U našim gradovima, gotovo da i nema savjetovališta za mlade parove koji kane sklopiti brak. U ovom pogledu zavidnu poduzetnost pokazuju tek župni uredi, koji nastoje podučiti mlade ljude ponašanju u braku i prije braka. Ipak, čini se da Crkva sama ne može obuhvatiti toliki broj djevojaka i mladića koji se nalaze pred najvažnijom odlukom u svom životu, a to je izbor bračnog partnera, te izbor ponašanja u braku. Konačno, mladi ljudi nisu u čitavoj svojoj populaciji religiozni te crkveno savjetovanje nije za sve njih prikladno. Svima njima, međutim, savjet je potreban, ali ga svi, nažalost, ne dobiju.
... Iskustva većine ljudi s kojima sam razgovarala svjedoče o tome da mladi koji su tek ušli u brak ili žive zajedno pretjerano naginju prepuštanju sudbini, odnosno "sudbini", te da im nedostaje osjećaj da doista mogu upravljati svojim životom. Mnogi psiholozi tvrde da je takva sklonost vidljiva kod gotovo svih slavenskih naroda. Ovakvo objašnjenje izgleda mi prejednostavnim. Što onda ako tako i jest? Znači li to da je posjedovanje "slavenske duše" isprika za odsutnost volje za kontroliranjem vlastite sudbine? Je li prebrzo navođenje sudbine kao uzroka nekih, u pravilu najvećih jada, zapravo želja da se sakrije vlastiti strah od gubitka, strah od odgovornosti ili najjednostavnija lijenost duha? Mislim da bez obzira na vjerovanje ili nevjerovanje u sudbinu, partneri u braku moraju pokušati odgovoriti sami sebi na mnoga pitanja prije nego što se tepih pod koji se guraju nesporazumi i neizgovoreni odgovori ne raspadne. Ukoliko se sporna pitanja ne razriješe na vrijeme, ona sruše čak i veze koje su izgledale kao da imaju velike šanse za uspjeh.
Navest ću samo nekoliko pitanja za koja znam da su bila kamen spoticanja u brakovima ljudi koje dobro poznajem, premda svaka veza, i svaki brak imaju mnogo tema koje nikad ne ugledaju svjetlo dana i čuvaju se kao tabui.
1 Pitanje zajedničkog prezimena
Zvuči nevjerojatno, ali se događa da tek nakon nekoliko godina zajedničkog života brak eksplodira na tome što je, recimo, ona zadržala svoje prezime, iako u trenutku sklapanja braka on nije pokazivao nikakve znakove protivljenja takvoj odluci. Njemu se ta ideja nikad nije sviđala, ali nije smatrao da treba pokazati da je "staromodan", a ona je preko njegovog početnog pristanka prebrzo prešla, ne želeći saznati pravu istinu jer joj je ona koju joj je prezentirao odgovarala. On je stoički podnosio spočitavanja svoje obitelji, ona je mirne savjesti mogla pokazati svome ocu koliko ga cijeni. I jedno i drugo je imalo, čini mi se, krive motive za donošenje odluka, a nisu odlučili iskreno komunicirati onda kad je za to bilo vrijeme. Niti je on dugo mogao biti "moderan", niti je ona mogla postati supruga dok joj je na popisu osobnih prioriteta iznad muža bio otac.
2 Pitanje mjesta stanovanja
Početni je dogovor bio život kod njegovih dok se mladi par ne snađe. Ovakva je odluka tipična u prilikama kad malo mladih ljudi u trenutku započinjanja zajedničkog života ima odvojen i samostalan krov nad glavom.
Izgleda da upravo ovakvoj odluci "kumuje" njegova obitelj, posebno svekrve, koje žele što duže zadržati nadzor nad životima svojih sinova.
Ono što je znatno važnije od toga jest da mladi ljudi previše toga prepuštaju slučaju jer u ovakav aranžman ulaze bez sagledavanja realnih opasnosti za svoj odnos.
Dvije žene u istoj kući nikad ne slute na dobro, a pogotovo kad ni jedna ni druga ne mogu do kraja živjeti svoju socijalnu ulogu. Majka je sputana u svome majčinstvu prisutnošću druge žene, a mlada žena je još sputanija jer svoju ulogu supruge nije još ni počela samostalno i odgovorno živjeti.
Objekt ljubavi i jedne i druge nalazi se na stotinu muka jer se, hoćeš-nećeš, mora odlučivati između dvije drage osobe. Moderan brak teško uspijeva u ovakvoj, u bilo kakvoj, zajednici pa je bolje, ako je ikako moguće, izbjeći bar ovu zamku.
3 Pitanje političkoga ili vjerskog opredjeljenja
Neki parovi uđu u brak misleći kako je politička ili vjerska opredijeljenost onoga drugog nešto nebitno. Drugi pak misle kako je ta vrsta opredjeljivanja od izuzetne važnosti.
Drugim riječima, i jedni i drugi svoj stav o pitanju vjere ili politike projiciraju na svog partnera, vjerujući valjda kako će upravo njihov stav s vremenom prevladati. Oni u osnovi pogrešno vjeruju kako onoga drugog mogu mijenjati, dapače, da ga imaju i pravo mijenjati i prilagoditi sebi.
Problemi obično nastaju oko djece i u vezi s djecom, što je potpuno neprihvatljivo. Djeca imaju pravo biti u prilici da biraju svoje životne svjetonazore pa i u ovim temama, a samo im odrastanje u demokratičnoj obitelji daje tu šansu.
4 Pitanje seksualnih sklonosti i seksualne privlačnosti
Poznajem muškarce i žene kojima su seksualna shvaćanja njihovih partnera počeli smetati tek nakon dvije ili tri godine braka, a poznati su mi i oni koji su od samog početka veze osjećali da im se seksualni stil onoga drugog ne sviđa, ali to ni za živu glavu nisu htjeli formulirati u jasnu misao, a kamoli u izjavu.
Isto tako, brojni su i muškarci i žene koji u vremenu prije braka uživaju u pažnji koju njihov partner izaziva kod drugog spola.
U tom smislu, muškarcima nisu smetale prekratke haljine njihovih djevojaka niti su djevojkama smetali povremeni seksualni izleti koje su mladići prakticirali izvan njihove veze.
Ljudi su nerazumno zatvoreni u pitanjima komunikacije o seksualnim temama, a ovo je područje za oba spola prilično važno. Čini se da partneri rizik komunikacije najteže prihvaćaju upravo kad je u pitanju seks i spolnost općenito.
5 Pitanje novca i njegove raspodjele
Škrtost kao i rasipnost osobine su koje iritiraju, posebno kad se pokazuju u pitanjima zajedničkog novca, odnosno u pitanjima novca koji pristiže u zajedničku blagajnu jednoga kućanstva.
Čini se da partneri ne shvaćaju rasipnost toliko u njezinom doslovnom značenju koliko je shvaćaju u smislu oduzimanja i uskraćivanja svojega osobnog prava na raspolaganje tim novcem. Parovi bi stoga trebali razmisliti o mehanizmima raspodjele zajedničkog novca te pronaći onaj koji zadovoljava oboje.
Izgleda da mnoge ljude veoma pogađa postojanje "crnih fondova" kod partnera te često otkrićem takve novčane rezerve, bez obzira na zamišljenu namjenu toga novca, reagiraju gubljenjem povjerenja u voljenu osobu.
Jedna mi je žena ispričala kako više nikad nije uspjela vratiti muževo povjerenje nakon što je otkrio da ona ima fond "za crne dane" za koji on nije znao.
6 Pitanje povjeravanja djeteta na čuvanje
Iako je već odavno zaživio "baka servis" kao nadomjestak roditeljskom odgoju, mnogi su parovi koje poznajem zakomplicirali život sebi, svojoj djeci, a i bakama, time što dijete nisu povjerili vrtiću ili jaslicama dok su njih oboje na poslu.
Negdje sam čula izjavu: "Kad bi bake bile dobri odgojitelji, priroda bi im omogućila i da rađaju", što možda jest parodija na ulogu bake, ali nije toliko daleko od istine koliko se čini na prvi pogled.
Bake svoju unučad u pravilu obožavaju, dok svoju djecu "samo" vole i "samo" su ih voljele dok su bila mala. U obožavanju nema potrebe za odgovornošću, u ljubav je odgovornost utkana. Nisu bake neodgovorne na način da unučadi ne pružaju dovoljno, upravo suprotno - one im poklanjaju previše pažnje.
Roditelji tako mališanima postaju tek loša zamjena za baku, a oni sami postaju uskraćeni. za osjećaj odgovornog roditeljstva, posebice u onom emotivnom smislu. Njihovo se roditeljstvo tako svede na nabavu stvari potrebnih djetetu, na život uz dijete, a ne s njime. Čini se da su roditelji više sa svojom djecom kad ona idu u vrtić, a osim toga, dijete u tom slučaju ima baku-baku, a ne baku majku.
7 Pitanje "muških" i "ženskih"poslova u kući
Mnoge se žene na početku braka ponašaju kao da nastoje sav teret kućnih poslova preuzeti dragovoljno na sebe iz čistog užitka. Mnoge će mlade žene bez po muke reći da ne mogu niti zamisliti da njihovi muževi operu posuđe, obrišu prašinu, prostru rublje ili obave kupnju dnevnih namimica. Ponekad muškarci kuhanje ne mogu svladati ni uz najbolju volju jer njihove žene kuhinju smatraju svojim osobnim kraljevstvom. Ovakva praksa, međutim, ne izdrži dugo. Čudno je da se upravo ova tema češće postavlja kao problem u kućanstvima gdje su žene nekad zagovarale izuzeće muškarca iz kućnih obveza, a muževi ne samo da su zbunjeni obratom u očekivanjima svojih supruga, već nakon više godina apstinencije od "papučarskih" poslova to nesretno pitanje posuđa smatraju pitanjem svojega muškog dostojanstva. Međutim, čak i kad prigovaraju muževima zbog ”suđa", mnoge majke svoje sinove odgajaju s prezirom prema "ženskim" poslovima pa njihovi dječaci ne znaju i nikad neće čak ni vlastitu postelju sami namjestiti.
8 Pitanje stava prema alkoholu i drogama
Možda je ovo jedno od onih pitanja koja bi partneri trebali raspraviti još i prije braka pa se u skladu s dobivenim odgovorom odlučiti ima li ili nema smisla ulaziti u brak i stvarati potomstvo s nekim tko je ovisnik o alkoholu ili drogama. To je individualno pitanje za svakoga, ali bi svatko morao znati da brak s ovisnikom podrazumijeva znatno veće napore u održavanju veze, a k tome još više predstavlja rizik za potomstvo. Malo tko se sam uspio izliječiti od ovisnosti, iako ni to nije nemoguće, pa se nada u takvo što može mirne duše smatrati nerealnom. Svatko naprosto treba procijeniti je li njegova ljubav prema ovisniku o alkoholu ili drogama zdrava, odnosno je li motivirana osobom i njezinim kvalitetama ili stanjem te osobe. Drugim riječima, trebalo bi imati snage prepoznati međusobnu ljubav, ali isto tako ne bi bilo loše zapitati se - nije li to sažaljenje? Nije li to milosrđe koje me tjera k toj osobi? Ni sažaljenje ni milosrđe nisu dobar temelj za brak, iako su, dakako, hvalevrijedni osjećaji.
Ovo su naravno samo neka pitanja oko kojih su se lomili neki brakovi iako niti na jednom od ovih pitanja ni jedan brak nije pao, niti je ijedna od navedenih tema pojedinačno bila uzrokom ijednog razvoda ili gubljenja sveukupne veze. Nijedno od ovih pitanja, kao ni inače pojedinačne teme koje u brakovima postaju problematične, ne postoji izvan konteksta. Taj kontekst, to su ukupni odnosi na kojima se temelji neka veza. Bitno je pokušati izbjeći fokusiranje pažnje na neko izdvojeno pitanje u braku, koliko god se ono činilo važnim, a zanemariti temeljne odnose. Isto tako, ni brak sam po sebi nije pametno gledati kao neko tkivo odvojeno od svega.
Sklapanjem braka ne prestaju naše ostale socijalne funkcije niti ih je dobro sjeći, jer jedinka zapravo može funkcionirati samo tako da su namirene sve njezine socijalne uloge. To što je netko ušao u brak, ne znači da je prestao biti sin ili kći svojih roditelja. Nismo prestali biti braća ili sestre, ni prijatelji nekim drugim ljudima, nismo prestali biti kolege s posla. Sklapanjem braka nismo prestali biti podčinjeni svojim šefovima, niti smo prestali biti nećaci svojim stričevima, već smo stekli pravo, a konzumacijom toga prava i dužnost, da novoj ulozi koju imamo dademo maksimalnu kvalitetu koja nas zadovoljava. Koja zadovoljava oboje!
Ljudi koji su zadovoljni sobom i svojim brakom u pravilu rađaju zadovoljnu djecu. Obitelji u kojima je makar jedan partner primarno nezadovoljan sobom ili svojom okolinom, imaju znatno veću šansu steći i nezadovoljno potomstvo. Neću ulaziti u psihološke mehanizme koji objašnjavaju zašto je to tako, ali iskustvo pokazuje da upravo tako jest. Druga je stvar što u mnogim obiteljima pakao ostaje dobro zaključan unutar kućnih zidova pa nerijetko čujemo komentare - "tako krasna obitelj, a eto što se dogodilo". Previše ljudi koje sam upoznala ušlo je u brak - onako, iz običaja, zato što im je došlo vrijeme, zato što je bila "dobra prilika", zato što im je samoća dosadila i slično. Sve loši razlozi za donošenje odluke od životnog značenja!
Poznajem također mnoge ljude koji su se zaista vjenčali iz ljubavi, a njihov brak nije uspješan. Ne mogu biti sigurna u globalnim ocjenama, ali u nekim pojedinačnim slučajevima nisam u krivu ako kažem da su pogriješili vjerujući kako im je ljubav dovoljna. Ljubav, nažalost, nije dovoljna, posebno ne onakva kakvu smo zacementirali trenutkom vjenčanja. Čini se da se ljubav razlikuje od općenite predodžbe o njoj, odnosno da ona vrsta ljubavi koju mladi ljudi dijele prije braka doživljava preobrazbu u kvaliteti, ne u količini. Mislim da ljubav u braku ako ne ide prema većoj odgovornosti i promišljenosti bez negativnih konotacija, dakako ostaje nezrela i nezadovoljavajuća za makar jedno od dvoje ljudi. To je ponekad dovoljno za neuspjeh.
Mogu li frustrirana majka ili otac biti uspješni u roditeljstvu? Frustriranim ljudima, baš kao i onima koji imaju kamenčić u cipeli malo što može privući punu pozornost, a dijete zacijelo traži upravo punu pažnju. Znajući za mentalitet nekih mladih ljudi, nije mi teško zaključiti kako mnogi jedva čekaju proglasiti se "frustriranima" i dići ruke.
"Ja sam iskompleksiran, iskompleksirana. Nikad mi ništa nije išlo glatko, imao sam, imala sam užasno djetinjstvo. Takav sam, takva sam, i što sad ja tu mogu?"
Ovakve sam izjave čula mnogo puta, ali me je uvijek zapanjivala stanovita samodopadnost u ljudi koji o sebi govore tako negativne stvari. Dugo mi je vremena trebalo da shvatim da su ljudi sobom zadovoljni onda kad je njihova želja, unutrašnja potreba, ispunjena. Unutrašnje potrebe ljudi, njihove želje i predodžbe o sebi samima egzistiraju bez obzira sviđaju li se drugima ili ne sviđaju, shvaćaju ih drugi ili ne pa čak i onda kad ih ni sami ne shvaćaju. Potreba za suradnjom s najbližima kod mnogih nije razvijena na način da bi i potrebe drugih na što obvezivale. Često je i njima jasno da bi potrebe njihove djece trebale na nešto obvezivati, ali dokle god oni ne osjete potrebu djeteta kao osobnu, dotle ne žele promijeniti svoj način postupanja i razmišljanja. Nažalost, takvim se osobama "otvore oči" tek u dramatičnim situacijama jer obične dječje molbe izgovorene običnim dječjim rječnikom, do njih nikad ne stižu.
"Primijeti me, tata!" - to od nas naša djeca svakodnevno traže na ovaj ili onaj način. "Pogledaj me, vidi me, primijeti me, pohvali me, kazni me, ali me uoči. Daj da ti budem zadovoljstvo, a ne sam obveza. Daj da ti budem obveza, a ne igračka!"
To od nas naša djeca traže svaki, svaki dan, ali... čujemo li mi njih? I ako ih čujemo, jesmo li im voljni ispuniti tako žarku želju?
RIZIČNE SKUPINE
Možda će zvučati paradoksalno, ali uvjerena sam kako PREVENCIJA OVISNOSTI O DROGAMA u obitelji, ali i prevencija svih drugih nepoželjnih oblika ponašanja mladih počinje u trenutku nastanka pojedine obitelji. Još bolje rečeno, potomstvo treba početi štititi još prije nego je rođeno, i to izgrađivanjem zdravih i razumnih oblika ponašanja roditelja, odnosno budućih roditelja, zasnovanih na međusobnoj ljubavi, toleranciji i razumijevanju. Ova je teza vjerojatno poznata svima, ali se u svakodnevnom životu prečesto susreće sasvim suprotna praksa.
Dovoljan je i samo jedan podatak da se zapitamo o temeljima naših obitelji. Naime, tijekom posljednjih godina stopa razvoda brakova na području Republike Hrvatske kreće se oko 30 posto. Jednostavnije rečeno, to znači da se od tri sklopljena braka prosječno jedan razvede. Nisu mi posebno utješne teze kako je kod nas još i dobro u odnosu na zapadnoeuropske zemlje. Zašto bi uopće bilo utješno biti tek nešto bolji od vrlo loših? Može li moju zubobolju olakšati činjenica da moj susjed ima paradentozu?
Razvod smatram neuspjehom dvoje ljudi koji su na pola puta digli ruke od zadaće koju su sami slobodno izabrali. On je poraz slobode izbora, a ne njezina potvrda. Moj je stav o razvodu potpuno nevažan, ali ono što jest važno to je da se iz razvedenih brakova većinom regrutiraju novi ljudi za neuspješne veze. To već nije moj stav, to je činjenica koju potvrđuju statistike. Ni to, međutim, samo po sebi nije odveć značajno jer, konačno, ne govori ništa osim što potvrđuje staru tezu da nesreća stvara novu nesreću.
Međutim, djeca iz razvedenih brakova znatno su osjetljivija, ona su nesretnija pa time i sklonija traženju nekonvencionalnih oblika utjehe. Nitko, naime, ne poseže za drogom ili alkoholom u maloljetničkom ili dječjem uzrastu jer je sretan. Djeca iz razvedenih brakova češće posežu za drogom kao sredstvom zadobivanja sreće afirmacije u društvu, ljubavi vršnjaka i vršnjakinja. Razvedenost roditelja trebala bi biti dovoljan znak društvu - vrtiću, školi, zajednici - da djetetu iz uništenog braka treba suptilnija pažnja od one što je potrebna djetetu iste dobi koje živi u obitelji s majkom i ocem. Dijete samohranog roditelja, najčešće se radi o neudanoj majci, također je na "trusnom području". Niti jedan od mojih sugovornika o temi obitelji i roditeljstva, a radilo se o psiholozima, pedagozima i psihijatrima, nikad se nije deklarirao protiv ovakve vrste roditeljstva. Odluke o samohranom majčinstvu stvar su žena koje se odlučuju na takav korak. Ono što je bitno, to je da ovakvu odluku treba donositi s maksimalnom sviješću o teškoćama koje predstoje u životu takve male zajednice. Isto tako, ne bi bilo zgorega pokušati doći do pravih unutrašnjih motiva za donošenje ovakve odluke, do bitnih razloga koji navode ženu da se odluči na ovakav, u našem društvu još uvijek nepopularan korak. Dijete se, naime, rodi jednom zauvijek, a majčinstvo, odnosno roditeljstvo jedna je od rijetkih zadaća u životu običnog čovjeka koja se stječe - doživotno. Čini mi se da bi odluku o samohranom majčinstvu trebalo donijeti tek nakon dugotrajnog promišljanja, ali i savjetovanja sa stručnjacima, posebice psiholozima. Psiholog nije tu da odluku ospori ili potvrdi, on samo može pomoći da žena osvijesti svoje prave razloge za samohrano majčinstvo i da tako stekne više elemenata na osnovi kojih može donijeti zrelu odluku.
Dijete koje iz bilo kojeg razloga živi samo s jednim roditeljem općenito je u emotivno nestabilnijoj atmosferi, pa time i sklonije eksperimentima s drogom. U južnom dijelu Hrvatske uočavaju se djeca "gastarbajtera" i pomoraca, koja svoje očeve viđaju vrlo rijetko i nedovoljno, Osim razdvojenosti od oca, koja je već i sama dovoljna da naruši ravnotežu u životu djece, dodatan problem kod ovih obitelji jest i mogućnost posjedovanja znatno većega džeparca u odnosu na one što ih imaju djeca čiji očevi nisu na dalekim morima ili u Austriji ili Njemačkoj. Ako se ova djeca ne odgajaju sa svom potrebnom pažnjom, vrlo lako dolazi do onoga nad čime sirotinja ponekad znade zlobno likovati, a to je da "novac kvari". Nezaobilazan element gastarbajterskih obitelji je i činjenica da one uglavnom u urbanoj sredini žive tek prvu generaciju, odnosno da djeca pokušavaju živjeti urbano u pozitivnom i u negativnom smislu, dok njihove majke i bake taj tempo ne mogu pratiti. Za njih je grad nepoznanica koju ne uspijevaju dešifrirati i u kojoj ne uspijevaju biti od pomoći svojoj djeci. Takva obitelj najčešće čini dvije tipične stvari - prepušta djeci čitavu kontrolu slobodnog vremena u sredini koju ne razumiju, smatrajući da će njihova djeca sama pronaći pravi put, odnosno, strah od nesigurnog grada rezultira pretjeranom pažnjom prema djeci i željom da se njihov život apsolutno kontrolira i nadzire.
O tome da je obitelj u kojoj je jedan roditelj ovisnik o alkoholu ili drogama rizična za potomstvo, već sam nešto rekla. Djeca usvajaju obrazac ponašanja svojih roditelja u njegovoj najmanje poželjnoj varijanti. Sva djeca oponašaju svoje roditelje, to je normalno, a normalna je i želja da se roditelje nadiđe, pa i u nepoželjnim oblicima ponašanja. U Hrvatskoj živi oko 300 tisuća alkoholičara, a tijekom rata broj klubova za liječenje i podršku alkoholičarima koji apstiniraju smanjen je za gotovo deset puta. U Splitu je prije rata bilo 50 klubova liječenih alkoholičara, a 1997. godine rade još samo dva. Iako analize o kretanju broja alkoholičara u odnosu na rat nemam, usudujem se primijetiti da broj ljudi koji prekomjemo piju raste. Najveći broj ovisnika o drogama tek je prekoračio granicu punoljetnosti te je teško govoriti o uvjetima života djece čiji su roditelji narkomani. Narkomani većinom imaju ili malu djecu ili još nisu postali roditelji, Međutim, s obzirom na sve veći broj ovisnika o drogama u Hrvatskoj i na u najmanju ruku sve veće statističke šanse za sklapanje brakova s njima ili među njima, vjerujem kako ćemo za nekoliko godina imati prvu generaciju adolescenata čiji su roditelji narkomani. O ovoj će temi vjerojatno u dogledno vrijeme stručnjaci ipak progovoriti,
Pitanje koje takoder zaslužuje posebnu i stručnu obradu jest pitanje problematike obitelji boraca Domovinskoga rata, obitelji invalida rata, obitelji poginulih i nestalih u ratu te obitelji prognanika i povratnika. Zasad nemam podataka o eventualno provedenim istraživanjima ovih obitelji, posebno u sferi odgoja i odrastanja najmlađih članova. I ovim obiteljima preostaje da se kako znaju i umiju suoče s problemom podizanja djece u kompliciranim i specifičnim uvjetima, budući da na značajniju pomoć društva ne mogu računati, posebno ne na psihološku i pedagošku pomoć na dulje vrijeme.
Ovo su neke od populacijskih skupina za koje psiholozi smatraju da predstavljaju krizno okruženje za odgoj djece. To, međutim, ne znači da sva socijalno neprihvatljiva ponašanja, pa i uživanje droga, dolaze iz ovih skupina. Nipošto! Ove su skupine samo školski modeli koji upućuju na potrebu povećane pažnje i obzirnosti prema djeci i isto tako na obvezu članova spomenutih skupina da odgoju djece prilaze s više odgovornosti. Što to praktično znači? To bi, primjerice, trebalo značiti da se na leđa djeteta čiji su roditelji razvedeni ne bi smjela tovariti odgovornost za promašeni brak i da se njegovom ljubavlju ne bi smjelo manipulirati jer ono bez obzira na sve ima pravo na ljubav oba roditelja i ima pravo oba roditelja voljeti. Razvedenu majku ili oca ne bi smio onaj drugi iskušavati tako što će djeci namjerno kupovati skuplje poklone i organizirati spektakularnije rođendanske zabave, razvedeni roditelji morali bi stalno biti svjesni da su doživotno vezani ljubavlju zajedničkoga djeteta. Neudata samohrana majka ne bi smjela u djetetu koje je rodila tražiti nadomjestke za ono što nema i čega se dobrovoljno odrekla, svoje dijete mora pustiti da odrasta ne samo s njom nego i s vršnjacima, prijateljima, učiteljima. To dijete, iako ga je sama rodila, ne pripada samo njoj, već u prvom redu sebi samome. Prigovori kao "ja sam se za tebe žrtvovala, sama te podigla i njegovala" ne stoje jer znače ucjenu, a djelomice nisu ni istiniti. O kakvoj žrtvi može biti riječi ako čin koji se predstavlja požrtvovnim proistječe iz slobodne volje i svjesne i odgovorne odluke?
Obitelji gastarbajtera i pomoraca trebale bi razmisliti o tome ne kupuju li svoju djecu prekomjemim novcem. Ne iskupljuju li možda svoju grižnju savjesti zbog napuštanja i razdvojenosti od djece time što će im dati džeparac veći od mjesečne plaće njihove učiteljice? Poznata teza "kad nisam mogao ja, neka ima on", često je nepromišljena jer nema zacrtanu granicu do koje "on" može smjeti, probati i imati. Neki modeli ponašanja bili su neprihvatljivi nekad, a neprihvatljivi su i sad, bili su neprihvatljivi u malim seoskim zajednicama, ali su neprihvatljivi i u gradovima sa stotinama tisuća stanovnika. Gastarbajteri ne bi smjeli prezirati svoje podrijetlo i svoj odgoj, ali ga ne bi smjeli ni pretjerano uznositi. Ukratko, ni oni kao ni njihova djeca nisu tražili da se rode, tu su gdje jesu i gdje su bili, a priroda naprosto ne trpi velike i nagle skokove. Kako je nekad očevima bio dalek BMW, tako su njihovim sinovima i kćerima daleki vatra i ognjište.
Prognanici i povratnici, uza svu nesreću koja ih je snašla, još uvijek od svog doma nose nešto, možda i najvrednije - svoju djecu. U izbjeglištvu njihovo roditeljstvo nije bilo zaleđeno, ono nije bilo odgođeno za neka sretnija vremena, već je uvijek bilo tu, svakodnevno.
Sve ove skupine koje se nazivaju i rizičnima, međutim, samo su kap u moru. Kad bi uzimanje droga ili prekomjerno pijenje alkohola stizalo samo iz označenih grupacija, tad ne bismo imali tolike probleme s ovisnošću. Nažalost, školski smo model davno nadrasli i narkomaniju susrećemo sve više i sve češće i izvan kriznih obitelji. Uzimanje droge postalo je ono što u Splitu nazivamo "đir", a drugi naziv za to možda bi mogao biti - generacijski imperativ. Naime, već osnovci tvrde da je nemoguće doći na bilo kakvu mladenačku zabavu, a ne biti pod pritiskom da nešto probaš. Narkoscena sve više zauzima mjesto globalne scenografije za djetinjstvo i mladost. Sve se češće događa da mladi ljudi misle kako odbijanjem stupanja na takvu scenu naprosto ispadaju iz igre, ispadaju iz društva, iz generacije, bivaju prezreni i neafirmirani.
Da bismo pobili ovakvu mladenačku zabludu, međutim, dovoljno se srećom samo osvrnuti oko sebe. Jest, viđamo sve više drogiranih mladića i djevojaka u susjedstvu, na ulici, u školi, na zabavama, u autobusima. Međutim, koliko je njih u odnosu na svu mladež iz iste zgrade, ulice, gimnazije? Jesu li prevladali narkomani ili ipak golema većina djece živi drukčije? Kakvi trendovi vladaju u toj drugoj skupini? Oko čega se okupljaju, što misle, kako se afirmiraju? Kako opstaju? Ako naša djeca o ovome imaju dilema, smiju li ih imati roditelji?
Post je objavljen 08.12.2009. u 12:08 sati.