kraljica majka
14.05.2013., utorak
TATTOO
|
Svaka tetovaza na meni je nastala nakon neceg bitnog i vaznog, i na mome je tijelu zato jer zelim pamtiti....bez obzira bilo ona vezana za neki moj ushit ili suze i lom duse....svaka ponosno stoji i radi ni jedne nisam se pokajala. Danas sam stavila nove dvije....bila sam lopov, srce nije izdrzalo- uzelo je tvoje ime i tvoje rijeci na kisi i zauvijek ih utkala u moju kozu.....utkalo je svaki osmjeh i pogled, svaki dodir i uzdah...i suzu i bol i srecu sto sam bila barem kratko ziva- udisala i izdisala bez straha , sto sam osjetila toplinu u sebi. i nema veze sto cu ponovo pod svoje zvono- najteze je nositi tu hladnu masku...ali covijek se navikne na sve zar ne. i nema kajanja niti bijesa....tesko je sada, ali dobar je osjecaj da te nosim na svojoj kozi zauvijek- vise od ijedne tetovaze, zasluzio si ta mjesta na meni.....vise od ijedne jer si me izvukao na kratko u zivot onako kako to nikada nitko nije-kakvo olaksanje biti ono sto ja u biti jesam- Hvala ti. i mozda ne bi bio sretan da sve ovo znas, i mozda bi ti bilo cudno----ali to je tako jednostavno- mislim da bi meni bila cast da na nakome ostanem i zivim kao sjecanje zauvijek.......lako te je nositi u sebi i na svojoj kozi da....konacno sam nasla te godinama trazene oci boje Dunava......i kako sam napisala u jednom postu jos 2009 , a shvatila sam i da se svaki skoro slijedeci post osvrcem na trazenje istih, kao na zivotnu misiju.....te su oci mi dale nesto nikad dozivljeno, i iako sam rasuta , sretna sam sto te mogu ovako zadrzati zauvijek znala sam oduviejk da cu ih zavoljene naci i izgubiti-oci plavog Dunava |
- 16:26 - Komentari (0) - Isprintaj - #
13.05.2013., ponedjeljak
I LAKE WALKING IN THE RAIN BECAUSE NO ONE KNOWS I"M CRYING....
|
to je kao kada shvatis da ono najfinije i najdragocijenije sto si nakon svega nasao polako curi niz prste....kao sitan pijesak, kao kapi kise , koje ne mozes zaustaviti ...vec samo mozes stiskati sake pokusavajuci zadrzati taj trenutak da traje malo duze. i sva sranja oko boli i tereta koje dobivas u onoj mjeri koju mozes ponjeti na sebi padaju u vodu dok vristis na kisi i na kraju ne znas da li je to tvoj vrisak...ili jeka lomljave stakla...da li su to tvoje suze ili zaista se kisa slijeva niz obraze. to je onaj tren kada pokusas upamtit mirise i okuse da ih sacuvas znajuci da je malo sanse da ostanu uz tebe...to je onaj tren kada osjetis da se kidas i lomis i da srce se raspada u hiljadu sitnih komada a ti na licu imas najlijepsi osmijeh i pruzas najnjeznije ruke i udises svaku sekundu grcevito se boreci da ostanes hrabra na nogama.... to je onaj trenutak kada trazis mjesto gdje mozes rasiriti rukei vristati pitanje na koje nikada neces imati odgovor- Zasto? jer koliko god tvoje usne ljubile , koliko god tvoje srce tuklo i voljelo....koliko god tvoje ruke grlile i tvoj dah grijao....koliko god izgovorila ime....tvoja sudbina je da vjecito hodas po kisi rasirenih ruku i pustas da se kapi slijevaju niz lice i vristis u noci ...... to je onaj tren kada shvatis da si pustila se da zivis, da si prestala se muciti i biti hladan komad kamena...i da si razbivena najjace no ikada...to je onaj trenutak kada hrabro gledas u te oci u kojima se topis i nestajes i ostajes do zadnjeg daha- naoko hrabra, unutra rastrgana to je onaj trenutak kada ne zelis otvoriti vise ni vrata svoga doma, ili maknuti nogu s gasa...to je trenutak kada nestajes sama u sebi a ostajes zivjeti u necijim ocima i rukama To je onaj trenutak kada shvatis da si nasla one oci boje Dunava na koje si tako dugo cekala...i da si ih zavoljene izgubila. To je onaj trenutak kada sam shvatila da sam ponovo ziva jer umirem |
- 00:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #
05.05.2013., nedjelja
STAY
|
...Bez puno rijeci i razloga..... ...STAY... |
