Nekako je bitno kod mene da osjecaje spajam s mirisima...trenutno onaj osjecaj topline koji klizi niz ledja i trbuh prema bedrima i vrscima prstiju, pa se smijes bez razloga i uzdises blesavo i usne ti crvene...vanilija!
e sada, nije stvar seksa ni seve, jednostavno se dogodio osjet u tijelu...nicim izazvan ali osjet koji kad krene tjera me da drugacije hodam, da moja ledja budu izvijena, ruke da lagano se njisu a brada je visoko....to je dobar osjecaj....nakon mirisa soli u nosnicama koji me je dva mjeseca mucio i grebao i poginjao mi glavu i tjerao da kasljem i da mi oci suze....konacno vanilija.
bilo bi bolje da je ta vanilija spojena s necijom bojom ociju ili tonom glasa...ali pristajem i na ovo.
svaka sol se ispere jednom zar ne, ostavi suhi trag na kozi koji moras njegovati i koji nece nikada skroz nestati, uvijek ce se osijetiti pod jagodicama i ponekad zapeci....ali vanilija je tu!
i hodajuci gradom volim pogledati u svoj odraz u izlogu kad se lagano njisem-kao da sam dobila vjetar u jedra pa sada lagano klizim i polagano se ljuljam s jednog na drugi bok...prestalo je ono bjesomucno udaranje u stijene kao brod bez sidra i kompasa....polako klizim ponovo svojim putem...laganooo, crvenih usana...i bljestecih zelenih zjenica.
lagani jutarnji povjetarac i zraka sunca na licu zna cuda napraviti dragi moji..i toplina koja grije ....uzivanje.
mislim da cu danas prosetati gradom malo vecu rutu da upijem te topline...da se polako njisem punih jedara......da odignem glavu i svakoga ali svakoga tko primjeti vaniliju duboko pogledam u oci i ne skrenem pogled....ne peku me oci , zar to nije....mmmm divno?
|