ovo je potpis

08.04.2009., srijeda

Komunikacija naša svagdašnja

Plivam, plivam.

Svi su me pitali kako se snalazim sa jezikom, a ja ne znam šta reći. Mislim, eto, plivam, ne znam kako drugačije objasniti.
Voljela bih naučiti jezik da mogu kupovati knjige. Recimo, Gospodara prstena sam pročitala na engleskom i na hrvatskom (više od četiri puta na hrvatskom), i sad sam zaključila da bih ga mogla uzeti na francuskom pa sinkronizirati.
To bi bio posao od jedno pola godine.
U stvari, više, ali samo se tješim.

Svakodnevna komunikacija tipa da nešto kupim ili da naručim nešto mi ide dobro. Isto tako, razumijem ono što me pitaju, i ako je odgovor da ili ne, ja presretna. Ruku na srce, za sad mi više i ne treba, ali nemam namjeru se zaustaviti na tome. Kao "ne treba mi, pa neću".

I istina je da "Bon jour" otvara sva vrata. Jer kad oni vide da se ti iole trudiš, oni će se potruditi isto tako.

Sad sam u fazi traženja škole za jezik, a ima ih mali milion. Ja sam svjesna da meni nijedna škola neće pomoći ako se sama ne potrudim doma, ali neke škole su, navodno, ipak bolje od drugih. Ali o tom po tom.

Osim toga, ovaj mi se jezik jako sviđa, a to mi je još veći motiv.

Međutim, bilo je i par situacija za koje mislim da zaslužuju da idu na blog.

Na primjer.

Kad smo sletjeli na aerodrom u Njemačku, trebali smo proći kroz carinu.
Gledam u čovjeka i želim mu reći dobar dan. U glavi mi trče i sudaraju se riječi: "Dobar dan; gutten tag, hallo, hi, bon jour, good morning". I blejim ja tako u njega nekoliko sekundi i na kraju kažem "aaa?" Zatrokiram kao na školskoj ploči.
Kad me je propustio, rekla sam "Hvala, danke". zubo


Ili.

Boris i ja u trgovini i sad trebamo provući moju karticu. Mašinice za karticu su namještene tako da blagajnica skoro nema ništa sa tim, nego ti sam ubaciš karticu i ukucaš pin (isto tako u restoranima ti donose mašinicu, ne odnose karticu na šank). I nas dvoje sad gledamo s koje strane se to ubacuje, šta treba napraviti. U to blagajnica pita imamo li karticu za popust u trgovini i treba li nam još jedna vrećica (to sam pitanje naučila raspoznavati po intonaciji i inerciji, ne nužno po razumijevanju). Mi kažemo, onako francuski zubo "No, merci" i nastavljamo se dalje bakćati oko te crne kartice.

Kad je napokon sve bilo gotovo i kad je naplatila i završila s nama, ona pogleda preko nas i punim grlom reče nekome iza nas: "Mileeenaaa! Jesi kupila Burzu?" rofl

Ja se okrenem, a ono Milena radi u pekari. Oooo, Milena sestro, do sad znam samo naručiti kruh jer su im neka peciva puna samoglasnika pa ih ne znam izgovoriti, a ti ćeš me spasiti. Milena hraniteljice, Milena, generacijo moja zubo

U ovoj našoj trgovini, "kod Marinka" što je ja zovem, jako dugo su bili službeni s nama. Sve Francuz do Francuza i bez bilo kakve nepotrebne komunikacije.

Kad su skužili da smo mi ipak duže tu, doživjela sam i to: blagajnik me je pozdravio kad me je sreo na ulici. Wow!

Na tržnici sam jednom pričala sam ženom. U stvari, ona je pričala, ja sam govorila "Oui, non". Ali smo se jako dobro razumjele.
Rekla je da je bila u Hrvatskoj i da je to "tres jolie, tres tres jolie". I ja onako, sva euforična pitam "A gdje ste bili", a ona će meni "Ne znam" eek Pitam je li bilo mora. Ne zna. Istra? Dalmacija? Ma nema pojma. Ali ipak "tres jolie". Ajde moja, hvala.

U hrvatskom restoranu i dućanima priča se naški, naravno. S tim da su to većinom ljudi koji su ili desetljećima ovdje ili su rođeni ovdje. Ali dobro, važno da se razumijemo.

Juče je isto bila zanimljiva situacija. Prilazi mi žena u metrou i nešto me pita. Ja onako blijedo i kažem da ne razumijem, a ona će opet, polako: "Mogu li proći s vama na metro". Ma ajde sestro, 'ko ti brani. I tako sam ja provukla karticu, ona se priljepila uz mene, prošla sa mnom i svaka svojim putem.

Inače, kad me počnu zaustavljati Jehovini svjedoci ili razne udruge na cesti, onda im lijepo kažem da ne pričam francuski. Što je je, jako su ljubazni i uvijek zahvale što si se zaustavio kraj njih (bar sam ja to tako sebi prevela).

Onim raznim 'morićima' što prodaju suvenire kod poznatih destinacija i čupaju te za ruku uvijek kažem na hrvatskom da ih ne razumijem. Jer oni su, pak, u stanju, progovoriti na svim 'velikim' jezicima, samo da nešto prodaju. Njih je najbolje ignorirati i produžiti dalje, ali obično kad prozborim na hrvatskom, ne diraju me. Mogu misliti šta kontaju, odakle je ova došla? zubo

Tako sam nešto bila fotografirala na Bastilli, kad eto ti nekog rasta-mana. Lagano pripit, dolazi do mene i počne pričati na francuskom. Razumjela sam ga, ali mi se nije dalo pričati s njim. I kažem da ne pričam francuski (na francuskom).
Onda me pita pričam li engleski. Ja ga pogledam, onako bijelo, i kažem da ne govorim engleski (na engleskom zubo).

Pita za njemački. Jok.
Za španjolski. Jok.

Sve sa smiješkom.

I kad sam rekla da sam "Croatie" on onako, izvlačeći iz zadnje ladice mozga "aa....haa", pogleda me bijelo, i ode zubo

Htio je da se slikam s njim ili da njega slikam ili nešto tako. Nisam baš dobro polovila.

Uglavnom, da, eto. Plivam, plivam.



- 10:23 - Komentari (9) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>


dodaj rss

Komentari On/Off

dan po dan

donazuli@gmail.com

donazuli@gmail.com


page counter