ponedjeljak, 29.08.2005.
VLAKONIJA
Ponoć u vlakovima
i uvijek isto drveće koje prolazi
kraj moga prozora
pepeljara i stari opušci
konci iz sjedala
kao da me vežu da ne odem
iz te melankolije
iz te mučne sjete
da ostanem uz vjetar
na debelom prozoru i mirišem noć
i sve što nosi
tek muk i zalutali listić u kosi.
D.R.
nedjelja, 28.08.2005.
VLAKOVOĐA
Upalit će sirenu neka iznenadi i sigurne.
Neka se čuje.
Možda će neki suhi glas ispričati priču
o čovjeku koji je vodio ljude,
ali samo tamo gdje su željeli stići.
O čovjeku koji je surovo dopustio da sadašnjost bude obična.
I zašto se onda javlja?
Što ga tjera da ide promijeniti ono što ne želi promijeniti?
Zbog svoje strašne hrabrosti nada se da će ga netko čuti.
Zbog svog odvažnog straha nada se da ga nitko neće čuti.
D.R.
nedjelja, 21.08.2005.
Izašao sam
Izašao sam da pomirišem kišu,
mjesec je napravio rupu na nebu.
Izašao sam da ne slušam tišinu,
čuo sam kako mi duša plače.
Izašao sam da ne osjećam mučninu,
Rupa je bila u zraku.
Izašao sam da ne mislim,
glavom sam prošao kroz paučinu.
Dok sam hodao hladnoća se ljepila za dlanove.
Sakrio sam pogled od izbuljenih očiju djece,
nisam želio da vide dalje od sreće.
Plakao sam u buci, da se ne čujem.
Vjetar mi je škakljao vjeđe pokušajući me nasmijati.
Vidio sam redovnice kako nestaju,
dvoje starih kako se drže za ruke,
na kratko sam vidio dijete u treptaju oka.
Vidio sam odsutne poglede,
one koji žele, koji mole , koji odbacuju.
Vidio sam slabost i grč, glumu i očaj.
Ljudi nestaju kao i redovnice.
Djevojka laže želju.
Misli tonu u buci.
Hladnoća donosi strah.
Svećenik je odavno nestao.
Još samo djeca žive svoju stvarnost,
čuđenjem, glađu, željom, spašavaju svijet.
D.R.
