kraljica majka
13.07.2011., srijeda
sjena pauna na krovu i nepce ocarano zlicom meda s dinjom
|
znate li da na Zlarinu ima paunova?! i slobodno secu otokom, a uvecer i ujutro se glasaju kao neka prahistroijska bica :-) i kad navecer hodate otokom, predivno izgledaju kada ih vidite kao sjenu koja sjedi na dimnjaku s opustenim repom.........to je dobro sjecanje. na otoku nema automobila, miris je omamljujuci a sum mora ujutro je predivan, sunce je posebne jakosti a boja mora posebno plava.tamo sam ostavila svoje zelje,nade i nedohvatljive trenutke koje nikad necu imati sanse prozivjeti...tamo sam ostavila najnjeznije poljupce i zagrljaje...prekrasna buđenja i najmirnije snove u zagrljaju.....tamo sam ostavila nesto sto nikad necu imati...i sve sam ispirala suzama vec na brodu kada sam odlazila....tamo sam ostavila jedan iskreni dio sebe koji nisam davala jako dugo ...tamo su ostale moje zelje i nade i stvarnost me je opalila posred lica toliko jako da mi je prelomilo se srce i ugasila se dusa........tamo je u biti ostalo preko 4 godine mojeg susprezanja i neke unutarnje borbe...ostala je moja bitka koju sam dugo vodila misleci da sam uspjela-a ispostavilo se da su vojevanja i taktike za nekoga drugoga samo ne za mene,.........nakon toga sam shvatilla da neki ljudi nisu prijatelji i da kad shvate nesto sto im ne zelis reci...najcesce to iskoriste takoda te nenamjerno ili namjerno povrijede pokusavajuci zivjeti tvoj zivot i tako ti ukradu onaj trenutak zivota koji vabi osmjeh na lice. tada shvatis kako neke hrabrosti i jacine nemaju snagu koja im je data a isto tako shvatis da pijesak tako lako i brzo sklizne iz dlana kada netko rasiri prste......tako propadnes i padnes da je bol nekad nemjerljiva. i tako shvatis da kad pogledas unazad greske ti nisu dale lekcije jer i dalje vidis svijet bez mana a svijet je veliko bojiste u kojemu neki ostaju stajati i prelaze preko palih na koljena. uvjek je um nesto kao velika zagonetka koja za mene ima jednadzbu za koju sam sigurna da postoji rijesenje, ali da ga ja stalno propustim...i sve nepoznanice i varijable koliko god se cinile poznate...ispadaju nerijesive i nanovo se iznenadjujem u ljudskoj svijesti ,savjesti i obrazu...to je sklizak teren na kojemu najcesce zavrsim na dupetu nanovo iznenadjena. jednom je netko rekao da sam preotvorena prema svijetu.........ali to je zivot...ja ga tako vidim, tj.mislim da rasirenih ruku moras zivjeti i nikad nisam shvatila zasto je porebna intriga, gluma,kamuflaza i sto sve ne da bi se doslo do trena ljepote,mira i uzivanja...to je naporna igra koju na srecu ne savladavam jos uvijek, a na zalost na kraju me ostavlja praznu razmisljam o prijateljstvu-koje ne smatram precijenjenim....ali ga smatram jako dugotrajnim procesom koji nekad ne dade zeljene rezultate...nekad prijatelj moze napraviti stvari gore no najljuci neprijatelj ljubav je pak nesto kao paralelni svijet...moraju se zivjjeti dva zivota istovremeno- onaj iskreni i topli unutar tebe koji ima sve ono lijepo i njezno....i onaj vanjski koji naizgled mora biti hladan i nedostupan....da bi krajnji rezultat bio..nesto . a i to je pojam koji bi mogao imati vise znacenja....i cesto kad ga netko vidi----da ga se rijesi i makne od sebe, najcesce tezi tome da povrijedi svu tu ljepotu i mir-na kraju biva zaljubljenost ili ljubav ili to nesto sto god bilo-osramocena i povrijedjena ali nista nova zar ne tocno se sjecam dana i trena kad je onaj vanjski svijet se zamijenio s onim unutarnjim i tako me ucinio ranjivom-i porazenom i tocno se sjecam trena kada sam razmisljala kako na svom tijelu zelim zaustaviti taj tren-onog toplog i za mene nedohvatljivog...i onog svega bolnog...i javio se-kao feniks. za feniksa kazu da umire i ponovo se radja iz svog pepela,a da njegove suze lijece i tako sa pepelom,umiranjem, zivljenjem i suzama sjedila sam dva sata u tatto salonu i na ledjima stavljala najmocniju sliku feniksa......mozda pomogne ovaj puta samo da ustanem ovo nije tuzaljka ili moj kaoticni izljev jada...ovo je oda necemu lijepome...jer ako iscitam ponovo sve...ostalo je iza mene samo lijepo...dakle dozivjela sam lijepo.....dozivjela sam budjenje najnjeznijim usnama, dozivjela sam san u necijim rukama, dozivjela sam ushit i srecu ma koliko god trajala, dozivjela sam tren spoznaje kada nista u meni postalo nesto- kada je naraslo i dalo mi na tren da sjajim i smijem se...dakle to je lijepo zar ne---paunova sjena na domnjaku je predivno sjecanje.......................pogled u oci je divan osjecaj.....sum mora je melem za usi.....dinje u zlici meda :-))) su raj za nepce..... dozivjela sam nesto sto je sasvim drugacije od one moje kule i ograda...sto je sasvim drugacije od Antheinih otisaka malih mjeseca u bolnim dlanovima, drugacije od onih divljih oluja u vrtu i nemira u kosi na kisi koja reze i para uz munje i buku gromova...nesto drugacije od zelenila u ocima....zeleno je imalo mirniju i tamniju boju uz hiljadu krijesnica prijatelji kad postaju nesto vise puno stavljaju na kocku i ulog je jako veliki kada se izgubi..jakooooo. prijatelji koji pokusavaju biti prijatelji shvativsi nesto sto nije trebalo biti shvaceno pa pokusavaju odzivjeti taj vas dio zivota....ulog prijateljstva su u startu prokockali pokazujuci koliko malo postovanja imaju prema zivotu i vama.......ostaju poznanici koji su vam izbrisali onaj okus dinje u zlici meda s nepca i ostavili gorcinu,i usput napravili nepopravljivu stetu i uprljali vas obraz ostaju oni prjatelji koji i kad znaju i slusaju ...ne zive vas zivot vec hodaju uz vas kroz zivot a oni koji se prepadnu zivota i odbace zlicu meda sa dinjom, bez da pogledaju u oci....a znaju kakvu ranu rade...ostaju u vama i necete se osjecaja tezine dugo rijesiti...kao ni okusa dinje u medu...zasto se ljudi boje rijeci i pogleda u oci.....zasto tu hrabrost gubi jacinu , i pokazuje se neka skrivena osobina ....kada treba reci NE...VIKNITE NEEEEEE, ako nesto ne zelite recite NE ZELIM.....znajte reci i OPROSTi---jer tu je najveca snaga rijeci paralelni svijetovi....kazu da postoje...mozda i je tako...tko zna, mozda sam nakon one zlice meda s dinjom i case vina, pojela i zlicu meda s orahom...i probudila se u rukama koje grle najlijepse na svijetu i gledala dubinu ociju bez straha izreci rijeci....rijeci...tako bezazlene i potrebne a tako opasne i ostre... no ako postoji paralelni svijet,sad netko pise manje ozbiljan blog da vas nasmije...hahhha ali danas neka ne bude paralelnih svijetova...jer imam strah da sam danas otkinula komad duse iz sebe i bacila a u drugom svijetu nisam si uspjela sve to oprostiti o koka moja....ne znam kako si me natjerala danas da napisem ovaj blog...imam strah da nisam trebala pustiti slova da se preljevaju u rijeci...ali ....u biti kad razmislim ovaj blog zivi svoj zivot a ja tecem kroz njega i klizim od smijeha do suza pa nazad i u koliko god svjetova zivjela...u biti iza sebe ostavljam uvijek nesto lijepo prozivljeno ...bez obzira sto nekad nosim tugu u sebi na kraju.....imala sam lijepo.... kad prodjem dlanom po ledjima i osjetom reljef feniksa......osjecam se mirno i dobro...u njegovim perima je sakriveno slovo koje ce moci dozvati onu sjenu pauna na dimnjaku umraku i onaj okus meda i dinje ali danas...nisam htjela...ni planirala...ni zeljela...ali sam napravila to...i mozda sam se time ranila jos vise od svega prije...... u biti najlakse je oprostiti drugima, najlakse je cuvati tuđe tajne i pruziti utjehu...najteze je oprostiti sebi, cuvati u sebi ...i miriti se sa sobom usnem snom bez snova i budim se s nadom kad otvorim oci da ce to biti moj svijet-a to nije lose, jer ako si ne mogu oprostiti - mogu si dati nadu:-)-ona ne smije umrijeti....haha----znamo sto je nada zar ne...i sad bi netko rekao: ti vrapca kako si zabrijala !!!! prijatelj nije osoba koja te zove sto puta na dan i dijeli savjete....prijatelj je....hah, danas je moja prijateljica sjedila u mraku uz mene skoro dva sata, bez puno rijeci.....e to sam htjela obijasniti sve j eovo bilo drugacija dimenzija paralelnog sudara titana- jakosti i slabosti zivota .....a to je zivot i treba ga prozivjeti kakav god bio...jer ako postoji paralelan ok....ali na kraju ne dobivamo drugi. i kad se zamislim i promislim sto me je u zivotu vise bolilo- udarci po tijelu kad sam u nesvijesti lezala na podu ili udarci u dubini mene koji su me potrgali unutra.....mislim ovo drugo- masnice prodju,oziljci ostaju, a oni koji ih naprave cesto i ne shvate sto su uradili feniks...koliko ima smo jakosti i mocu u njegovom imenu.....znacenju...opipu pod prstima...u onoj crvenoj boji u peru i oku....... u biti, koka moja razmisljam da polako ostavim ovaj blog, jer istresanje iz mene iziskuje puno snage, a svaka rijec ima tezinu e znala sam...puni mjesec.....kokaaaaaaa, nisi me trebala navesti na piskaranje, puni mjesec je poseban magnet za mene i moj um ovako sad u mraku s mjesecom ispred sebe pada mi stosta toga na pamet, ali najbolje bi bilo odloziti ruke s tipkovnice nism ocajna, nisam histericna i tuzna......malo sam umorno opijena svim lijepim sto je proteklo kroz prste kao pijesk.....znate onaj sitni i suhi pijesak...topao na dlanu koji klizi kao svila i uz lagani sum odlazi iz ruke a zivot je..hmmm..jednom je netko rekao- malo smo se igrali ...i sad je dosta....zivot je veliki pjescanik s igrackama...e sad kako tko shvati igru s pijeskom sjena pauna na krovu i nepce ocarano tim medom i dinjom----hvala naucila sam mnogo od tebe koji si desetljece u prednosti......nedostaje mi moja mladost.........vidjela sam ju u tvojim ocima koji je to svijet od ovih sto sto ih zivimo istovremeno????? mozda sad neko vrijeme necu svracati zivjeti zivot ovog bloga..... |
