kraljica majka
10.03.2011., četvrtak
raspuknuti balon
|
svatko u zivotu ima period velikog balona- vakuma......kada si kao okruzen opnom bez zvukova i mirisa, bez boja i osjeta pod prstima........kada je opna tako jaka da ju nista ne moze probiti...... i kada pukne opna, kao da da ucimo hodati, disati,vidjeti i cuti. i ne kazem da kad se to desi smo odmah ko novi- nismo niti blzu toga, no polako radimo korak po korak. nisam cekala da opna pukne,,,,jer gusila sam se iz dana u dan...imam osjecaj da sam ju trgala rukama i vristala dok se nisam oslobodila i nasla se kako stojim podignute glave nesto jasnije i nisam nesto bolje, ali sam otreznjena i svjesna svakog novog koraka i udaha. i dopusti si covjek sve...mi smo samo bica koja ne mogu utjecati na nasu volju i osjete, ali mozemo neke odluke slijediti da se pomaknemo i mijenjamo zar ne? odlucila sam da je 6 godina balona i povremenog pustanja zraka unutra previse..dosta je. sto cu napraviti? ne znam, ali necu biti u vakumu- ne vise....... pustila sam umu i tijelu da uzivaju...da krenu dalje.....pustila sam jedne ruke da me odvuku povremeno u boje i mirise...ruke puno mladje od mojih...ruke i usne koje su me odvlacile u vrtloge...i vracale u stvarnost......udahnula sam mirise i vidjela boje, slusala sam sapat i glas...cula sam sebe...cijelu sebe...i mogla sam bez problema se pogledati u ogledalo ....i dalje samo svoja.....ne opravdavam se nikome-to je moj glas grmio i saptao!!!!!!! pustila sam umu da slobodno luta, da se vise ne ogranicava, bacila sam prepreke i oprostla sebi .......pustila sam masti da luta....pustila sam zivotu da hoda uz mene ne iza mene ... i u mome svijetu ja nisam sama ..u biti ima tako krasnih ljudi.......imam divne prijatelje, imam zvjerkicu ...imam...imam sebe sutra sjedam na avion i idem u Pariz....nakon puno vremena, opustila sam se i radim sto zelim...idem s divnim prijateljicama uzivati bez opterecenja i briga-to ostavljam vracam se tu.....i potraziti cu ruke da me odvuku u boje i vrate...i onda opet biti samo svoja...jer ja to jesam i ne mogu se mijenjati, ne zelim se mijenjati u maju idem ...mislim Barcelona....tako nesto...jer zelim ..... nakon tog atko zna tko zna koliko cu boja i vrtloga proci...samo jedno znam...ne vise u balon..ne. jucer je bila moja prijateljica i pitala me - nakon svega u zivotu da li sam spreman na kompromise? hmm...nisam odmah mogla odgovoriti...shvatih da sam navika na ovakav zivot-a li da sam spremna na kompromise koji me ne uvjetuju u mojoj slobodi i disanju...ne zelim da mi netko radi nesto sto i taj ne bi zelio da mu se desi....dakle pusti me da letim u zivotu i vratiti cu se uvijek...ako mi zavezes krila...kada odletim, nikad vise nazad... moja krila su rasirena, malo su umorna i teska...ali letjeti cu toliko me veseli put i ljudi, toliko me veseli sto sam uspjela udahnuti i uzivati u sebi...sto sam si oprostila i napravila veliki korak naprijed-vjerujem sebi :-) volim sunce i ovaj vjetar...znas onaj povjetarac koji prodje po licu, donese miris i sjecanje na mene...volim ge jer su mi oci zelene od sjecanja, sadasnjosti ...i mene jednom sutra :-) veseli me moj sapat i jaki uzvik... veseli me osjet toploga i hladnoga veselim sama sebe jer sam napravila korak dalje..a kuda sma krenula...tko to zna zan pocetak u Pariz onda tko zna gdje.....moram otici do Antheinog i Neinog vrta.....nemogu ga i necu nikada ostaviti...samo mi treba malo vremena za uci unutra i okrenuti se oko sebe http://www.youtube.com/watch?v=YvkTxzwKRXk&tracker=False |
