svoje prijatelje (iako ona to nikad ne bi napravila, ali Bože moj nikad ne znaš). I sve je bilo idilično preko te napisane riječi. Preko tih 160 znakova u svakoj poruci.
Kako se ljetu bližio kraju, ponovno su se vratili u svoj život, daleko od plaže i rutinskog uživanja. Sad su se konačno mogli i vidjeti. I nalazili su se tako neko kratko vrijeme. Vidjeli su se svega par puta (zbog njegovog rutinsi ispunjena života) i onda se desilo kao i uvijek.
Priča poznata samo njoj. Uspjela se zaljubit u tako malo vremena i baš tada je on odlučio da ju neće pustiti u svoj život. Da će i dalje graditi svoj zid i da mu to nije to. Ona i previše navikla na tu rečenicu, znala je da se to sprema. Znala je možda čak od samog početka njihova viđanja, ali nije htjelo to prihvatiti. Zato je i napravila najveću pogrešku. Trudila se. Trudila se previše. Nekima je suđeno da ostanu "samo" prijatelji
Najgore od svega je što se uvijek događa isto. Uvijek se trudi previše, bez pravog razloga. Nije to jedina njezina pogreška. Uvijek se zaljubi prelako. Uvijek u pogrešne. Uvijek napravi dramu ni iz čega. Uvijek očekuje previše (opet se krivnja svodi na filmove i na neostvarivu ljubavnu idilu). Da, ona ima svojih mana (možda i previše). I da ne zna kako ih se riješiti.
Dosta joj je čekanja, dosta joj je traženja, dosta joj je truda. Želi promjenu. Želi da se netko oko nje trudi. Da se netko drugi u nju zaljubi. Da taj netko nema zid.
Želi, želi...da mu (joj) to bude to.
- 20:18 -
