dom, kuća, okućnica

ponedjeljak, 21.12.2009.

Ljevičari i desničari Schopenhauer je jednom ustvrdio da pojedinac ne može vidjeti iznad svoje razine. Glup čovjek jednostavno ne može shvatiti pametnog. Ne samo da ne može razumjeti ono što pametniji govori, nego mu nije ni jasno da je ovaj po nečemu bolji od njega. Glupom se pojedincu čini da su svi glupi poput njega samoga; sami pojmovi pameti, superiornosti ili hijerarhije su mu sasvim neshvatljivi. Za glupana, svi su ljudi jednaki. Možda je Schopenhauer zapravo objasnio način razmišljanja socijalista. Jadni proleteri, neuki, neuspješni, školovanje na njih nije djelovalo, na poslu se nisu snašli i napredovali. U činjenici da su drugi ljudi uspješniji proleteri vide samo nepravdu, zločin ili slučajnost, tuđu bolju sreću; oni ne razumiju da je uspjeh rezultat sposobnosti jer im je i sam pojam veće intelektualne sposobnosti nejasan. Nekako je očito da bi ljevici uglavnom naginjali malo gluplji ljudi. Glupost se ne očituje samo pragmatično, u nedostatku tehničke inteligencije. Schopenhauer i Nietzsche su kao najvišu odliku pojedinca isticali intelektualnu samostalnost, sposobnost da se povuče od mase, udalji od ljudi i uobičajenih nazora, da bude jaki individualist, orijentiran na sebe i svoja razmišljanja. Tu se opet vidi jasna suprotnost sa socijalističkim nadrifilozofima i sustavom kakav su priželjkivali, a u kojem je pojedinac prije svega član društva koji mora biti koristan zajednici i kao ravnopravan član sudjelovati u društvenopolitičkom životu. Socijalist je nužno mediokritet, konformist, čovjek mase, definiran isključivo kao dio cjeline. Naravno, ova opažanja se čine pomalo nepristojna, ali ja njima nipošto ne želim vrijeđati socijaliste i ostalu ljevičarsku bagru. Ja samo želim znanstveno, psihološki pristupiti problemu povezanosti između političke orijentacije i mentalnih kapaciteta pojedinca. Jasno je da i među socijalistima ima inteligentnih ljudi, teoretičara, ekonomista i političara – doduše, u slučaju tih istaknutijih pojedinaca možemo se pitati jesu li oni doista bili iskreni, egalitaristički orijentirani socijalisti, ili samo cinični manipulatori kojima je borba za socijalizam bila sredstvo osobnog napretka kao npr. u slučaju Staljina koji je nesumnjivo bio najpametniji i najlukaviji od njih. Što vi mislite? Jesu li lijevoj opciji skloniji ljudi slabijih mentalnih sposobnosti? Dakako, znamo da i desnicu podržava veliki broj neobrazovnih glupana iz kojekakvih zatucanih sredina, ali ne treba zaboraviti da tu postoji jedna velika razlika. Ljevičari su egalitaristički orijentirani dok desnica priznaje hijerarhiju; glupan koji podržava desnicu je svjestan svoje gluposti i on glasa za ljude koje smatra boljima od sebe, on ne želi i ne očekuje jednakost s njima, nego podržava poredak. Na taj način taj desni glupan ipak pokazuje određenu dozu ukusa jer barem je svjestan svojeg položaja. No glupavi ljevičar nije svjestan svojeg položaja nego misli da su svi glupi poput njega i da se zato trebaju sniziti na njegovu razinu, biti jednaki. Tako oni najgluplji ljudi uvijek podržavaju ljevicu. Što vi mislite o tome, ako ste uopće sposobni misliti?

ponedjeljak, 14.12.2009.

Policijska potjera na hrvatski način Čovjek vozi ukradeno vozilo hitne pomoći od Nove gradiške do Ivanje reke sat vremena po autocesti dobrih 100 km udaljenosti, policija ga hvata, ali ga ne uhvati sve dok se nije zabio u kolonu automobila na naplatim kućicama. Al glavno da policija uhvati mene u selu jer sam vozio 80 km/h,a trebao sam voziti 50 km/h... Bravo policija, jebeni ste!

utorak, 08.12.2009.

PREVENCIJA PRIJE BRAKA U našim gradovima, gotovo da i nema savjetovališta za mlade parove koji kane sklopiti brak. U ovom pogledu zavidnu poduzetnost pokazuju tek župni uredi, koji nastoje podučiti mlade ljude ponašanju u braku i prije braka. Ipak, čini se da Crkva sama ne može obuhvatiti toliki broj djevojaka i mladića koji se nalaze pred najvažnijom odlukom u svom životu, a to je izbor bračnog partnera, te izbor ponašanja u braku. Konačno, mladi ljudi nisu u čitavoj svojoj populaciji religiozni te crkveno savjetovanje nije za sve njih prikladno. Svima njima, međutim, savjet je potreban, ali ga svi, nažalost, ne dobiju. ... Iskustva većine ljudi s kojima sam razgovarala svjedoče o tome da mladi koji su tek ušli u brak ili žive zajedno pretjerano naginju prepuštanju sudbini, odnosno "sudbini", te da im nedostaje osjećaj da doista mogu upravljati svojim životom. Mnogi psiholozi tvrde da je takva sklonost vidljiva kod gotovo svih slavenskih naroda. Ovakvo objašnjenje izgleda mi prejednostavnim. Što onda ako tako i jest? Znači li to da je posjedovanje "slavenske duše" isprika za odsutnost volje za kontroliranjem vlastite sudbine? Je li prebrzo navođenje sudbine kao uzroka nekih, u pravilu najvećih jada, zapravo želja da se sakrije vlastiti strah od gubitka, strah od odgovornosti ili najjednostavnija lijenost duha? Mislim da bez obzira na vjerovanje ili nevjerovanje u sudbinu, partneri u braku moraju pokušati odgovoriti sami sebi na mnoga pitanja prije nego što se tepih pod koji se guraju nesporazumi i neizgovoreni odgovori ne raspadne. Ukoliko se sporna pitanja ne razriješe na vrijeme, ona sruše čak i veze koje su izgledale kao da imaju velike šanse za uspjeh. Navest ću samo nekoliko pitanja za koja znam da su bila kamen spoticanja u brakovima ljudi koje dobro poznajem, premda svaka veza, i svaki brak imaju mnogo tema koje nikad ne ugledaju svjetlo dana i čuvaju se kao tabui. 1 Pitanje zajedničkog prezimena Zvuči nevjerojatno, ali se događa da tek nakon nekoliko godina zajedničkog života brak eksplodira na tome što je, recimo, ona zadržala svoje prezime, iako u trenutku sklapanja braka on nije pokazivao nikakve znakove protivljenja takvoj odluci. Njemu se ta ideja nikad nije sviđala, ali nije smatrao da treba pokazati da je "staromodan", a ona je preko njegovog početnog pristanka prebrzo prešla, ne želeći saznati pravu istinu jer joj je ona koju joj je prezentirao odgovarala. On je stoički podnosio spočitavanja svoje obitelji, ona je mirne savjesti mogla pokazati svome ocu koliko ga cijeni. I jedno i drugo je imalo, čini mi se, krive motive za donošenje odluka, a nisu odlučili iskreno komunicirati onda kad je za to bilo vrijeme. Niti je on dugo mogao biti "moderan", niti je ona mogla postati supruga dok joj je na popisu osobnih prioriteta iznad muža bio otac. 2 Pitanje mjesta stanovanja Početni je dogovor bio život kod njegovih dok se mladi par ne snađe. Ovakva je odluka tipična u prilikama kad malo mladih ljudi u trenutku započinjanja zajedničkog života ima odvojen i samostalan krov nad glavom. Izgleda da upravo ovakvoj odluci "kumuje" njegova obitelj, posebno svekrve, koje žele što duže zadržati nadzor nad životima svojih sinova. Ono što je znatno važnije od toga jest da mladi ljudi previše toga prepuštaju slučaju jer u ovakav aranžman ulaze bez sagledavanja realnih opasnosti za svoj odnos. Dvije žene u istoj kući nikad ne slute na dobro, a pogotovo kad ni jedna ni druga ne mogu do kraja živjeti svoju socijalnu ulogu. Majka je sputana u svome majčinstvu prisutnošću druge žene, a mlada žena je još sputanija jer svoju ulogu supruge nije još ni počela samostalno i odgovorno živjeti. Objekt ljubavi i jedne i druge nalazi se na stotinu muka jer se, hoćeš-nećeš, mora odlučivati između dvije drage osobe. Moderan brak teško uspijeva u ovakvoj, u bilo kakvoj, zajednici pa je bolje, ako je ikako moguće, izbjeći bar ovu zamku. 3 Pitanje političkoga ili vjerskog opredjeljenja Neki parovi uđu u brak misleći kako je politička ili vjerska opredijeljenost onoga drugog nešto nebitno. Drugi pak misle kako je ta vrsta opredjeljivanja od izuzetne važnosti. Drugim riječima, i jedni i drugi svoj stav o pitanju vjere ili politike projiciraju na svog partnera, vjerujući valjda kako će upravo njihov stav s vremenom prevladati. Oni u osnovi pogrešno vjeruju kako onoga drugog mogu mijenjati, dapače, da ga imaju i pravo mijenjati i prilagoditi sebi. Problemi obično nastaju oko djece i u vezi s djecom, što je potpuno neprihvatljivo. Djeca imaju pravo biti u prilici da biraju svoje životne svjetonazore pa i u ovim temama, a samo im odrastanje u demokratičnoj obitelji daje tu šansu. 4 Pitanje seksualnih sklonosti i seksualne privlačnosti Poznajem muškarce i žene kojima su seksualna shvaćanja njihovih partnera počeli smetati tek nakon dvije ili tri godine braka, a poznati su mi i oni koji su od samog početka veze osjećali da im se seksualni stil onoga drugog ne sviđa, ali to ni za živu glavu nisu htjeli formulirati u jasnu misao, a kamoli u izjavu. Isto tako, brojni su i muškarci i žene koji u vremenu prije braka uživaju u pažnji koju njihov partner izaziva kod drugog spola. U tom smislu, muškarcima nisu smetale prekratke haljine njihovih djevojaka niti su djevojkama smetali povremeni seksualni izleti koje su mladići prakticirali izvan njihove veze. Ljudi su nerazumno zatvoreni u pitanjima komunikacije o seksualnim temama, a ovo je područje za oba spola prilično važno. Čini se da partneri rizik komunikacije najteže prihvaćaju upravo kad je u pitanju seks i spolnost općenito. 5 Pitanje novca i njegove raspodjele Škrtost kao i rasipnost osobine su koje iritiraju, posebno kad se pokazuju u pitanjima zajedničkog novca, odnosno u pitanjima novca koji pristiže u zajedničku blagajnu jednoga kućanstva. Čini se da partneri ne shvaćaju rasipnost toliko u njezinom doslovnom značenju koliko je shvaćaju u smislu oduzimanja i uskraćivanja svojega osobnog prava na raspolaganje tim novcem. Parovi bi stoga trebali razmisliti o mehanizmima raspodjele zajedničkog novca te pronaći onaj koji zadovoljava oboje. Izgleda da mnoge ljude veoma pogađa postojanje "crnih fondova" kod partnera te često otkrićem takve novčane rezerve, bez obzira na zamišljenu namjenu toga novca, reagiraju gubljenjem povjerenja u voljenu osobu. Jedna mi je žena ispričala kako više nikad nije uspjela vratiti muževo povjerenje nakon što je otkrio da ona ima fond "za crne dane" za koji on nije znao. 6 Pitanje povjeravanja djeteta na čuvanje Iako je već odavno zaživio "baka servis" kao nadomjestak roditeljskom odgoju, mnogi su parovi koje poznajem zakomplicirali život sebi, svojoj djeci, a i bakama, time što dijete nisu povjerili vrtiću ili jaslicama dok su njih oboje na poslu. Negdje sam čula izjavu: "Kad bi bake bile dobri odgojitelji, priroda bi im omogućila i da rađaju", što možda jest parodija na ulogu bake, ali nije toliko daleko od istine koliko se čini na prvi pogled. Bake svoju unučad u pravilu obožavaju, dok svoju djecu "samo" vole i "samo" su ih voljele dok su bila mala. U obožavanju nema potrebe za odgovornošću, u ljubav je odgovornost utkana. Nisu bake neodgovorne na način da unučadi ne pružaju dovoljno, upravo suprotno - one im poklanjaju previše pažnje. Roditelji tako mališanima postaju tek loša zamjena za baku, a oni sami postaju uskraćeni. za osjećaj odgovornog roditeljstva, posebice u onom emotivnom smislu. Njihovo se roditeljstvo tako svede na nabavu stvari potrebnih djetetu, na život uz dijete, a ne s njime. Čini se da su roditelji više sa svojom djecom kad ona idu u vrtić, a osim toga, dijete u tom slučaju ima baku-baku, a ne baku majku. 7 Pitanje "muških" i "ženskih"poslova u kući Mnoge se žene na početku braka ponašaju kao da nastoje sav teret kućnih poslova preuzeti dragovoljno na sebe iz čistog užitka. Mnoge će mlade žene bez po muke reći da ne mogu niti zamisliti da njihovi muževi operu posuđe, obrišu prašinu, prostru rublje ili obave kupnju dnevnih namimica. Ponekad muškarci kuhanje ne mogu svladati ni uz najbolju volju jer njihove žene kuhinju smatraju svojim osobnim kraljevstvom. Ovakva praksa, međutim, ne izdrži dugo. Čudno je da se upravo ova tema češće postavlja kao problem u kućanstvima gdje su žene nekad zagovarale izuzeće muškarca iz kućnih obveza, a muževi ne samo da su zbunjeni obratom u očekivanjima svojih supruga, već nakon više godina apstinencije od "papučarskih" poslova to nesretno pitanje posuđa smatraju pitanjem svojega muškog dostojanstva. Međutim, čak i kad prigovaraju muževima zbog ”suđa", mnoge majke svoje sinove odgajaju s prezirom prema "ženskim" poslovima pa njihovi dječaci ne znaju i nikad neće čak ni vlastitu postelju sami namjestiti. 8 Pitanje stava prema alkoholu i drogama Možda je ovo jedno od onih pitanja koja bi partneri trebali raspraviti još i prije braka pa se u skladu s dobivenim odgovorom odlučiti ima li ili nema smisla ulaziti u brak i stvarati potomstvo s nekim tko je ovisnik o alkoholu ili drogama. To je individualno pitanje za svakoga, ali bi svatko morao znati da brak s ovisnikom podrazumijeva znatno veće napore u održavanju veze, a k tome još više predstavlja rizik za potomstvo. Malo tko se sam uspio izliječiti od ovisnosti, iako ni to nije nemoguće, pa se nada u takvo što može mirne duše smatrati nerealnom. Svatko naprosto treba procijeniti je li njegova ljubav prema ovisniku o alkoholu ili drogama zdrava, odnosno je li motivirana osobom i njezinim kvalitetama ili stanjem te osobe. Drugim riječima, trebalo bi imati snage prepoznati međusobnu ljubav, ali isto tako ne bi bilo loše zapitati se - nije li to sažaljenje? Nije li to milosrđe koje me tjera k toj osobi? Ni sažaljenje ni milosrđe nisu dobar temelj za brak, iako su, dakako, hvalevrijedni osjećaji. Ovo su naravno samo neka pitanja oko kojih su se lomili neki brakovi iako niti na jednom od ovih pitanja ni jedan brak nije pao, niti je ijedna od navedenih tema pojedinačno bila uzrokom ijednog razvoda ili gubljenja sveukupne veze. Nijedno od ovih pitanja, kao ni inače pojedinačne teme koje u brakovima postaju problematične, ne postoji izvan konteksta. Taj kontekst, to su ukupni odnosi na kojima se temelji neka veza. Bitno je pokušati izbjeći fokusiranje pažnje na neko izdvojeno pitanje u braku, koliko god se ono činilo važnim, a zanemariti temeljne odnose. Isto tako, ni brak sam po sebi nije pametno gledati kao neko tkivo odvojeno od svega. Sklapanjem braka ne prestaju naše ostale socijalne funkcije niti ih je dobro sjeći, jer jedinka zapravo može funkcionirati samo tako da su namirene sve njezine socijalne uloge. To što je netko ušao u brak, ne znači da je prestao biti sin ili kći svojih roditelja. Nismo prestali biti braća ili sestre, ni prijatelji nekim drugim ljudima, nismo prestali biti kolege s posla. Sklapanjem braka nismo prestali biti podčinjeni svojim šefovima, niti smo prestali biti nećaci svojim stričevima, već smo stekli pravo, a konzumacijom toga prava i dužnost, da novoj ulozi koju imamo dademo maksimalnu kvalitetu koja nas zadovoljava. Koja zadovoljava oboje! Ljudi koji su zadovoljni sobom i svojim brakom u pravilu rađaju zadovoljnu djecu. Obitelji u kojima je makar jedan partner primarno nezadovoljan sobom ili svojom okolinom, imaju znatno veću šansu steći i nezadovoljno potomstvo. Neću ulaziti u psihološke mehanizme koji objašnjavaju zašto je to tako, ali iskustvo pokazuje da upravo tako jest. Druga je stvar što u mnogim obiteljima pakao ostaje dobro zaključan unutar kućnih zidova pa nerijetko čujemo komentare - "tako krasna obitelj, a eto što se dogodilo". Previše ljudi koje sam upoznala ušlo je u brak - onako, iz običaja, zato što im je došlo vrijeme, zato što je bila "dobra prilika", zato što im je samoća dosadila i slično. Sve loši razlozi za donošenje odluke od životnog značenja! Poznajem također mnoge ljude koji su se zaista vjenčali iz ljubavi, a njihov brak nije uspješan. Ne mogu biti sigurna u globalnim ocjenama, ali u nekim pojedinačnim slučajevima nisam u krivu ako kažem da su pogriješili vjerujući kako im je ljubav dovoljna. Ljubav, nažalost, nije dovoljna, posebno ne onakva kakvu smo zacementirali trenutkom vjenčanja. Čini se da se ljubav razlikuje od općenite predodžbe o njoj, odnosno da ona vrsta ljubavi koju mladi ljudi dijele prije braka doživljava preobrazbu u kvaliteti, ne u količini. Mislim da ljubav u braku ako ne ide prema većoj odgovornosti i promišljenosti bez negativnih konotacija, dakako ostaje nezrela i nezadovoljavajuća za makar jedno od dvoje ljudi. To je ponekad dovoljno za neuspjeh. Mogu li frustrirana majka ili otac biti uspješni u roditeljstvu? Frustriranim ljudima, baš kao i onima koji imaju kamenčić u cipeli malo što može privući punu pozornost, a dijete zacijelo traži upravo punu pažnju. Znajući za mentalitet nekih mladih ljudi, nije mi teško zaključiti kako mnogi jedva čekaju proglasiti se "frustriranima" i dići ruke. "Ja sam iskompleksiran, iskompleksirana. Nikad mi ništa nije išlo glatko, imao sam, imala sam užasno djetinjstvo. Takav sam, takva sam, i što sad ja tu mogu?" Ovakve sam izjave čula mnogo puta, ali me je uvijek zapanjivala stanovita samodopadnost u ljudi koji o sebi govore tako negativne stvari. Dugo mi je vremena trebalo da shvatim da su ljudi sobom zadovoljni onda kad je njihova želja, unutrašnja potreba, ispunjena. Unutrašnje potrebe ljudi, njihove želje i predodžbe o sebi samima egzistiraju bez obzira sviđaju li se drugima ili ne sviđaju, shvaćaju ih drugi ili ne pa čak i onda kad ih ni sami ne shvaćaju. Potreba za suradnjom s najbližima kod mnogih nije razvijena na način da bi i potrebe drugih na što obvezivale. Često je i njima jasno da bi potrebe njihove djece trebale na nešto obvezivati, ali dokle god oni ne osjete potrebu djeteta kao osobnu, dotle ne žele promijeniti svoj način postupanja i razmišljanja. Nažalost, takvim se osobama "otvore oči" tek u dramatičnim situacijama jer obične dječje molbe izgovorene običnim dječjim rječnikom, do njih nikad ne stižu. "Primijeti me, tata!" - to od nas naša djeca svakodnevno traže na ovaj ili onaj način. "Pogledaj me, vidi me, primijeti me, pohvali me, kazni me, ali me uoči. Daj da ti budem zadovoljstvo, a ne sam obveza. Daj da ti budem obveza, a ne igračka!" To od nas naša djeca traže svaki, svaki dan, ali... čujemo li mi njih? I ako ih čujemo, jesmo li im voljni ispuniti tako žarku želju? RIZIČNE SKUPINE Možda će zvučati paradoksalno, ali uvjerena sam kako PREVENCIJA OVISNOSTI O DROGAMA u obitelji, ali i prevencija svih drugih nepoželjnih oblika ponašanja mladih počinje u trenutku nastanka pojedine obitelji. Još bolje rečeno, potomstvo treba početi štititi još prije nego je rođeno, i to izgrađivanjem zdravih i razumnih oblika ponašanja roditelja, odnosno budućih roditelja, zasnovanih na međusobnoj ljubavi, toleranciji i razumijevanju. Ova je teza vjerojatno poznata svima, ali se u svakodnevnom životu prečesto susreće sasvim suprotna praksa. Dovoljan je i samo jedan podatak da se zapitamo o temeljima naših obitelji. Naime, tijekom posljednjih godina stopa razvoda brakova na području Republike Hrvatske kreće se oko 30 posto. Jednostavnije rečeno, to znači da se od tri sklopljena braka prosječno jedan razvede. Nisu mi posebno utješne teze kako je kod nas još i dobro u odnosu na zapadnoeuropske zemlje. Zašto bi uopće bilo utješno biti tek nešto bolji od vrlo loših? Može li moju zubobolju olakšati činjenica da moj susjed ima paradentozu? Razvod smatram neuspjehom dvoje ljudi koji su na pola puta digli ruke od zadaće koju su sami slobodno izabrali. On je poraz slobode izbora, a ne njezina potvrda. Moj je stav o razvodu potpuno nevažan, ali ono što jest važno to je da se iz razvedenih brakova većinom regrutiraju novi ljudi za neuspješne veze. To već nije moj stav, to je činjenica koju potvrđuju statistike. Ni to, međutim, samo po sebi nije odveć značajno jer, konačno, ne govori ništa osim što potvrđuje staru tezu da nesreća stvara novu nesreću. Međutim, djeca iz razvedenih brakova znatno su osjetljivija, ona su nesretnija pa time i sklonija traženju nekonvencionalnih oblika utjehe. Nitko, naime, ne poseže za drogom ili alkoholom u maloljetničkom ili dječjem uzrastu jer je sretan. Djeca iz razvedenih brakova češće posežu za drogom kao sredstvom zadobivanja sreće afirmacije u društvu, ljubavi vršnjaka i vršnjakinja. Razvedenost roditelja trebala bi biti dovoljan znak društvu - vrtiću, školi, zajednici - da djetetu iz uništenog braka treba suptilnija pažnja od one što je potrebna djetetu iste dobi koje živi u obitelji s majkom i ocem. Dijete samohranog roditelja, najčešće se radi o neudanoj majci, također je na "trusnom području". Niti jedan od mojih sugovornika o temi obitelji i roditeljstva, a radilo se o psiholozima, pedagozima i psihijatrima, nikad se nije deklarirao protiv ovakve vrste roditeljstva. Odluke o samohranom majčinstvu stvar su žena koje se odlučuju na takav korak. Ono što je bitno, to je da ovakvu odluku treba donositi s maksimalnom sviješću o teškoćama koje predstoje u životu takve male zajednice. Isto tako, ne bi bilo zgorega pokušati doći do pravih unutrašnjih motiva za donošenje ovakve odluke, do bitnih razloga koji navode ženu da se odluči na ovakav, u našem društvu još uvijek nepopularan korak. Dijete se, naime, rodi jednom zauvijek, a majčinstvo, odnosno roditeljstvo jedna je od rijetkih zadaća u životu običnog čovjeka koja se stječe - doživotno. Čini mi se da bi odluku o samohranom majčinstvu trebalo donijeti tek nakon dugotrajnog promišljanja, ali i savjetovanja sa stručnjacima, posebice psiholozima. Psiholog nije tu da odluku ospori ili potvrdi, on samo može pomoći da žena osvijesti svoje prave razloge za samohrano majčinstvo i da tako stekne više elemenata na osnovi kojih može donijeti zrelu odluku. Dijete koje iz bilo kojeg razloga živi samo s jednim roditeljem općenito je u emotivno nestabilnijoj atmosferi, pa time i sklonije eksperimentima s drogom. U južnom dijelu Hrvatske uočavaju se djeca "gastarbajtera" i pomoraca, koja svoje očeve viđaju vrlo rijetko i nedovoljno, Osim razdvojenosti od oca, koja je već i sama dovoljna da naruši ravnotežu u životu djece, dodatan problem kod ovih obitelji jest i mogućnost posjedovanja znatno većega džeparca u odnosu na one što ih imaju djeca čiji očevi nisu na dalekim morima ili u Austriji ili Njemačkoj. Ako se ova djeca ne odgajaju sa svom potrebnom pažnjom, vrlo lako dolazi do onoga nad čime sirotinja ponekad znade zlobno likovati, a to je da "novac kvari". Nezaobilazan element gastarbajterskih obitelji je i činjenica da one uglavnom u urbanoj sredini žive tek prvu generaciju, odnosno da djeca pokušavaju živjeti urbano u pozitivnom i u negativnom smislu, dok njihove majke i bake taj tempo ne mogu pratiti. Za njih je grad nepoznanica koju ne uspijevaju dešifrirati i u kojoj ne uspijevaju biti od pomoći svojoj djeci. Takva obitelj najčešće čini dvije tipične stvari - prepušta djeci čitavu kontrolu slobodnog vremena u sredini koju ne razumiju, smatrajući da će njihova djeca sama pronaći pravi put, odnosno, strah od nesigurnog grada rezultira pretjeranom pažnjom prema djeci i željom da se njihov život apsolutno kontrolira i nadzire. O tome da je obitelj u kojoj je jedan roditelj ovisnik o alkoholu ili drogama rizična za potomstvo, već sam nešto rekla. Djeca usvajaju obrazac ponašanja svojih roditelja u njegovoj najmanje poželjnoj varijanti. Sva djeca oponašaju svoje roditelje, to je normalno, a normalna je i želja da se roditelje nadiđe, pa i u nepoželjnim oblicima ponašanja. U Hrvatskoj živi oko 300 tisuća alkoholičara, a tijekom rata broj klubova za liječenje i podršku alkoholičarima koji apstiniraju smanjen je za gotovo deset puta. U Splitu je prije rata bilo 50 klubova liječenih alkoholičara, a 1997. godine rade još samo dva. Iako analize o kretanju broja alkoholičara u odnosu na rat nemam, usudujem se primijetiti da broj ljudi koji prekomjemo piju raste. Najveći broj ovisnika o drogama tek je prekoračio granicu punoljetnosti te je teško govoriti o uvjetima života djece čiji su roditelji narkomani. Narkomani većinom imaju ili malu djecu ili još nisu postali roditelji, Međutim, s obzirom na sve veći broj ovisnika o drogama u Hrvatskoj i na u najmanju ruku sve veće statističke šanse za sklapanje brakova s njima ili među njima, vjerujem kako ćemo za nekoliko godina imati prvu generaciju adolescenata čiji su roditelji narkomani. O ovoj će temi vjerojatno u dogledno vrijeme stručnjaci ipak progovoriti, Pitanje koje takoder zaslužuje posebnu i stručnu obradu jest pitanje problematike obitelji boraca Domovinskoga rata, obitelji invalida rata, obitelji poginulih i nestalih u ratu te obitelji prognanika i povratnika. Zasad nemam podataka o eventualno provedenim istraživanjima ovih obitelji, posebno u sferi odgoja i odrastanja najmlađih članova. I ovim obiteljima preostaje da se kako znaju i umiju suoče s problemom podizanja djece u kompliciranim i specifičnim uvjetima, budući da na značajniju pomoć društva ne mogu računati, posebno ne na psihološku i pedagošku pomoć na dulje vrijeme. Ovo su neke od populacijskih skupina za koje psiholozi smatraju da predstavljaju krizno okruženje za odgoj djece. To, međutim, ne znači da sva socijalno neprihvatljiva ponašanja, pa i uživanje droga, dolaze iz ovih skupina. Nipošto! Ove su skupine samo školski modeli koji upućuju na potrebu povećane pažnje i obzirnosti prema djeci i isto tako na obvezu članova spomenutih skupina da odgoju djece prilaze s više odgovornosti. Što to praktično znači? To bi, primjerice, trebalo značiti da se na leđa djeteta čiji su roditelji razvedeni ne bi smjela tovariti odgovornost za promašeni brak i da se njegovom ljubavlju ne bi smjelo manipulirati jer ono bez obzira na sve ima pravo na ljubav oba roditelja i ima pravo oba roditelja voljeti. Razvedenu majku ili oca ne bi smio onaj drugi iskušavati tako što će djeci namjerno kupovati skuplje poklone i organizirati spektakularnije rođendanske zabave, razvedeni roditelji morali bi stalno biti svjesni da su doživotno vezani ljubavlju zajedničkoga djeteta. Neudata samohrana majka ne bi smjela u djetetu koje je rodila tražiti nadomjestke za ono što nema i čega se dobrovoljno odrekla, svoje dijete mora pustiti da odrasta ne samo s njom nego i s vršnjacima, prijateljima, učiteljima. To dijete, iako ga je sama rodila, ne pripada samo njoj, već u prvom redu sebi samome. Prigovori kao "ja sam se za tebe žrtvovala, sama te podigla i njegovala" ne stoje jer znače ucjenu, a djelomice nisu ni istiniti. O kakvoj žrtvi može biti riječi ako čin koji se predstavlja požrtvovnim proistječe iz slobodne volje i svjesne i odgovorne odluke? Obitelji gastarbajtera i pomoraca trebale bi razmisliti o tome ne kupuju li svoju djecu prekomjemim novcem. Ne iskupljuju li možda svoju grižnju savjesti zbog napuštanja i razdvojenosti od djece time što će im dati džeparac veći od mjesečne plaće njihove učiteljice? Poznata teza "kad nisam mogao ja, neka ima on", često je nepromišljena jer nema zacrtanu granicu do koje "on" može smjeti, probati i imati. Neki modeli ponašanja bili su neprihvatljivi nekad, a neprihvatljivi su i sad, bili su neprihvatljivi u malim seoskim zajednicama, ali su neprihvatljivi i u gradovima sa stotinama tisuća stanovnika. Gastarbajteri ne bi smjeli prezirati svoje podrijetlo i svoj odgoj, ali ga ne bi smjeli ni pretjerano uznositi. Ukratko, ni oni kao ni njihova djeca nisu tražili da se rode, tu su gdje jesu i gdje su bili, a priroda naprosto ne trpi velike i nagle skokove. Kako je nekad očevima bio dalek BMW, tako su njihovim sinovima i kćerima daleki vatra i ognjište. Prognanici i povratnici, uza svu nesreću koja ih je snašla, još uvijek od svog doma nose nešto, možda i najvrednije - svoju djecu. U izbjeglištvu njihovo roditeljstvo nije bilo zaleđeno, ono nije bilo odgođeno za neka sretnija vremena, već je uvijek bilo tu, svakodnevno. Sve ove skupine koje se nazivaju i rizičnima, međutim, samo su kap u moru. Kad bi uzimanje droga ili prekomjerno pijenje alkohola stizalo samo iz označenih grupacija, tad ne bismo imali tolike probleme s ovisnošću. Nažalost, školski smo model davno nadrasli i narkomaniju susrećemo sve više i sve češće i izvan kriznih obitelji. Uzimanje droge postalo je ono što u Splitu nazivamo "đir", a drugi naziv za to možda bi mogao biti - generacijski imperativ. Naime, već osnovci tvrde da je nemoguće doći na bilo kakvu mladenačku zabavu, a ne biti pod pritiskom da nešto probaš. Narkoscena sve više zauzima mjesto globalne scenografije za djetinjstvo i mladost. Sve se češće događa da mladi ljudi misle kako odbijanjem stupanja na takvu scenu naprosto ispadaju iz igre, ispadaju iz društva, iz generacije, bivaju prezreni i neafirmirani. Da bismo pobili ovakvu mladenačku zabludu, međutim, dovoljno se srećom samo osvrnuti oko sebe. Jest, viđamo sve više drogiranih mladića i djevojaka u susjedstvu, na ulici, u školi, na zabavama, u autobusima. Međutim, koliko je njih u odnosu na svu mladež iz iste zgrade, ulice, gimnazije? Jesu li prevladali narkomani ili ipak golema većina djece živi drukčije? Kakvi trendovi vladaju u toj drugoj skupini? Oko čega se okupljaju, što misle, kako se afirmiraju? Kako opstaju? Ako naša djeca o ovome imaju dilema, smiju li ih imati roditelji?

petak, 04.12.2009.

Predbračna čistoća Pismo o temi : Predbračna čistoća Hvaljen Isus i Marija! Dragi prof. Ivančić, obraćam vam se u nadi da ćete barem razmisliti o ovome o Čemu vam želim pisati. Moje ime je Josipa Džojić. U braku sam s mužem Domagojem nepune četiri godine. Imamo dvogodišnjeg sinčića Emanuela. Stanujemo u Zagrebu, župa Sveti Antun Padovanski. Nedavno sam na Radio Mariji slušala duhovne vježbe koje ste vodili. Zapravo nisam ih slušala u cijelosti, jer se brinem za dijete, pa kad uspijem onda nešto čujem. No jedne večeri čula sam upravo nešto što me jako dirnulo i potreslo jer sam se prepoznala u tome. Radi se, naime, o predbračnoj čistoći. Ne znam sada vaše točne riječi, no objašnjavali ste koje su posljedice predbračnog odnosa i jako me se dojmilo kad ste na tako divan i jednostavan način rekli kako se mladi ako prije braka stupaju u spolne odnose potroše, odnosno rekla bili, krivo upotrijebe, ono što je Bog namijenio za brak. Vi ste to puno ljepše izrekli, ne sjećam se točno riječi, no znam da sam to doživjela kao da meni govorite, jer upravo je to moj slučaj. Tek nakon dugih godina pogrešnog hodanja s mladićima, i nakon totalnog sloma, došla sam do Istine koja je tako lijepa, a ja sam je otkrila tek nakon brojnih pogrešaka koje su u meni ostavile teške rane i ožiljke koji me i danas muče. Naime, zašto vam sve to pišem. Pišem vam stoga, što se često zapitam, što bi bilo da mi je to netko ranije ispričao i uveo me u istinu. Ja sam oduvijek htjela kako treba, znači bez odnosa prije braka, no to je uvijek izgledalo nemoguće i bilo je nemoguće, jer nisam znala kako stvari stoje između muškaraca i žena. Na duhovnim vježbama nisam zamijetila ni da vi o tome pričate, a upravo samo o tome treba pričati, jer mladi to ne znaju, a koliko sam primijetila ni stari, pa čak ni većina svećenika. Zato vam želim iznijeti svoju istinu, a vas neka Bog nadahne i blagoslovi da to razumijete kako je Njegova volja. Potrebno je ući u srca mladih ljudi koji postavljaju tolika pitanja o hodanju i braku da bi im se znao dali ispravan odgovor. Ako mladi postavljaju tolika pitanja vezana uz tu temu, znači da su zainteresirani za čisto hodanje, no treba im dati efikasan i potpun odgovor. Cijelu istinu koja će osloboditi svakoga tko je bude imao srca čuti. UZROK S VTH PROBLEMA VEZANIH UZ OVU TEMU (predbračne čistoće i sretnog braka) SU POLJUPCI I TJELESNE NJEŽNOSTI. Jedina ispravna i potpuna definicija čistog hodanja je: ČISTIM HODANJEM PODRAZUMIJEVA SE TAKAV NAČIN DRUŽENJA DVOJE MLADIH SUPROTNOG SPOLA U KOJEM NEMA PRISUTNOSTI NIKAKVIH TJELESNIH NJEŽNOSTI, PA NI POLJUBACA, NITI DRŽANJA ZA RUKE! Što to znači? Krenula bih s vlastitim primjerom. Sada mi je 27 i pol godina, a Domagoju 29 i pol. Prije vjenčanja hodali smo deset mjeseci i to je bila borba na život i smrt, najviše zbog neznanja i pogrešnih informacija o muško-ženskim odnosima. Od samog početka odlučili smo 'čisto hodati' no u to se ubrajalo samo to na nećemo imati odnos prije braka. Poljupci i držanje za ruke otpočetka su bili sastavni dio naše veze. No, nekako je uvijek sve vodilo prema odnosu. Domagoj je stalno imao problema s čistoćom, a ja s bludnim mislima. Trudili smo se i imali volju, no nikako nam nije polazilo za rukom da uistinu budemo čisti. Iako nismo imali odnos, osjećali smo se prljavima, jer smo zbog poljubaca i dodira zapravo neprestano bili u grešnoj prigodi, no to nam tada još nije bilo jasno. Tek kada nam je Bog na naš put stavio iskusnog svećenika koji se bavi ovim problemima, stvari su počele sjedati na svoje mjesto. Znači, mi smo uistinu imali volju, želju, čak smo zajedrio i molili, redovito sudjelovali na svetoj misi, ispovijedali se i pričešćivati, čvrsto odlučujući svaki put ispočetka kako ćemo ostati čisti, no stalno smo se vrtjeli u krug. Tek nam je pater Vatroslav Frkin uspio pomoći time što nas je uveo u cijelu Istinu. Patera Frkina mnogi ismijavaju, a većina svećenica se ne slaže s onim što on propovijeda na ovu temu, držeći ga za Čudaka sa zastarjelim shvaćanjima. Domagoj i ja i svi koji smo prošli kroz Isusove ruke preko patera Vatroslava čvrsto vjerujemo daje to jedini pravi put, jedina istina. A o tome svjedoči knjiga "Uslišane molitve mladića i djevojke" od patera Vatroslava. Često muči mlade, posebno djevojke, pitanje nevjere, pa tako često imam prilike čuti kako se mladi žale da je ne moguće danas čisto hodati jer je utjecaj svijeta i društva prejak, te mladić ako mu se djevojka uskraćuje, odlazi za drugom ili ode u prijevaru i slično. Mladi čak i imaju volju i želju za čistim hodanjem, jer to je iskonski i usađeno u nas, no nemaju recept kako to izvesti. Nema nikoga tko će im dati potpunu istinu koja će ih osloboditi i dati im snage i slobodu da zgaze sve ono što im svijet i zatrovani mediji pokušavaju podvaliti i nametnuti. I sama sam tako razmišljala i često sam imala prilike čuti djevojke kako govore: "AKO GA JE NE ZAVEDEM, DRUGA ĆE GA OTETI. AKO MU SE JA USKRATIM OTIĆI ĆE DRUGOJ, JER MUŠKARCI SU JEDNOSTAVNO TAKVI. ONI NE MOGU BEZ ODNOSA I NEMA IZUZETAKA." A to, naravno, nije tako. No ako se mladića za vrijeme hodanja izaziva poljupcima i nježnostima, a pritom mu se uskraćuje sam odnos, onda je itekako mladić u napasti da ili prevari djevojku ili se mora samozadovoljavati. Djevojke tad znaju reći da su muški izopačeni i da im je samo odnos važan, no problem je u tome što ih upravo te iste djevojke ni ne sluteći zloupotrebljavaju tražeći od njih poljupce i nježnosti i dajući im isto, a nadajući im sam odnos. To jednostavno nije pošteno prema muškarcima. Kakav bi to Bog bio da je stvorio takve muškarce! Mene, su isto slično uvjeravali još kao djevojčicu, kako muškarci ne mogu biti vjerni i kako je sasvim prirodno da se okreću za drugim ženama i da gledaju pornografiju, jer to njima jednostavno treba. Sjećam se kako sam bila slomljena, jer sve za čime sam čeznula bila je vjernost, odanost, razumijevanje, ljubav. Danas nas sa svih strana napadaju s takvim lažima pa s jedne strane i zbog toga djevojke oblače na sebe tako vulgarnu i neprimjerenu odjeću. A istina je tako lijepa. Željela bih daje čuju svi ljudi svijeta, pa da konačno dozive oslobođenje oni koji je imaju srca čuti. Znači, Bog je stvorio muškarca takvog da mu se žena uvijek sviđa, da mu je privlačna, odnosno da ga nešto vuče k njoj. Ženu je opet stvorio upravo takvu da se svidi muškarcu i da ga privuče. Svijet je to dakako, zloupotrijebio. Bog je zamislio da jedan muškarac voli jednu ženu i da ga ona privuče, što znači da bi žene trebale biti odjevene tako da ničim ne ističu ljepotu svoga tijela, jer su već samim time što su žene, dovoljno lijepe i privlačne. Danas su, nažalost, žene, pa čak već i djevojčice, toliko razgolićene da svaki muškarac može vidjeti svaku ženu i zato je u svijetu sve tako prljavo i grešno. Muškarac bi ženu trebao vidjeti razodjevenu tek u sakramentalnom braku. Sada se, normalno, postavlja pitanje kako onda danas u takvom svijetu ostati normalan, pronaći vjernu ženu i vjernog muškarca i živjeti po nauku svete majke Crkve te ostati vjeran do kraja? Isus nam je omogućio da i to bude moguće, a da to ostvarimo moramo Ga poslušati i predati Mu se jer On bolje od nas zna što je za nas najbolje. Bog je donio Zapovijedi radi nas da bi nam bilo lakše. On nas je stvorio pa tako zna Što nam pomaže a što nas uništava. Trebamo mu stoga biti vjerni i živjeti Njegove zapovijedi, Njegov nauk. Iz iskustva i svog sadašnjeg života kojeg živim, vidim da je moguće, unatoč zavodljivosti svijeta ostati Božji, no za to je potrebno otvoriti vrata svoga srca i dati ključeve Bogu. Znam da djevojke u svojoj biti Čeznu za vjernim, odanim, nježnim, brižnim mladićem, koji će biti pun razumijevanja, koji nije nasilan, ali je odgovoran, staložen i čvrst na riječi i djelu. To je moguće ostvariti i to nam Bog i daruje, no trebamo se za to potruditi. Jednako tako moguće je pronaći brižnu, nježnu, savjesnu, lijepu, plemenitu i pametnu ženu, jer u biti su sve takve ako su uistinu Isusove, a ne svjetovne. Za takvo što potrebna je prije svega spremnost na poslušnost i na odricanje i žrtvu koja se sastoji od sljedećeg: MLADIĆ I DJEVOJKA ZA VRIJEME HODANJA MORAJU SE ODREĆI SVIH OBLIKA TJELESNE NJEŽNOSTI (pa i držanja za ruke, a o poljupcima da i ne govorim)! To je jedina ispravna definicija čistog hodanja i to iz sljedećih razloga: 1). Poljupci za vrijeme hodanja toliko uzbuđuju mladiće da oni redovito imaju problema s čistoćom. Ne stoga što su nastrani, već stoga što ih je Bog takve stvorio. Naprosto je usadio u njih poticaj za stvaranje novog života. Osim toga, muškarac ima prirodan nagon prema ženi, pa čemu ga onda još dodatno raspaljivati poljupcima. Kod žena je to znatno drugačije. Ženu poljubac također uzbuđuje, no prije svega je opušta i vezuje za mladića. Znači, djevojka se već i samim poljupcima i duševno počinje vezati za mladića, htjela ona to ili ne. Nadalje, žena satima može uživati u poljupcima i nježnostima, a da pritom može, ali ne mora doći do odnosa. Njoj je jednostavno lijepo, dok muškarca to izluđuje. Uglavnom mladići kažu da bi radije hodali bez ikakvih tjelesnih kontakata nego s poljupcima i nježnostima, a bez odnosa. Opet ne zato što su izopačeni, već stoga što im takvo izluđivanje predstavlja i stanovitu bol u testisima koja se čak zna i proširiti na trbuh, pa čak imaju problema s hodanjem dok se to ne smiri. Na kraju to rezultira ili masturbacijom ili frustracijom. Dok je ženi lijepo i ugodno u poljupcima i nježnostima, muškarca to izluđuje, jer je njemu već sam poljubac početak odnosa. Imala sam prilike čuti da je to muškarcima kao kad bi vam netko stavio u usta najfiniju čokoladu ili najomiljenije jelo i rekao vam da ga ne smijete progutati. Ako pak živeći čistoću ne smijete misliti o nečistim stvarima onda je to kao da ne smijete ni pomisliti da biste tu 'čokoladu' progutali niti smijete uopće misliti kako je ukusna. To je slično tome ako se izlažete nježnostima. Slično tome muškarci doživljavaju poljupce i nježnosti, ako oni ne rezultiraju odnosom. DJEVOJKE TO NE ZNAJU, pa se žale kako je muškarcima stalo samo do odnosa i da oni bez toga ne mogu pa im one ipak na kraju popuste jer ih 'vole', a ne znaju da je to sve zbog poljubaca i nježnosti koje su djevojkama toliko važne. Uvjeravam vas da to jako malo žena zna. Njima je maženje jednostavno lijepo, došlo do odnosa ili ne. Stoga je bitno naglasiti daje mjesto bilo kakvim tjelesnim nježnostima tek u braku. Sve ostalo je građenje kuće na pijesku. Za vrijeme hodanja postavljaju se temelji i to čvrsti i postojani samo i isključivo ako se čisto hoda. Kuća se gradi tek u braku!!! Sad bi djevojke mogle reći da to nije fer jer je sve opet podređeno mladićima i zašto se opet one zbog njih moraju odricati nježnosti i poljubaca koje im toliko znače. No stvar je vrlo jednostavna. Ako djevojka želi vjernog i prirodnog, odgovornog i savjesnog muža kakvim ga je Bog stvorio, mora mu pomoći da se oblikuje u njega. A to će učiniti upravo izbacivanjem svih oblika tjelesnih nježnosti za vrijeme hodanja. Kasnije ću objasniti zašto. Znači, kod mladih nije problem toliko u spolnom odnosu i mnogi ga se spremno odriču prije braka, no ubrzo shvate daje to nemoguće (a nemoguće je - uz nježnosti!) i pokleknu jer ne znaju da i poljupci i druge tjelesne nježnosti koje ih i dovedu do odnosa, pripadaju braku, a ne hodanju Nije uputno svrstati njih među one kojima je samo do tjelesnosti ili koji ne teže višem stupnju ljubavi, oni do tog 'višeg' neće nikada moći uz nježnosti. Prirodno je opeci se ako diramo vatru. Čudno je ako se ne opečemo. Samo nenormalni mladići neće biti u napasti čistoće uz nježnosti i poljupce, a mi kao da upravo takve tražimo. Ostati čist u duši i u srcu do braka moguće je isključivo izbacivanjem svih oblika tjelesnih nježnosti, jer su one grešne prigode, a sv. Pavao nam govori da se svake sjene zla klonimo. 2). Kada mladić i djevojka za vrijeme hodanja potpuno izbace poljupce, vrlo brzo i samo držanje za ruke počinje mladića uzbuđivati i uznemirivati. Djevojke se tada obično smrtno uvrijede i naljute, no kad bi znale istinu svojevoljno bi se unaprijed odrekle toga kako bi zaštitile svog voljenog i pomogle mu da izraste u pravog i odgovornog muškarca, umjesto da se poljupcima i tjelesnostima, ni ne znajući poigravaju s njime ostavljajući ga da ostane nezreli i neodgovorni dječarac koji nikad ne dozrije za brak. Prema tome, zaključak je sljedeći: za vrijeme hodanja potrebno je odreći se SVIH vrsta i oblika tjelesnih nježnosti. Ne zato što je to fanatizam i pretjerivanje, već da budemo čisti i neporočni pred Bogom i time sebi omogućimo uz Božju pomoć, sretan i uspješan brak. Nadalje, mladićima je (koliko sam upućena od svog muža i naših znanaca) i bez djevojke teško očuvati čistoću, a kamoli ako je uz njega djevojka koja ga ljubi i dodiruje, pa makar samo ruku pod ruku. Najbolji dokaz za to, kao što i sami znate su neki od svetaca koji su primjenjivali drastične tehnike i načine ne bi li pred Bogom ostali čistog srca, uma i tijela, a nisu imali žene, već su bih redovnici. Stoga je beskorisno mlade uvjeravati u mogućnost hodanja bez odnosa, ako su prisutni poljupci i nježnosti i to im je potrebno naglasiti jer oni to ne znaju ili ne žele znati. Cesto nisu ni svjesni niti znaju koliko se zapravo muškarci i žene razlikuju, zbog čega i dolazi do katastrofa. Još jednom napominjem kako je ženama, djevojkama teško zamisliti takvo hodanje bez nježnosti i poljubaca , jer one to ne mogu razumjeti stoga što nemaju takvih problema s čistoćom. Sazdane su potpuno drugačije, pa su zbog neznanja o bitnim razlikama između njih i muškog roda, često same krive kad na kraju budu prevarene ili odbačene. To uistinu nije lako za jednu djevojku, ženu. Ja kao djevojka morala sam se za vrijeme hodanja odreći baš svega što mi je najviše značilo i trebalo. Znači, nježnosti, poljubaca, zagrljaja, milovanja. Nisam mogla razumjeti zašto to trebam učiniti, no učinila sam preko svoje volje iz poslušnosti i Bog mi to sad u braku mnogostruko neprestano vraća. Djevojkama je to toliko teško i čak možda i nezamislivo da mi je jedna djevojka spontano u afektu rekla: "Kad bi me dečko tražio da hodamo bez poljubaca, odmah bi ga ostavila!" Zato se mladići i ne usude sami sebi, a još manje djevojci priznati koliko im poljupci i nježnosti odvojeni od odnosa, smetaju. Jednom je netko rekao kako nam Bog nikad ne uzima naših radosti ako nam ne sprema još veće i obilnije. Domagojev i moj sadašnji život dokaz je za to. Mladi se parovi obično zaklinju da baš o svemu otvoreno razgovaraju a o ovim pitanjima ipak ne progovaraju i spontano nikada ne dođu do ovih spasonosnih činjenica. Ukoliko djevojka ta saznanja o čistom hodanju ne uzme za vrlo ozbiljno i ne posluša, te nastavi s poljupcima i nježnostima, kasnije se redovito žali kako mladić nije mogao bez odnosa pa je morala popustiti, ih ju je prevario jer nije popustila, ili uspiju doći do braka bez odnosa, no mladić nije sazrio za brak, jer nije imao priliku, te u braku zbog toga dolazi do teških problema i nesuglasica upravo zbog toga što se mladić za vrijeme hodanja morao boriti s čistoćom umjesto da je duševno sazrijevao. Samo da pojasnim, navest ću jedan primjer. Ukoliko se ne hoda čisto djevojka i mladić ne sazriju potpuno, osobito mladić, te u braku redovito dolazi do nepremostivih problema iz razloga što mladić za vrijeme hodanja zbog tjelesnih nježnosti nije imao prilike otkinuti da kod žena postoje takozvane emocionalne krize, te kad do njih u braku dođe, potpuno pogrešno se ponaša prema djevojci, jer ju sudi po sebi, po tome kakav je on i što bi on učinio da je na njenom mjestu. Emocionalne krize, koje muče žene s vremena na vrijeme, a kojih ni same žene nisu u potpunosti svjesne, jer se one najlakše, no opet teško, otkrivaju samo kod čistog hodanja, velik su problem . Velika tema za razgovor i objašnjavanje, pa se sad neću upuštati u to. Samo da se ,zna koliko su teške i bolne posljedice nečistog hodanja. Takve krize neminovno vode do razvoda ako ih se ne prepozna i ne nadvlada muškom razboritošću i emocionalnom potporom. Djevojka i mladić za vrijeme hodanja moraju postati najbolji prijatelji, a ne ljubavnici. Djevojka mladiću mora biti anđeo čuvar i pristojno se oblačiti. Za vrijeme hodanja djevojka mladića zavodi isključivo DUŠEVNO, a ne TJELESNO, a to znači da prije svega moraju postaviti temelje da postanu jedna duša kako bi u braku mogli postati i jedno tijelo. Vrlo važno i ključno je napomenuti još jednu stvar u koju djevojke uglavnom nisu upućene, a ta je da mladića tjelesno znači tijelom, može vezati i više djevojaka, dok ga dušom uz sebe može vezali samo jedna. Ili jednostavnije, grubo rečeno, mladić može dijeliti postelju s više žena, no voljeti može i prianjati samu uz jednu i (o upravo uz onu za koju je vezan dušom. A dušom će prionuti uz onu koja mu se za vrijeme hodanja potpuno tjelesno uskraćuje čuvajući ga od duha bludnosti i time mu omogućava da potisne i pobjedi svoje tijelo kako bi duša preuzela glavnu riječ. Odnosno, čistim hodanjem djevojka mladiću pomaže da obuzda svoje nagone koji žele zagospodariti njime ako ga se izaziva tjelesnostima. Djevojke izgleda uopće nisu svjesne s kakvom vatrom se igraju kad pokušavaju bili zavodnice ili tek mazne djevojke. Kad mladić duševno prione uz djevojku, ta povezanost duša jača je od tjelesnog nagona koji bi ga mogao odvesti drugoj, a i kad je duševno vezan s jednom, drugačije i tjelesno gleda na druge djevojke, jer ga ta duševna povezanost sve više usmjerava na njegovu družicu i činije posebnom i jedinstvenom za njega. Tako svjedoči moj muž. Nadalje, djevojke čini se ne znaju da se mladići mogu zaljubiti u samo jedan dio njihovog tijela, na primjer, noge ili grudi One to ne mogu razumjeti niti to znaju zato što kod njih to nije slučaj Žena se daje cijela i dušom i tijelom i tako i voli, dok muškarac ne. Kod muškarca su te dvije komponente odvojene i kao da jedna progoni drugu. Jedan spisatelj lijepo je to izrekao u slici: Djevojke, odnosno žene su poput vaze ili broda, cjelovite, kad prednji dio broda skreće, s njime zaokreće cijeli brod, dok su muškarci u odnosu na svoje nagone poput goniča mnoštva pasa koje stalno mora bičem skretati i usmjeravati da svaki ne ode na svoju stranu, već da idu u istom pravcu. Upravo iz tog razloga redovito možemo vidjeti kako djevojke brzo dozriju za brak, dok bi se mladići još malo 'zezali'. Onda djevojke namjerno zatrudne kako bi natjerale mladića u brak i koje onda prava katastrofa u kojoj najviše stradavaju nedužna djeca. Bog je stvorio ženu da muškarcu bude pomoć, a ne odmoć. Muškarci su nam danas takvi kakvi jesu jer ih žene sude po sebi, a oni su potpuno drugačije sazdani i na drugačiji način djeluju Muškarac i žena su poput dvije potpuno različite „puzzle“ koje se savršeno uklapaju. Tu leži problem i rješenje problema današnjih obitelji. Jedino i isključivo čistim hodanjem djevojka će uspjeti odgojiti mladića da joj bude u braku savjestan, vjeran, odgovoran, nježan, brižan, muž, zato što će tada biti duševno vezan uz nju, a što to znači može se otkriti jedino čistim hodanjem. Sto znači duševno i tjelesno sazreti za brak? MUŠKARAC/MLADIĆ 1). Muškarac duševno počinje sazrijevati kada ga tijelo prestane ometati u tome, a to je moguće samo ako mu se djevojka dok hodaju tjelesno potpuno uskraćuje i ne traži od njega daju obasipa poljupcima i nježnostima Baš naprotiv, ona mu mora postati 'anđeo čuvar' i štititi ga od bludnosti te mu time pomaže da ovlada svojim nagonima koji u protivnom počinju vladati njime, te mu blokiraju mogućnost duševnog napretka, koji je ključ uspješnog i sretnog braka a to je onaj u kojem će ljubav uvijek rasti. Iako često možete susresti muškarce, mladiće koji kažu da to nije istina i da oni nemaju tih problema, no to su uglavnom oni koji masturbiraju i koji nisu obraćeni. A om su sasvim druga priča, kao i neobraćene djevojke Vrlo je važno potpuno krenuti za Isusom da bi se mogao razumjeti i prihvatiti ovakav način hodanja. Inače je to ludost i pretjerivanje, a za neke čak i fanatizam ili bolest. Duševno sazreli, nadalje znači upoznati sebe kao muški spol i nju kao ženski spol. Prepoznali sebe kroz nju i nju kroz sebe. Podijeliti s njom najdublje tajne koje se čistim hodanjem svakodnevno otkrivaju u nama i podijeliti s budućim supružnikom sve spoznaje do kojih dolazimo za vrijeme čistog hodanja, a kojih bude pregršt. Podijeliti tajne i saznanja o spolnosti, otkriću sebe, proniknuti u dušu njega/nje, prepoznali razlike i razgovarati o njima, o načinu na koji doživljavamo stvari, zašto smo povrijeđeni, što nas je to povrijedilo, zašto na taj način reagiramo na određene događaje. Svi ti iscrpni i bogati razgovori na kraju rezultiraju duševnim preplitanjem i sjedinjenjem tako da mladić i djevojka pred vjenčanje gotovo osjećaju bol u duši kada se razdvoje i odu svaki svojoj kući te nepotpunost bića kad nisu zajedno I jedno i drugo svjesno i jasno osjećaju i žive potrebu za zajedničkim životom i stvaranjem. Otprilike je potrebno oko 6 mjeseci da mladić i djevojka potpuno sazriju za brak, ako otpočetka hodaju čisto i sveto. No ako se malo zezaju i krše pravila, to se može odužiti i do dvije godine, no tada već ostaju posljedice koje dolaze na vidjelo u braku. To je bio slučaj kod Domagoja i mene Uzrok svim našim poteškoćama i nesuglasicama kad smo, se vjenčali, pronašli smo u kršenju pravila, odnosno u trenucima kad smo popustili strastima za vrijeme hodanja. Zbog toga nam je prva godina braka bila izrazito burna i naporna, te nam je trebalo otprilike dvije godine da popravimo ono što smo propustili ili slomili dok za vrijeme hodanja nismo čisto hodali. To su jako važne i opasne stvari i nije se igrati s tim, jer za tren oka se može dogoditi da požalite što ste se vjenčali. Imamo brojne primjere danas za to. 2) Tjelesno sazreti znači biti tjelesno zdrav i odgovoran. Muškarac tjelesno sazrijeva ako se za vrijeme hodanja potpuno odrekne svih oblika tjelesnih nježnosti kako bi uspio i naučio ovladati svojim spolnim nagonima i potisnuti ih tamo gdje im je mjesto, te se postepeno time uvježbava i uči suzdržavanju od tjelesnosti u braku ako to bude potrebno, npr. ako žena mora čuvati trudnoću, zbog bolesti, ili nekog drugog opravdanog razloga. Ako je to za vrijeme hodanja naučio, neće biti isfrustriran, nervozan, hladan, te možda učiniti i preljub ili samoblud, već će u tim zajedničkim trenucima suhoće, nježno i prirodno o tome razgovarati sa ženom, kako su to činili za vrijeme hodanja ako su čisto hodali, i znati će zajednički to najbezbolnije i kvalitetno premostiti A strogo čuvanje trudnoće 9 mjeseci nije rijetka pojava. ŽENA/DJEVOJKA Kod žena, odnosno djevojaka duševno i tjelesno sazrijevanje idu ruku pod ruku. Jedno slijedi drugo. To znači da će djevojka za vrijeme hodanja dok se bude potpuno uskraćivala svome mladiću spoznati koliko je taj mladić zapravo drugačiji i uzvišeniji od onog što je ona mislila. I tek tada će moći upoznati muškarca kakvim gaje Bog zamislio. Često se desi da se djevojke, kad muškima pruže prilike da zaista budu muškarci u punom smislu, (a to znači ako im se tjelesno potpuno uskraćuju za vrijeme hodanja), ugodno iznenade kad vide koliko su oni nježni, sućutni, pouzdani, vjerni, odgovorni, marljivi. Treba vremena za to, no ako ih vodi prava ženska ruka koja ih čuva od bludnosti, oni postaju upravo takvi. Pa Bog je upravo i stvorio ženu da muškarcu bude pomoć. Nažalost danas se to zloupotrebljava uglavnom zbog neznanja i zbog pogrešnih informacija Nadalje, djevojka će početi shvaćati kako dodiri i poljupci nisu jedini način da joj mladić iskaže ljubav i pažnju i iznenadit će se kad vidi koliko uspješno muškarac to može izvesti bez ikakvih tjelesnih kontakata. Tko to jednom doživi znat će zašto je jedino čisto hodanje ispravno i zašto jedino ono daje rezultate Tek kad se prekinu sve tjelesnosti za vrijeme hodanja, tek tada mladić može početi izrastati u pravog muškarca kakvim ga je Bog zamislio. Imate muških osoba koje imaju preko 40 godina, a još uvijek su kao djeca, jer im nije dana prilika da postanu muškarci. Tako danas često čujemo od žena kako su muškarci nesposobni i manje vrijedni od žena, jer su kao djeca. A zapravo su same žene uglavnom krive za to, jer ih nisu znale ili htjele usmjeriti na pravi put. (Sad bi netko neupućen mogao reći da to znači da svećenici i redovnici zauvijek ostaju nezreli dječarci, no to nije istina. Oni su zaručeni s Isusom i njih direktno Isus odgaja, naravno ako mu to dopuste.) Jednako tako, kad se djevojka za vrijeme hodanja odrekne svih tjelesnih nježnosti, izgrađuje se u ženu kakvom ju je Bog zamislio, brižnu, nježnu, čuvaricu, njegovateljicu, pomoćnicu... I tu istinu o sebi, oboje otkrivaju tek čistim hodanjem. Tek kad ona prestane biti zavodnica, postaje ŽENOM. Dok se za vrijeme hodanja ne prekinu sve tjelesne nježnosti, ponašamo se prema svojim mjerilima i standardu, a kad izbacimo nježnosti počinjemo prerastati u iskonsku Božju djecu. Znači, čistim hodanjem mladić i djevojka nauče razgovarati i razgovorom rješavati i najteže probleme, upoznaju sebe kroz budućeg bračnog druga, otkrivaju te tako dragocjene i fine pojedinosti do kojih se dolazi samo na ovaj način. Stoga kad dođu u brak posve su spremni i upućeni u pojedinosti i bogatstvo cjelokupnog bračnog života i u taj uzvišeni čin bračnog čina kojem sada dostojanstveno, zdravo i opušteno mogu pristupiti. Bračni čin, ispravnije rečeno, bračno darivanje verbalno se također uči za vrijeme čistog hodanja i to na način da budući supružnici spoznaju kroz duge, nježne i iscrpne razgovore, kako je tjelesni čin ljubavi upravo darivanje, jer muž ženi daruje poljupce, nježnosti, maženje, a ona njemu na to odgovara spontanom željom za tjelesnim sjedinjenjem što muškarca i duševno i tjelesno neizmjerno raduje. Znači muž i žena se u sakramentalnom braku potpuno daruju jedno drugome. Važno je znati i to da je mladić, odnosno muškarac odmah spreman za bračno darivanje, dok je ženi potrebna predigra, znači puno nježnosti, poljubaca, milovanja. Niti muškarac, odnosno muž, niti žena, osim iz opravdanih razloga (bolest, čuvanje trudnoće i si.) ne smiju se uskratiti jedan drugome Danas, nažalost, u većini brakova je tako da žena muškarca ucjenjuje bračnim darivanjem, jer je povrijeđena što joj on ne posvećuje dovoljno pažnje, a on joj opet ne posvećuje dovoljno pažnje jer je ona uvijek umorna ili prezauzeta za bračno darivanje i tako u krug. A sve je posljedica nečistog hodanja u kojem nije došlo do duševnog sjedinjenja i dubinskog međusobnog upoznavanja. Poljupci, nježnosti, bračni čin i svaka vrsta tjelesne ljubavi rezervirana je isključivo za sakramentalni brak. Tek nakon čistog hodanja koje je temeljna priprava i jedini pravi temelj za brak, sve navedene tjelesnosti mogu dobiti pravi smisao. One su sastavni dio sakramentalnog braka i neprestanog bračnog darivanja supružnika. Tek kad su mladić i djevojka za vrijeme čistog hodanja naučili taj jezik ljubavi i kad si mogu pojasniti kako i zašto je kod žene ovako, a kod muškarca onako, tek tada su oni sposobni odgovorno, sretno, uspješno u sakramentalnom braku prionuti uz tjelesne nježnosti koje su tada pravo bogatstvo i prisustvo Boga. Ta sam Bog, kad je stvorio muškarca i ženu PRVO IH JE BLAGOSLOVIO, a onda je rekao 'plodite se i množite'. Znači, za tjelesnu ljubav potreban je sakrament braka kojim se dobiva Božji blagoslov. Nije spolni odnos prekršaj izoliran od svega što mu prethodi i uzrok krizi svih brakova, nego samo prirodna posljedica nemorala koji mu prethodi (ples, film, moda, propaganda i si.) Treba raditi na uzrocima, a ne na posljedicama. Tko trga pupoljak, taj ga i otkine, a onda cvijeta neće biti. Htjela bih još nadodati kako danas neki reagiraju na spomen čistog hodanja. -Ima slučaja kad djevojka pristane na čisto hodanje, no ukoliko njen mladić nije obraćen, uglavnom će reći da to uopće nije tako, da muškarci nisu takvi da se odmah uzbude, da im ne smeta kad su djevojke razgolićene i slično. Tu se obično radi o mladićima koji se samozadovoljavaju i neke grijehe, kao što je pornografija ili disco klubovi uopće ne doživljavaju grešno. Kad takav mladić to kaže djevojci ona se odmah poljulja i posumnja u istinitost priče o čistom hodanju, iako ima i onih djevojaka koje dozive pravo obraćenje kad čuju ovu teoriju o čistom hodanju i radije ostave mladića nego da nastave s njim po starom. Neke djevojke opet budu uporne i ne posustaju tako lako, već pokušavaju uvjeriti mladića i dati mu vremena da vide što će biti, hoće li i on shvatiti o čemu se tu zapravo radi. Čistim hodanjem započinje pravo, dubinsko, istinsko, otvaranje i upoznavanje samih sebe i partnera, pa je dobro partneru koji se protivi dati priliku da razmisli i ako barem pristane da probaju čisto hodati, brzo će se pokazati jesu li to dvoje uopće jedno za drugo i kako uistinu stvari stoje između to dvoje ljudi. Čistim hodanjem padaju sve maske i jasno nam se očituje naše duševno stanje. Neki se tome jako protive jer ih to tjera na promjenu, na život u istini, na korak s Isusom koji je ugodan i lijep, ali je i zahtjevan za onog tko je navezan na ovaj svijet. Često se dogodi da kad mladić i djevojka odluče čisto hodati, ona shvati kako je on potpuno nezreo i neodgovoran, te da mu treba dati prostora i vremena da prvo Bog učini s njim svoje, da ga vrati samome sebi. -Ponekad se na spomen i prijedlog čistog hodanja djevojke osjete povrijeđenima, ne želeći to prihvatiti, dok mladić želi. Djevojke znaju jako burno reagirati, jer im se taj prijedlog čini uvredljivim i omalovažavajućim, te ne mogu zamisliti svoju vezu bez poljubaca i nježnosti, jer je to njima potvrda da su voljene Tu se opet radi o neznanju i pogrešnom interpretiranju događaja, te navezanosti na svijet, same sebe. Najveći otpor čistom hodanju pruža naša oholost i navezanost na nas same. Malo je onih koji su spremni za žrtvu i odricanje da bi došli do uspjeha, nagrade. Nekako svi radije posežemo za instant rješenjima koja ostavljaju gorak okus. U tome nam puno može pomoći svakodnevna desetica krunice za duše u čistilištu. Dakle, ukoliko je mladić duhovno, vjerski (ne duševno, da ne bi bilo zabune) jači od djevojke, koja odbija čisto hodanje, onda on nju nosi i pomaže joj tako što ona od njega uči sebe duševno, odnosno postepeno prestaje sve promatrati kroz osjećaje i zaljubljenost već počinje stvari gledati realnim očima duše, preko duše doživljava oslobođenje od nesvjesne navezanosti na nježnosti i osjetilnost. Mladić joj pomaže svojom odlučnošću, i ustrajnošću u čistom hodanju, te objašnjavanjem i dugim razgovorima o tome kako se on osjeća, kako on sve to doživljava, koja je njegova vizija svega i si. Djevojkama je jako važno i oslobađajuće kad im se mladić povjerava i govori o svojim osjećajima, iako to mladićima dosta teško pada s obzirom da kod njih nisu toliko naglašeni osjećaji. Kod njih prije sve prolazi kroz razum, pa se jednostavno moraju naučiti 'izreći' svoj razum kroz osjećaje, a kod djevojaka je obratno. Djevojka koja teško prihvaća čisto hodanje jako može napredovati uz mladića koji je duhovno pred njom i koji shvaća o čemu se zapravo radi. Ona uz njega duhovno i duševno jača i s vremenom postaje svjesna da je vrjednija nego što smatra te nauči vidjeti kako njeni osjećaji ne moraju uvijek biti ispravni i pokazatelji stvarnog stanja, stoje presudno za razmirice u braku. Tek pomoću i nakon takvih spoznaja rađa se sposobnost kod nje da postane u braku majkom, nositeljicom života, čuvaricom svoga doma, da postane sposobna izvršiti zadaću koju joj je Bog namijenio. Mnogi će danas reći kako ova teorija o čistom hodanju nije istinita i kako to kod njih uopće nije tako, kako su ljudi različiti i kako se ne može sve svesti na isto itd. No treba znati da oni koji to govore očito nisu pravi vjernici, kao što to nisu bili ni farizeji. Pravi vjernici: - bore se protiv samobluda i ne smatraju ga nečim prirodnim, normalnim i zdravim - ne izlažu se grešnim prigodama odlazeći u disco kIubove, kafiće, ne gledaju nemoralne filmove i uopće izbjegavaju televiziju zbog njenog zatrovanog sadržaja - ne idu na suvremene plesove, ne ostaju vani do kasnih noćnih ili ranih jutarnjih sati, liježu rano i bude se rano, ne idu na plaže krcate golotinjom (ženski kupaći kostimi kao i muški danas su oličenje golotinje), bazene da i ne spominjem i si. - ne rade kompromise sa svjetskim razmišljanjima (npr. čitanje časopisa kao što su Cosmopolitan, Bravo, OK, Teen, Mila, Gloria, Playboy i si.) - odlaze na misu barem nedjeljom, i barem mjesečno se ispovijedaju, te redovito čitaju Sveto Pismo i ako je moguće duhovnu literaturu. To su samo neke od osnova za život u Kristu i po nauku Sv. Crkve. Ne možemo očekivati sretan brak i uspješno čisto hodanje ako prije ne pročistimo srce. Ne možemo od Boga tražiti čudo ako ga nemamo srca primiti. Tek kada se potpuno odlučimo za Krista i barem načinimo čvrstu odluku da ćemo se odreći svega lošega, moći ćemo uz Njegovu pomoć do Njega i doći i s njim koračati. On želi nas, a ne nešto od nas. Tek nam tada može pomoći i dati nam u izobilju i tek tada ćemo biti sposobni shvatiti što znači čisto hodati i zašto! Tada ćemo to moći učiniti iz uvjerenja i ljubavi, a ne zato što nanije netko rekao daje drugačije - grijeh. Moram nadodati i to da i uz čisto hodanje i uz maksimalan napor i uložen trud opet postoje situacije u braku u kojima kao da se stalno lovimo u magli s bračnim drugom. To su jednostavno stvari koje ne možemo proniknuti i koje se riječima ne daju izreći pa je i u tome presudno čisto hodanje, jer ono što ne možete izreći, ako ste čisto hodali, vaš bračni drug će znati u duši čuti. Uglavnom neće razumjeti, ali će imati snage prihvatiti i ne uzeti vam za zlo. U suprotnome, uglavnom dolazi do razvoda, teških svađa, tuče, zlostavljanja itd. Važno je napomenuti nešto što uglavnom muškarci ne znaju , a to je da kod zdravih i normalnih djevojaka ne postoji navezanost na seks i potreba isključivo za odnosom, bez nježnosti, jer ako ćemo ići u detalje, djevojkama seks čak nije ni potreban, barem ne na taj način kao muškarcu. Na ovom svijetu zasigurno nema žene koja je ovisna o seksu, osim ako se radi o nekoj poremećenoj, možda opsjednutoj ili teško ranjenoj. Djevojke prije postanu ovisne o nježnostima i poljupcima nego o seksu, jer njima seks nije toliko bitan, tim više što im je bolan i neugodan ako mu ne prethodi nježna i ljubavlju ispunjena predigra. Možda zbunjuje to što se danas djevojke tako vulgarno i napadno oblače, pa ostavljaju dojam kao da im je seks najvažnija stvar na svijetu, a zapravo one samo žele privući pozornost, svidjeti se, biti lijepe i izazovne itd. Muškarcima ipak šalju pogrešne signale te ih oni zbog takvog odijevanja gledaju kao objekte za seks, a one žele samo: GLEDAJ, ALI NE DIRAJ! Kad budu krivo shvaćene nije im jasno zašto pa optužuju muškarce da su izopačeni i da im je samo bitan odnos, a zapravo nisu ni svjesne da su za sve same krive jer se tako nedolično oblače, a nerijetko i ponašaju kao prostitutke koje sa svima očijukaju. Zašto mnoge žene nakon nečistog hodanja postanu FRIGIDNE? Tu se opet kod žena radi o neznanju. Kad bi one znale zašto je mladiću dok je bila s njim u vezi bio toliko važan odnos da nm je na kraju popustila, ne bi posljedica bila frigidnost, već CISTO HODANJE, a to znači bez poljubaca i tjelesnih nježnosti kako bi zaštitila i sebe i njega. VAŽNO JE RECI ŽENAMA I NEPRESTANO IM PONAVLJATI DA MUŠKARAC NE MOŽE!!! DIJELITI POLJUPCE I TJELESNE NJEŽNOSTI OD SAMOG ODNOSA. KAO ŠTO ŽENA TEŠKO MOŽE UŽIVATI U ODNOSU AKO NEMA PREDIGRE. S A Ž E T A K 1). Za sretan, uspješan, svet katolički brak potrebno je i nužno isključivo ČISTO HODANJE, BEZ POLJUBACA I BILO KAKVIH DRUGIH TJELESNIH NJEŽNOSTI. To je jedino rješenje i odgovor na sve probleme i muke. Isus je uvijek bio jasan, jednostavan, ali i radikalan, pa tako i u ovome. Rekao nam je da ćemo u svijetu imati muku, ali da se ne bojimo jer je On pobijedio svijet. Pa tko voli, nek izvoli. Rekao je i ovo: "Tko ima uši neka čuje!" 2). Nemoguće je hodati bez spolnog odnosa ako se ne izbace sve druge tjelesne nježnosti, jer muškarci ne mogu dijeliti nježnosti od odnosa, a ženama tjelesne nježnosti uzrokuju bludne misli, nerealnu zaljubljenost, osjećaje koji su daleko od istine i stvarnosti stoje razarajuće za oboje. Priznajem neki uspiju doći do braka uz tjelesne nježnosti, a bez odnosa, no već sam ranije napisala kakve su posljedice toga. 3). Mladima to treba reći i stalno im ponavljati, jer to je jedini način da se ostane čist. Onaj tko uistinu ima volju i želju, uspjet će uz Božju pomoć, jer Bogu je sve moguće i On sve okreće na dobro onima koji Ga ljube, kako je i sam rekao. 4.) Presudno je uvidjeti razlike muškaraca i žena koje, ako ne uvidimo, postaju prokletstvo, a ako uvidimo, blagoslov. Tada ćemo postupati vođeni tim razlikama, a ne svojim prohtjevima i sklonostima, odnosno osluškivat ćemo potrebe i spoznaje onoga s kim smo u vezi, a ne samo suditi po sebi i prema svom shvaćanju uređivati stvari. Jednostavno, naučiti ćemo se živjeti i biti za drugoga da bismo time mi postali mi, odnosno mi bili potpuni. 5.) Čisto hodanje presudno je i zbog duhovnog i duševnog sazrijevanja, jer problem ne predstavlja tjelesno ne slaganje (npr. ne slaganje u odnosu, kao što neki strahuju), već su veliki problem naše povezanosti i navezanosti na roditelje, posebno muškarci na majku, te na neke stvari koje u braku predstavljaju nepremostivi problem ako ih se ne sreže i ne ublaži za vrijeme hodanja. A to je moguče postići samo duhovnim i duševnim sazrijevanjem koje je opet moguće samo ako se čisto hoda. Za tjelesno slaganje nema brige ako su duše jedno. 6). Veliki problem koji se opet očituje tek u braku su posljedice za zdravlje i plodnost koje su prouzročili usko i vulgarno odijevanje djevojaka, te predbračna spolna aktivnost. Kod maženja, poljubaca i uzbuđivanja a bez odnosa (koji miješanjem tjelesnih tekućina izjednačuje pH (sperma-Iužnata; rodnica-kisela) i time uklanja neravnotežu u bakterijskoj flori i upalne procese) otvara se put infekcijama. Razdjevičenje žene također otvara put infekcijama i jedino redoviti odnosi ih sprečavaju. Pogrešna higijena i previše sapunanja šteti bakterijskoj ravnoteži i nastaju infekcije. Liječenje infekcija nije samo gutanje antibiotika nego dugotrajna borba i s povratnim gljivičnim infekcijama uz redovite kontrole i uzdržavanje od odnosa. Sve jako mučno. Eto to su recepti za uspješan bračni život. Može ih se ali i ne mora poslušati. No na kraju se ipak bere ono što se posije. Uglavnom se ljudi ismijavaju i rade budalaštine iz ove gore navedene teorije. Najčešći prigovori su da je to pretjerivanje, fanatizam, ludost, besmisao i neistina, no sa sigurnošću znam da ti ljudi nisu obraćeni, već su tvrdog kamenog srca ili su ulili novo vino u stare mješine smatrajući sebe obraćenicima, a zapravo još uvijek udišu i žive ovaj, a ne Isusov svijet. Pravi obraćenik i pravi kršćanin je onaj koji ne radi kompromise s ovim svijetom pod izlikom, kako smo mi ipak ljudi koji žive u svijetu, a ne anđeli na nebu. No ipak Bog u Svetom Pismu od nas traži svetost i govori nam da živimo u svijetu, ali da ne budemo dio svijeta. Mi smo tu da svijetlimo svijetu, a ne da se povodimo za njim i uklopimo u njega Hvala vam na vašem vremenu. Vaša sestra u Kristu, Josipa Džojić s obitelji.

<	prosinac, 2009					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv