dom, kuća, okućnica

petak, 26.05.2006.

Priča


Stipe, student u Zagrebu, piše svojoj curi koja studira u Splitu :
"Draga Ane ! Mislim da naša veza nije ono što sam si zamišljao.
Udaljenost između nas je suviše velika. Moram i priznati da sam te, od kad
si zadnji puta bila ovdje, prevario četiri puta. Mislim da to nije u redu
ni za jedno od nas. Oprosti mi i molim te pošalji moju sliku koju sam ti
ostavio.
Pozdrav, Stipe ."

Ane, vidno povrijeđena, odmah je otišla do kolegice u fotoradnju i pokupila
sve slobodne fotografije mladića i uz to ubacila u omotnicu još slike svih
svojih mlađih rođaka, prijatelja i bivših dečki.... Sve je stavila u pismo
zajedno sa slikom od Stipeta (ukupno 47 komada) te napisala slijedeći tekst:

"Dragi Stipe ! žao mi je, ali te se stvarno ne mogu više sjetiti. Molim te
da si izabereš svoju sliku i da mi ostale vratiš.
Pozdrav, Ane !"

- 07:37 - Komentari (2) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 22.05.2006.

Hollywood

Filmska tvornica snova, Hollywood, jedno je od rijetkih mjesta na svijetu koje realističnu dimenziju ljudskih života nastoji pretvoriti u bajku sa sretnim svršetkom.
No, ta nametnuta liričnost i nestvarna romantika u stvarnim ljudskim vezama ne može dugo trajati pa se često, i u svojim najreprezentativnijim primjerima, vrlo brzo počne urušavati. S tim u vezi, danas smo sve češće svjedoci vijesti koje potvrđuju kako stvarnost na filmu nije i odraz ljudske svakodnevice. Tako je veliki medijski prostor ovih dana zauzela objava razvoda jednog od najpoznatijih i, kako se do sada činilo, najperspektivnijih svjetskih parova, Brada Pitta i Jennifer Aniston. Nakon četiri i pol godine braka i sedam godina ukupnog poznanstva, njih su se dvoje odlučili rastati. Potvrda kako će među njima doista doći do razlaza uslijedila je nakon mnoštva priča objavljivanih posljednjih mjeseci u brojnim tabloidima o njihovim bračnim usponima i padovima, uključujući i onaj da je Pitt htio postati otac, ali je Aniston bila neodlučna u zasnivanju obitelji.
U zajedničkoj izjavi Pitt i Aniston ističu kako su se na razvod odlučili sporazumno te naglašavaju da taj čin nije rezultat brojnih spekulacija, koju su objavili tabloidi. Kako stoji u diplomatski sročenoj pismenoj noti, ta je odluka rezultat pomnog promišljanja, a njih će dvoje i dalje ostati vjerni i brižni prijatelji s velikom ljubavi i divljenjem jednog prema drugome. No, kako pišu neki američki listovi, uzrok razlaza poznatog para mogla bi biti i navodna Pittova vaze s prelijepom Angelinom Jolie, njegovom partnericom u filmu »Mr and Mrs Smith«.
Pitt i Aniston samo su najnoviji primjer u mnoštvu onih koji svojim privatnim krahovima pune stupce svjetskih tabloida te njihova životna priča nije jedinstvena. Neobičan je možda tek način komunikacije s medijima - srceparajuće priopćenje s molbom za ljubaznost i osjetljivost. Drugi se parovi, poput primjerice bivših partnera Angeline Jolie i Billyja Boba Thorthona, koji su svoju strastvenu ljubavnu zakletvu začinili i vlastitom krvlju, drukčije pokušali zaštititi od agresivnih medija. Njihovi su se odvjetnici, naime pobrinuli da u bračni ugovor na vrijeme uvrste klauzulu kojom se, u slučaju rastave, zabranjuje iznoštenje »prljavog rublja« u javnost.
No, raskidi veza ipak se, znaju to svi oni, ne mogu skriti. Stoga ih, katkad i unaprijed i kao usput, kako najbolje znaju i umiju da bi koliko-toliko zaštitili pravo na privatnost, sami najavljuju. Tako je nedavno i manekenka i glumica Andie MacDowell najavila raskid trogodišnjeg braka s trgovcem draguljima Rhettom Hartzogom. Neslavno se svršio i četvrti brak Lize Minneli i to nakon samo šesnaest mjeseci. Prema nekima trenutačno najseksipilniji muškarac na svijetu, Jude Law, ovih je dana i zakonski okončao svoj brak sa Sadie Frost, s kojom ima troje djece. Potpis za razvod se još nije ni osušio, a Law je već najavio vjenčanje sa Siennom Miller, djevojkom koju je upoznao na snimanju filma »Alfie«.
Nastavljačica tradicije »Taylor sindroma« Jennifer Lopez udavala se tri puta, a rastavljala dvaput. Koliko će potrajati aktualni brak pokazat će vrijeme, ali je indikativna nedavna izjava njezinog sadašnjeg supruga Marca Anthonyija kako »njezinu ljubav i pažnju mora plaćati skupim darovima«. I pjevač Lionel Ritchie ovih se dana razvodi od supruge Diane, koja od njega traži alimentaciju od 290 tisuća dolara mjesečno!
Promatrajući sve ove razlaze, čini se da je glumačka legenda Paul Newman bio u pravu kada je svojedobno izjavio da je za uspjeh braka u Hollywoodu važno samo jedno - ne živjeti ondje. On je sa suprugom Joanne Woodward u braku više od 40 godina u braku, a žive imanju izvan Los Angelesa. Potrebu fizičkog odmaka od tvornice snova za uspješnost braka shvatila je čini se i Julia Roberts, koja se nakon početnih razmirica sa suprugom Dannyem Moderom preselila na ranč u Teksasu. Mnogobrojni su i primjeri drugih glumaca koji su se povukli u osamu kalifornijskih planina (primjerice Sean Pean i Robin Wright dok je Susan Sarandon i Timu Robinsu i to bilo preblizu pa su se preselili u daleki New York).
Bogate i slavne raspuštenice, a potencijalno i udavače, (poput Nicole Kidman, nedavno rastavljene Halle Berry, Sharon Stone) predstavljaju zanimljivu društvenu kategoriju, koja je iznikla posljednjih desetljeća. One su financijski osigurane, tako da ne ovise o muškarcima, samostalne su i odražavaju mentalni sklop žena koje su same zato jer su to one odlučile i jer im to odgovara.
Ipak, kako ističu neki sociolozi i psiholozi, stalan trend rastava u filmskom svijetu dokazuje nestalnost prirode glumačkog poziva. Posao glumca ima jedinstvenu psihološku dimenziju sadržanu u činjenici da se glumac tijekom karijere transformira u brojne likove, što vjerojatno često prenosi i u život. Biti oženjen osobom koja se bavi istim zanimanjem nekima je blagoslov, a nekima može biti prokletstvo.

- 12:37 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 19.05.2006.

Ronaldhino and Ronaldo blowjob Britney Spears feat. Christina Aguilera without Ann NIcole Smith fucking and bukkaka Minister of Defance


- 11:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 18.05.2006.

PROSTITUCIJA U HRVATSKOJ


Rasprave o legalizaciji najstarijeg zanata podijelile hrvatsku političku scenu

Političari ODLUČUJU i o najstarijem zanatu

HDZ, HSS i HSP protive se legalizaciji prostitucije, dok je IDS, HNS i HSLS podupiru. SDP još nema načelni stav, iako je prvi put ideja o legalizaciji došla još 2000. baš iz redova te stranke

Antun Kapraljević: «Vrlo dobro znam kako stvari funkcioniraju na liniji recepcija – djevojka - taksist. Za nekoliko tisuća eura mogu se «unajmiti» zgodne i poznate djevojke»

Boris Kunst: «Legalizaciji prostitucije protive se lažni moralisti. Prostitutkama se moraju omogućiti otvaranje obrta, socijalna prava, zdravstvena zaštita i, dakako, sindikat…»

Ženske udruge pitaju što bi ženama koje prodaju svoje tijelo pisalo u radnim knjižicama i kako bi se i gdje djevojke osposobljavale za to zanimanje

Javna rasprava o potrebi legalizacije ili dekriminalizacije prostitucije započela je nedavno okruglim stolom na kojem su sudjelovale Janice G. Raymond, američka profesorica etike sa Sveučilišta u Massachusettsu, predstavnice nevladinih ženskih udruga i parlamentarnih stranaka.
lako se o mogućnosti legalizacije govori već dulje vrijeme, još od mandata Šime Lučina, SDP-ova ministra policije, najveću je prašinu prije nekoliko mjeseci podigao sindikalist Boris Kunst rekavši da se legalizaciji prostitucije protive lažni moralisti, te je predložio da se prostitutkama omogući otvaranje obrta, socijalna prava, zdravstvena zaštita i, dakako, sindikat.
Kunstovu je izjavu najoštrije komentirala potpredsjednica Vlade Jadranka Kosor, poručivši da legalizacija neće proći dok je ona u Vladi.
Načelno su, u povodu Kunstove izjave, svoj stav o legalizaciji prostitucije iznijele i druge stranke. HDZ, HSS i HSP izjasnili su se izričito protiv, a za legalizaciju bi, kako su najavili, u Saboru digli ruku zastupnici IDS-a, HNS-a i HSLS-a. lako je prvi put ideja o legalizaciji prostitucije došla još 2000. baš iz redova njihove stranke, SDP zasad, kako se doznaje, nema načelni stav pa bi njihovi zastupnici najvjerojatnije glasali po vlastitoj savjesti. Istodobno se čini da ni temeljni stav HDZ-a nije tako jasan kako je izgledalo u početku.
Najveći protivnici legalizacije ipak su ženske udruge koje pitaju kako bi se djevojčice pripremale za to zanimanje, što bi ženama koje prodaju svoje tijelo pisalo u radnim knjižicama i bi li se takav posao na «burzi» smio odbiti ili ne bi, te kako bi se i gdje djevojke školovale i osposobljavale za to.
«Društvo treba preispitati zašto, umjesto da zaštiti žensko tijelo, o smanjenju nezaposlenosti razmišlja kroz legalizaciju prostitucije», poručuju iz ženskih udruga zahtijevajući opsežnu javnu raspravu koja bi prethodila eventualnoj promjeni zakona.
Osnovna pitanja koja ženske udruge postavljaju političarima koji će na kraju, ruku na srce, izglasati ovakav ili onakav zakon jesu: Želimo li biti država u kojoj je ljudsko tijelo roba na prodaju i smatramo li prostituciju uopće oblikom nasilja i eksploatacije ili poslovnom djelatnošću?
Oni koji misle da je riječ o neiskorjenjivoj pojavi pa, uostalom i «najstarijem zanatu», legalizaciju smatraju manjim od dva zla. Kako objašnjavaju, ona bi, kao prvo, osigurala dekriminalizaciju prostitutki, odnosno one više ne bi zbog posla kojim se bave bile kažnjavane, zatim imale bi zdravstvenu zaštitu kojom bi se smanjio broj zaraženih spolno prenosivim bolestima, a povećala bi se i socijalna sigurnost prostitutki.
Protivnici legalizacije, međutim, tvrde da bi se time potpomogla seksualna industrija, da bi se svodnici promaknuli u biznismene, a nasilje i trgovina ženama i djecom dodatno povećali.
Jedino što je zajedničko oštrim protivnicima i zagovarateljima legalizacije prostitucije jest potreba da obustavi svako kažnjavanje žena koje se bave prostitucijom. U prvom slučaju zato što ih se smatra žrtvama a ne počiniteljicama kriminalnog pomaganja, a u drugom slučaju iz potrebe da država ubuduće svoju «pinku» ubere iz te, nazovimo je - uslužne djelatnosti.
Što god političari na kraju, odlučili, posve je vjerojatno da će ulična prostitucija i dalje biti posao siromašnih, uglavnom bolesnih žena, a da će «visoka» prostitucija ostati rezervirana za mlade, zgodne i nerijetko poslovno uspješne cure za koje je teško povjerovati da će im ikada trebati - sindikat.


Ljetne gaže na jahtama

Prostitutku je moguće naručiti u gotovo svakom boljem, posebice zagrebačkom hotelu, tvrdi za Vjesnik sugovornik. koji je želio ostati anoniman. Antun Kapraljević iz HNS-a istaknuo je na okruglom stolu da se vrlo dobro zna kako stvari funkcioniraju na «liniji recepcija - djevojka - taksist». Među «zlatnom mladeži» i bogatim poduzetnicima Zagreba, za nekoliko tisuća eura mogu se «unajmiti» zgodne, nerijetko i u javnosti poznate djevojke koje se, pod krinkom medijske slave stečene na TV-ekranu, u svijetu mode, manekenstva ili glazbe, zapravo bave znatno unosnijim poslom.
Prošloga su ljeta, među onima dubljeg džepa osobito bile u modi tzv. ljetne gaže, odnosno dvotjedni dolasci cura na skupe unajmljene jahte kojima se u većem društvu krstarilo jadranskom obalom. Takav jednotjedni aranžman «skupe» su cure, navodno, cijenile između dvije i tri tisuće eura...


Žrtve PTSP-a i drugih bolesti

Ženske udruge prostituciju smatraju jednim od oblika nasilja nad ženama, a istraživanje koje je obuhvatilo oko pet stotina prostitutki iz pet zemalja pokazalo je da se u čak 67 posto slučajeva kod žena koje se bave prostitucijom javljaju simptomi karakteristični za posttraumatski stresni poremećaj ratnih veterana. Toliki postotak PTSP-a nalazi se još samo u žena žrtava nasilja, silovanja i drugih oblika torture. Međunarodne studije pokazuju da prostitutke nerijetko osjećaju simptome PTSP-a, i to ponajprije - flash backove, duboku anksioznost i depresiju, nesanicu i stres. Jedna kanadska studija pokazala je kako je vjerojatnost za samoubojstvo među prostitutkama 40 posto veća negoli u ženskoj populaciji općenito. Iz toga se može zaključiti i da prostitucija izravno povećava žensku smrtnost. Najveći dio prostitutki redovito je izložen zlostavljanju, silovanju, fizičkim napadima, mučenju, neželjenim trudnoćama, neplodnosti, ozljedama ili trajnim ozljedama genitalnoga područja i anusa. Osobito je prisutan rizik od infekcije HIV-om, odnosno AIDS-om.
Dakako, s prostitucijom je blisko povezan i rastući svjetski problem trgovanja ženama. UN procjenjuje kako oko četiri milijuna žena i djece godišnje postaju žrtve trgovine ljudima, a većina ih se iskorištava u seksualne svrhe. Prema nekim podacima čak 500 tisuća žena prodano je godišnje na lokalna tržišta prostitucije u Europi.
Trgovci ljudima žene najčešće privlače primamljivim ponudama za rad u inozemstvu, a kada stignu u zemlju odredišta, obično im oduzimaju dokumente, siluju ih i seksualno zlostavljaju kako bi ih «inicirali» za buduće zanimanje. Na kraju se takve žene obično zatvaraju u klubove i bordele, u kojima su prisiljene na prostituciju i gdje žive u potpunoj izolaciji. Upravo je takav slučaj potresao prostore bivše Jugoslavije prije nekoliko mjeseci, kada je u mostarskoj bolnici umrla Olena Popik, 21-godišnja djevojka iz Ukrajine, oboljela od AIDS-a, zaražena hepatitisom C i tuberkulozom, od koje je službeno i preminula. Prije ropstva u Hercegovini Olena je svoje usluge godinu dana prodavala i u nekoliko slovenskih gradova. Jedno vrijeme boravila je i u Budimpešti, potom u Beogradu te manjim gradovima u Srbiji. Tragični put te djevojke u BiH krenuo je iz Tuzle, preko Zenice, Travnika, Kiseljaka i završio u Mostaru. Optuženi svodnik Yenan Golić iznajmljivao je Olenu kome je god stigao, a odnos s ukrajinskom djevojkom koštao je 50 eura, s tim da je na dan imala desetak klijenata.
Smrt Olene Popik prvi je put ozbiljnije uzdrmala i hrvatsku javnost, zorno dokazujući da je trgovanje ženama oko nas, te natjerala očito brojne konzumente njezinih usluga s područja Hercegovine i Imotskoga na testiranje na virus HIV-a.


Novinski oglasi bez sankcija

Iako je prostitucija u Hrvatskoj izvan zakona, oglašavanje u novinama ne sankcionira nitko. Broj vrlo eksplicitnih oglasa u tisku svakim je danom sve veći, a slična je situacija i na internetu. Uz tzv. obične prostitutke nude se i mladi dečki, te usluge promiskuitetnih, ali maštovitih parova. Samo u posljednjem broju najvećeg hrvatskog oglasnika tiskano je 159 oglasa u kojima se pojedinačno ili agencijski nude raznolike ženske seksualne usluge. Jedan sat u prosjeku košta 600 kuna ili 80 eura, a polusatna zabava 400 kuna, odnosno 60 eura. Nude se plavuše, crnke, crvenokose, domine, podložne, divlje, strasne, u vlastitom prostoru, u hotelu, na putovanju, za poslovne partnere, za poslije večere, za cijelu noć, za starije, za neiskusne, no, u prvom redu - galantne i, dakako, situirane.


Policija hvata «cure s ceste»

Prekršajni zakon koji u Hrvatskoj trenutačno kažnjava prostitutke, navodi da će se onaj tko se odaje prostituciji kazniti za taj prekršaj novčanom kaznom u protuvrijednosti domaće valute od 50 do 200 njemačkih maraka ili kaznom zatvora do 30 dana. Onaj, međutim, tko radi zarade organizira ili omogući pružanje seksualnih usluga kaznit će se novčanom kaznom ili zatvorom do tri godine, a onaj tko drugu osobu radi zarade silom ili prijetnjom uporabe sile ili obmanom prisili ili navede na pružanje seksualnih usluga kaznit će se zatvorom od šest mjeseci do pet godina.
U Hrvatskoj su prošle godine pokrenuta 332 prekršajna postupka zbog bavljenja prostitucijom, te donesena 283 okrivljujuća rješenja, što je, ako se usporedi s približno 3500 prostitutki koje «obavljaju posao», izrazito niska razina sankcioniranja.
Iako se iz policijskih podataka ne može utvrditi o kojoj je vrsti prostitucije riječ, poznato je da se policija uglavnom bavi «curama s ceste» koje za svoje usluge naplaćuju nekoliko stotina kuna, ali ne i tzv. visokom prostitucijom gdje se «okreće» uistinu golemi novac.


Prostitucija u Europi

Liberalna Švedska prepolovila je prostituciju na svom prostoru. Osnova je švedskog modela dekriminalizacija prostitutki, ali i kažnjavanje ne samo makroa, nego i korisnika usluga. Drugim riječima - prostitutka u Švedskoj ne krši zakon prodajući svoje tijelo, ali to čini muškarac koji joj plati za uslugu, kao i onaj koji među njima posreduje. Svodnici se u toj zemlji tako mogu kazniti najmanjom kaznom od dvije godine zatvora, dok korisnike očekuje novčana kazna, pa čak i zatvor do šest mjeseci. Kažnjiv je već i sam pokušaj kupovanja seksualnih usluga.
Kritičari švedskog modela priznaju da je Švedska tako smanjila eksploataciju ženskog tijela, no dodaju da se prostitucija zapravo samo iz te zemlje preselila u susjedne, bivše zemlje SSSR-a gdje se seksualne usluge kupuju po još nižim cijenama. Zato Šveđani razmišljaju da svoj zakon urede tako da funkcionira za svakog građanina Švedske bez obzira u kojoj se zemlji nalazio. U Njemačkoj legalno radi 400.000 prostitutki koje potpisuju poslovne ugovore s makroima, a oni su tretirani kao i svi ostali poslodavci. Taj status jamči im mirovinu i socijalno osiguranje, ali i plaćanje poreza državi. Nakon prekida radnog odnosa država im se, zauzvrat, obvezuje pomoći u prekvalifikaciji.
Prostituciju je legalizirala i Slovenija gdje legalno radi oko 1400 domaćih prostitutki i između 300 i 600 strankinja po barovima. Cijena pojedinačne usluge je oko 120 eura, a «vikend-aranžmana» oko 750 eura. U Nizozemskoj je prostitucija uistinu velik biznis i čini oko pet posto ukupne ekonomije, a godišnja zarada Amsterdama od oporezivanja prostitucije doseže milijardu dolara.
Prostitucija je legalna i u Francuskoj, Danskoj, Luksemburgu, Italiji, Španjolskoj i Poljskoj. Mnoge zemlje je još nisu regulirale, ali ni zabranile, za razliku od Irske gdje je izvan zakona.


- 12:20 - Komentari (1) - Isprintaj - #

četvrtak, 11.05.2006.

Šećer u prahu

Gotovo svako pisanje o kokainu u pravilu počinje ispovjestima konzumenata dugoprugaša, kako bi se dočarala jedna relativno slabo poznata činjenica. Heroin i kokain djeluju na ljudski mozak tako da stimuliraju osjećaj ugode u odgovarajućim moždanim centrima, koje laički možemo zvati “centrima za užitak”. Dok to heroin čini u određenom smislu zaobilaznim putem, kokain je jedinstven po tome da na te centre djeluje izravno, punom silinom, osobito ako se uzima u obliku “cracka”, svog najzloćudnijeg oblika. Ovo jedinstveno svojstvo čini kokain kraljem među narkoticima, a njegove očaravajuće moći toliko privlačnima da lako “zakvače” svakoga tko se s njime poigra.

John C. Flynn u svojoj knjizi “Kokain” opisuje slučaj stanovite Helen, žene sređene obiteljske situacije i materijalnog stanja, i njena zaručnika Charleya. Mladi par bez očiglednih životnih problema i s obećavajućim karijerama, još uvijek bez roditeljskih obveza, počinje se poigravati s “magičnim praškom” na coctail partyjima priređivanim uglavnom u kućama prijatelja preko vikenda. Uskoro obilje alkohola i raznih, relativno slabijih stimulativa, ne pruža dovoljno uzbuđenja i netko u igru uvodi–kokain.

Prema nekim autorima, prvi je susret s kokainom u pravilu neugodan i može izazvati nervozu, nesanicu, gađenje i osjećaj slabosti.

Međutim, prvo je iskustvo mladoga para prava bomba, eksplozija uma u neobjašnjivom valu radosti u kojem se tope svi strahovi, nedoumice i monotonija svakodnevnog zgrtanja dolara. Podmuklo molekularno božanstvo postupno postaje jedini motiv vikendaških iživljavanja u bogatu okružju, a doze svakom prilikom rastu. U kuloarima na glasu kao snažan afrodizijak, kokain dramatično poboljšava seksualne odnose mladog para i Charleya čini doslovce neiscrpivim. Vikendima nitko ne spava i intenzitet se orgijanja ne smanjuje.

Polako, gotovo neosjetno, uzete količine skupe droge rastu, da bi Helen i Charley primjetili nešto neobično. Seks postaje sve nezanimljiviji, jer ono što im daju bijeli kristalići, gospodari sićušnih stanica njihova uma, toliko plijeni neopisivom energijom i užitkom da im se i orgazam, uz osjećaj vlasti i moći jedini ozbiljniji konkurent, kada je ugoda u pitanju, ne može suprotstaviti.

Dok drhtavom rukom, uz pomoć žileta na položenom ogledalu, Helen u paralelne redove slaže bijeli kristalinični prašak, ni ne sluti da je silazna linija već počela. Bijeli Bog južnoameričkih domorodaca će naplatiti kaznu onima koji su preduboko zavirili u kemijski Raj. Helen zna da ostatke kokainskog praška ne valja zbog njegove gorčine gutati, već tek blago njima natrljati desni, koje će malo utrnuti. Glavninu će ušmrkati u nosnu šupljinu. Za to može poslužiti uredno smotana dolarska novčanica, a kada su u pitanju moćnici, kojima je droga već pomutila um, u uporabu ulazi sto dolara. No, bit će dovoljna i kakva staklena cjevčica, ili slični instrument, koji će kokainu omogućiti da sprži nosnu sluznicu, što korisnik, mesmeriziran neutaživom žeđi za iluzornim nebesima, neće ni registrirati. Obično do trenutka kada će, ako uopće doživi taj trenutak, njegova nosna hrskavica istrunuti do te mjere da će je trebati kirurškim zahvatom zamijeniti plastičnom, ili srebrnom.

Prije ubojstva Johna Lennona ispred njujorške stambene zgrade Dakota, šuškalo se da mu je uslijed oštećenja nastalih uzimanjem kokaina bila potrebna spomenuta operacija. Neki manje mu skloni biografi tvrdili su da je i njegova supruga, Japanka Yoko Ono, redoviti potrošač visokokvalitetnog kokaina.

Ono, što je danas jasno, jest da kokain stvara jaku ovisnost i to vrlo brzo. Autori pak poput Bruna Bisia ističu da “... ne postoji nikakva fizička ovisnost u odnosu na kokain pa, prema tome, nema ni sindroma apstinencije u slučajevima dezintoksikacije...”. Ipak, on podsjeća da je ona možebitno nazočna, kada se uzmu u obzir psihički i mentalni aspekti.

Kokain djeluje na sasvim određene dijelove mozga i to izravno, a dijelovi o kojima je riječ filogenetski su vrlo stari, odnosno nastali su u ranoj fazi čovjekove evolucije. Ti “centri za zadovoljstvo” ili, kako ih neki zovu, “centri za nagrađivanje” postoje i kod dosta velikog broja životinjskih vrsta. U čovjeka su ostali uščuvani kroz milijune godina evolucije, jer igraju važnu ulogu u borbi za opstanak i prilagodbu. Ugoda nam na neki način daje do znanja da smo učinili nešto što je korisno za naš organizam. To nam je u evolutivnom procesu bila nagrada za uspjeh, korak naprijed koji smo učinili.

Dakako, centre odgovorne za normalan osjećaj zadovoljstva možemo, uz pomoć određenih droga, stimulirati preko svake mjere, što našim osjetilima donosi užitke daleko iznad poznatih nam granica, ali i zastrašujuću i potpunu ovisnost, koja će nam život pretvoriti u pakao između dvije doze narkotika. Razdoblja sreće će se skraćivati, a naše mentalno, fizičko i financijsko propadanje ubrzavati.

Danas, kada je mehanizam “priključivanja” kokainskih molekula na specifične receptore u mozgu više-manje poznat, stručnjaci strahuju da bi znanost u službi kontrole nad populacijom mogla proizvesti narkotik, koji bi se još bolje vezao na iste receptore i izazivao ekstazu snažniju i od kokainske. A time i bržu i jaču ovisnost. Nije isključeno, dapače, za očekivati je da bi takva tvar mogla biti i znatno jeftinija od trenutno najopasnije droge, a što bi to značilo, bolje je i ne razmišljati. Uz gigantske zarade i apsolutnu kontrolu nad potrošačima, bilo bi to jedno od najjačih bioloških oružja sporog djelovanja.

Moj američki znanac Michael šest je godina živio kao diler kokainom u Kaliforniji. Na napudranim nosevima dokonih gospođa i nervoznim biznismenima željnim predaha zgrtao je velik novac.

“Kokain se tamo prodaje u ogromnim količinama”, govorio mi je. “Ja sam ga raznosio dva, najviše tri sata dnevno. Sve je bilo uhodano, nitko nije pravio probleme. Vidio sam previše ovisnika da bih se u tu vražju stvar upustio i sam. Ali, jedan se od mojih prijatelja zakvačio. Biznis nije išao idealno, uhvatila ga je depresija. Dao sam mu malo, tek toliko da ga podignem. Mislio sam da uzima drogu tu i tamo, ali nažalost, postao je teškim ovisnikom vrlo brzo. Biznis mu je opet krenuo i najveći je paradoks da je kokain bio taj koji je gutao lavovski dio zarade. Zadnju je godinu života potrošio čak 300 tisuća dolara, mahom na kokain, manjim dijelom na prostitutke i dilere koji su ga okruživali. Umro je u stanju totalnog rastrojstva, bio je potpuno uništen. Mislim da je smrt nastupila uslijed prevelike doze, pred sam kraj više nije mogao ni kontrolirati unos narkotika u svoje tijelo.”

“Prestao sam s tim prokletim poslom i preselio u Chicago. Nitko, tko nije bio upleten u ovako nešto, ne može shvatiti demonsku moć kokaina...”.

I Marc, koji je godinama vozio noćni taksi u Anchorageu, na dalekom sjeveru, u Aljasci, potvrđuje svoja iskustva s dilerima i ovisnicima o kokainu koje je sretao silom prilika. Danas oženjen i otac jednogodišnje djevojčice, prisjeća se dana kada je noćima razvozio crne dilere, a ujutro na posao odvozio imućnije žene, koje bi na stražnjem sjedalu taksija vadile puderijere snabdjevene žličicama i ušmrkavale kokain.

“Bio je to odvratan život, svakoga sam jutra sa stražnjeg sjedišta šmrkom ispirao bljuvotine, spermu i injekcijske šprice, pa zatim opet, popivši dvostruku kavu, bez sekunde odmora, sakupljao mušterije, koje sam razvozio na posao, dok su se one, bolje rečeno mnoge od njih, drogirale... Tek bih nakon toga odlazio kući i odspavao par sati...”.

Bijeli čovjek
Vratimo se Helen, koja je upravo ušmrkala dva, tri uredno poslagana retka kokaina. Silovita ugoda uzdrmala joj je čitavo tijelo, milijuni su molekula požurili na svoja mjesta, hvatajući krvotok kao brzi vlak, koji ih jedini može odvesti na mjesto gdje će obaviti jedini posao zbog kojeg su stvoreni. No, ovoga je puta željeni efekt izostao. Dogodilo se nešto drugo, mnogo stravičnije od najluđeg sna, koji je Helen mogla sanjati. To, što joj se dogodilo, zapravo itekako opravdava izjavu jednog američkog eksperta za droge: “Mi u ovoj zemlji imamo toliko iskustva s kokainom, koji zaista predstavlja golem problem, ali nažalost, moram konstatirati da je tako malo onih koji stvarno shvaćaju što je kokain...”.

Prema izvješću hitne službe Opće bolnice, u koju je Helen primljena, nađena je sklupčana iza dijela kuhinjskog namještaja, s nogama privučenim prsima i obujmljenim rukama. U bolnici su zamjetili da je zgrčila ramena, opustila čeljust i izokrenula oči prema gore. Izraz užasa na licu i lutajuće, izgubljene oči ukazivali su da nije shvaćala što se oko nje zbiva. Vidjela je čovjeka u bijelom kako joj govori, no nije njegove riječi mogla pretočiti u misli koje bi joj bile jasne. Žestoki zvuci, nalik prodornu zvižduku, odzvanjali su unutar njene lubanje, dok su joj bljeskovi svjetlosti oduzimali i ono malo razuma što je preostalo u dezorganiziranim stanicama njena mozga zatrovana kokainom.

Dok je urlala: “Isključite svjetla !”, tijelo joj se počelo grčiti u valovima i netko je povikao: “Grand mal! Grand mal!...”. Helen je dobila napad epilepsije i osoblje je hitne pomoći priskočilo, kako se ne bi udavila vlastitim jezikom. Dok su milijarde impulsa grozničavo lutale njenim mozgom u borbi za uspostavom nove ravnoteže, ona je pregrizla svoj jezik, usprkos tome što su joj liječnici bezuspješno pokušavali odvojiti gornju od donje vilice. Ona se neće sjećati gotovo ničega, tek će bolna rana na jeziku ukazivati da se dogodilo nešto grozno.

Kada se epileptični napad konačno smirio, pregled je pokazao da je 26-godišnja Helen dobro uhranjena osoba opasno povišena tlaka, proširenih zjenica, izražene groznice, povišene tjelesne temperature i pulsa od 125 otkucaja u minuti. Elektrokardiogram je pokazivao poremećaj u radu srca, koža je pacijentice bila izrazito crvena i ona se intenzivno znojila. Pregledom nosne šupljine uočena je perforacija hrskavice, što je jasno ukazivalo na osobu koja dulje vrijeme uzima kokain. Dijagnoza: toksična reakcija na kokain ili, jednostavnije, trovanje kokainom.

Kao što smo već ranije spomenuli, prvi susret s kokainom može biti neugodan, da bi kod drugog uzimanja osoba, ako je doza mala, već osjetila karakteristično euforično stanje, katkada popraćeno i halucinacijama. Otrovnost je kokaina velika i neki autori navode da je unos od svega pola grama droge u organizam dovoljan za smrtni ishod. Dakako, za nekoga tko već nije stekao naviku. Oni iskusniji uzimaju jedan gram dnevno, jači ovisnici tri, a ima i onih, koji u organizam unose čak 10 grama u jednom danu !

Treba napomenuti da ovdje govorimo o obliku kokaina koji se šmrče, dakle o kokain hidrokloridu. On se, međutim, može uzimati i intravenozno, kada je znatno opasniji. Kod onih, koji su zaglibili dovoljno duboko, nisu nepoznate injekcije čiji je sadržaj kombinacija heroina i kokaina, ubitačni koktel koji izaziva katastrofalne posljedice.

Faze i užitak
U početku kokainoman otkriva drogu kao prijatelja, koji mu daje dovoljno snage kako bi ustrajao u prevladavanju nekog nerješivog problema. Opisane su razne iluzije i halucinacije, koje drogu u početku čine ugodnom, da bi postupno nastupilo trovanje, jedno od najjezovitijih poznatih u svijetu narkotika.

Kada djelovanje kokaina popusti, nastupa bezvoljnost i depresija, nastaje psihički košmar, ali rob droge i dalje traži društvo, često da bi odagnao paniku koja ga u pauzama između dvije doze zahvaća. S vremenom se razvija psihopatija, koja je opasna za okolinu, jer ovisnik o kokainu lako može počiniti ubojstvo u nastupu nekontroliranog bijesa ili osvetničkog impulsa. Droga dovodi i do prostituiranja, uglavnom radi dobavljanja novca. Bez obzira kako kokainoman moralno propadao, on ne nalazi snage oduprijeti se tome zlu.

Sve navedeno čini onu tvrdnju da ne postoji organska ovisnost o kokainu, jer se pri odvikavanju navodno ne javlja tipična apstinentska kriza, vrlo sumnjivom.

U kasnijim fazama trovanja kokainom nastupaju halucinacije, kod kojih žrtva vidi insekte kako pužu ispod njene kože. To mogu biti stjenice, crvi i slično, a tipična je reakcija pokušaj da se odstrane, prvo češkanjem, a kada to ne daje rezultata, fantomske se potkožne crve pokušava iščeprkati iglama, škarama i noževima. Pri tome, dakako, dolazi do teških tjelesnih povreda. Kokainoman pati i od neugodnih iluzija da mu je usna šupljina ispunjena oštrim predmetima, poput zdrobljena stakla, ili nekih drugih sitnih objekata koje pokušava pod svaku cijenu izbaciti iz usta. I to nerijetko dovodi do teških ozljeda.

Usprkos svemu ovome, što smo ovdje naveli u skraćenoj formi i što prosječna čitatelja zastrašuje, broj je potrošača kokaina u stalnome porastu. Nikakve naturalističke televizijske emisije o tragedijama ovisnika o “cracku” ili široke društvene akcije, koje zahvaćaju sve, od medicinskih ustanova do religijskih organizacija, očito ne mogu smanjiti priliv dolara u džepove kolumbijanskih i bolivijanskih mafijaša crne namaštene kose, kao ni njihovih američkih ispostava, koje izgleda mogu kupiti dovoljan broj političara i drugih moćnika i time osigurati miran protok bijelog praha u Sjedinjene Države.

Netko je dobro rekao da nije bit u tome da shvatimo zašto kokain čovjeka upropasti, već da on našem umu oduzima svaku moć prosuđivanja što je dobro, a što loše za njega.

Obrisi odgovora na ovo ključno pitanje, koji treba razjasniti sasvim osobitu poziciju kokaina prema drugim drogama svjetskog narkomanskog podzemlja, naziru se već iz onog ranijeg naputka, kojim se služe i neki istočnjački propovjednici meditacije : čovjekova će pažnja ići za stanjima veće sreće.

Zadovoljstvo je, ako je vjerovati nekim biolozima, najjači motiv svih živih bića. Još 1954. godine eksperimentalni je psiholog dr. James Olds započeo s pokusima na štakorima, u kojima je, ugrađujući im elektrode u starije dijelove mozga, tragao za onim što kod njih izaziva negativnu reakciju, za onim što ne vole. Otkrio je nešto sasvim suprotno, nešto od bitne važnosti za naše razumijevanje izravnog djelovanja kokaina na određene, već spominjane centre u mozgu. Kratkim električnim impulsima, Olds je mogao kontrolirati ponašanje štakora, jer za neku jednostavnu obavljenu radnju, oni bi bili “nagrađivani” blagim električnim udarom u određenu moždanu zonu, u čemu su očito uživali. Životinjice su jurile u kuteve kaveza odakle je stimulacija dolazila, tražeći udare iznova, i to sve češće, kako bi osjećali zadovoljstvo. Olds je shvatio da postoji dio mozga, koji je odgovoran za čitav niz ugodnih iskustava, bilo to–kada je u pitanju čovjek–uživanje u dobrom obroku, uspjeh u poslu, javno priznanje, ili kupanje u moru.

Nagrađivanje ovim ili onim oblikom ugode važan je dio svakodnevice, koji često uspostavlja gotovo potpunu kontrolu nad našim ponašanjem. To je, prije svega, pripisano specifičnoj organizaciji mozga i o tome postoji vrlo velik broj znanstvenih studija, koje ovdje nisu za nas od neposredna interesa.

No, ovoj priči postoji dodatak. Stimulacija mozga daje nešto više od puke nagrade za određeno poznato nam ponašanje. Štakori, kojima su bile ugrađene elektrode, na taj način da su mogli, pokretanjem osobite ručice unutar kaveza, izazvati električne udare u određenim dijelovima mozga, podredili su taj užitak svemu drugom, uključujući osnovne nagone za preživljavanjem. Tako su pritiskali ručicu koja je aktivirala elektrode u mozgu sve češće i sve većom brzinom, tražeći podražaj ponovo i ponovo. Hrana i seks su ih prestali zanimati, čak i u trenucima kada im je gladovanje ugrozilo život. Potpuno izgladnjeli, radije su pokretali mehanizam električne sreće u svojim mozgićima, nego uzimali hranu koja im je bila na dohvat ruke. “Nagrada” koja je gotovo kao na lutriji dolazila iz unutrašnjosti štakorova mozga, podredila je život životinje samo jednom cilju–užitku, koji je ignorirao i samu smrt. Ali, užitku kakav u normalnim okolnostima čovjeku nije pojmljiv, jer su “nagrade” unutar ljudske glave dozirane i intenzitetom ipak manje od onih, koje mogu ugroziti i sam opstanak jedinke.

Na kraju krajeva, kakva bi to bila evolucija koja bi kreirala jedinku što će uništiti samu sebe, sjedeći negdje i voljom pokrećući paralizirajuću ugodu u vlastitu umu ?

Netko je ubrzo zaključio da bi se, slično kao u eksperimentu, mogle upotrijebiti i svoj posao obaviti sićušne elektrode smještene u ljudskom mozgu i to tako da pritiskom na dugme uklonimo bol, tugu, depresiju, ili bilo koju drugu neugodnu emociju. Zna se da su slični pokusi obavljani uglavnom na osobama u terminalnoj fazi neke bolesti, kako bi im se olakšale muke. No, mada su efekti bili barem bliski očekivanima, nastali su ozbiljni otpori ovoj praksi. U pitanje je, prije svega, došla sloboda pojedinca, koji bi lako u ovakvim okolnostima postao igračka onoga tko bi u rukama držao daljinski upravljač za aktiviranje elektroda u tuđem mozgu.

Nadalje, nitko ne može predvidjeti što može nakon duljeg vremena donijeti pretjerana stimulacija moždane kore, neće li to postati prepreka evoluciji, koja za svoje kretanje naprijed može uporabiti i nelagodu za onog tko joj se opire? Konačno, ne bi li to, gledano našim današnjim perspektivama, bilo stvaranje svojevrsnih “električnih narkomana” ?

Sve te dileme postale su bespredmetne, a da toga znanstvenici nisu ni bili svijesni. Dok još nisu vidjeli svezu između izravnog i selektivnog podražavanja električnim impulsima i mogućnosti da to načini neka kemikalija, ulice su svjetskih megapolisa već bile preplavljene svim verzijama magične supstance. Kokain je osvajao svoje “fanove”.

Kemija užitka poznata je danas većim dijelom, a lijepljenje kokainskih molekula na prava mjesta na receptorima unutar ljudskog mozga već smo objasnili ranije. Obzirom da je kokain gotovo nepobjediv saveznik u pokoravanju nečije pameti i pražnjenju njegova džepa, američki ultradesničar Lyndon LaRouche otvoreno tvrdi da iza goleme proizvodnje kokaina, kojeg treba ipak dobiti iz biljke koke, o čemu ćemo reći nešto više kasnije, stoje u svijetu vrlo ugledne banke ! On, vjerojatno pretjerujući, ide tako daleko da u svojim knjigama imenuje američke, hongkongške, švicarske, austrijske i druge banke, čak i obitelji, koje su im vlasnici, koje ne samo da peru kokainski novac, već, prema njegovim tvrdnjama, izravno ulažu kapital u njegovu proizvodnju. Izjavio je čak da bi, kada bi netko iz sustava odmaknuo tu ciglu, cijeli svjetski bankarski sistem mogao jednostavno kolabirati. Jer, radi se o milijardama dolara investicija, koje donose brzu i ogromnu zaradu.

On je navodno inicirao ispitivanje novčanica od 20 dolara pokupljenih nasumce u dijelovima Sjedinjenih Država, za koje se sumnja da su najveći potrošač kokaina. Novčanice su pažljivo očišćene specijalnim minijaturnim usisavačem za prašinu, a dobivena je prašina analizirana. Kako to tvrdi LaRouche, kokain je nađen na čak 50 posto analiziranih novčanica !

Biznis stoljeća
U ovom poslu prste imaju mnogi moćnici, a kolumbijanski narko-šefovi poput Pabla Escobara, koji je za svoje pomilovanje kolumbijanskoj vladi nudio 19 milijardi dolara za otplatu cjelokupnog vanjskog državnog duga(!), Gache i drugih, koji su loše završili, samo su žrtve nužnih čistki, kada pritisak javnosti postane opasan za one koji stvarno iza svega stoje. Tako se zapravo nije dogodilo ništa drugo do toga da je slavu tzv. medellinskog kartela, preuzeo onaj iz Calija.

U Kolumbiji je stopa smrtnosti u mlađih ljudi vrlo visoka, ljudski život ne vrijedi mnogo i vrlo je lako regrutirati siromašne mladiće, koji će za relativno bogate naknade učiniti sve što se od njih traži. Ipak, nakon prijetnji s američke strane, laboratoriji za preradu koke navodno su mahom preseljeni u nedostupna područja u susjednoj Boliviji.

Prije par godina o problemu kokaina sam razgovarao s atašeom za kulturu kolumbijanske ambasade u Delhiju, Carlosom Lozanom. Sreli smo se na koktelu kod poznate indijske filmaške porodice Kapoor. Ispričao mi je zanimljivu storiju o tome kako su kolumbijanski agenti uhvatili već tada legendarnog narkobossa Pabla Escobara, koji je zbog svoje ljubavi prema meksičkoj glazbi imao nadimak “El Mexicano”. Prikvačili su mini-predajnik na njegova 18-godišnjeg sina i tako došli do očeva skloništa.

No, Lozano mi je dočarao i drugu stranu medalje. Kolumbijanci tvrde da bi prestali s uzgojem koke, kada bi im bogate zemlje omogućile da se bave nekom drugom vrstom poljoprivrede. “Taj je narod vrlo siromašan i jedino što im je Bog poslao jest koka”, rekao je Lozano, koji se kasnije u Bogoti kandidirao za senatora i problematiku očito dobro poznavao. “Neka im bogate zemlje, u kojima se troše milijarde dolara na kupovinu kokaina, omoguće sadnju neke druge kulture od koje će moći živjeti. Naši ljudi ne žele nikoga trovati, no nema baš mnogo onih, koji pokazuju čvrstu namjeru zamijeniti koku nečim drugim i investirati u kolumbijanske seljake. Zaključak zašto je to tako, prepuštam tebi...”.

Na čelu danas vladajućeg “kartela iz Calija” nalazili su se Gilberto i Miguel Rodriguez Orejuelo, te bivši novinar, Alberto Giraldo. Uz njih, čitavim kokainskim biznisom upravljale su još četiri osobe od kojih je jedna 11. siječnja, 1996. godine pobjegla iz jednog, navodno odlično čuvanog kolumbijanskog zatvora. Riječ je o Joseu Santacruzu Londonu, koji je zapravo iz robijašnice išetao u vrijeme predviđeno za protezanje nogu u dvorištu povezanom s parkiralištem za vozila civilnih službenika.

Mnogi su se pripadnici ovog kartela našli onkraj brave, uslijed jakog pritiska američke administracije na kolumbijansku vladu. Tamo se baš nisu napatili, jer im je u ćelijama služen kavijar i šampanjac, a imali su i sve moguće druge pogodnosti. Osim toga, mada se radi o fantastično bogatim ljudima, koji su svoja golema imanja stekli na prodaji kokaina, nije poznat slučaj da je bilo kome od njih oduzeta imovina niti ima nekih naznaka da će biti izvedeni pred sud. Ipak, Kolumbija postaje poprište sukoba između onih, koji pokušavaju kokainsku mafiju istrijebiti i onih, koji daju velike donacije organizacijama koje se, vjerovali ili ne, javno zalažu za legalizaciju kokaina ! Pritisci da se kokainske bossove izruči Sjedinjenim Državama do sada nisu urodili plodom, valjda zato što je političarima jasno kakvu bi ulogu mogao igrati golem novac koji kartel okreće, nađe li se njegov makar manji dio na računima stranaka uoči predizbornih kampanja.

Izgleda da malu pomutnju u romansu između političara i prerađivača koke iz Calija unosi vojska. Generali, bar za sada, ne misle da koka Kolumbiji može donijeti mnogo dobra, pa su sukobi između mafijaša i vojnih snaga sve češći. Politika je, očito, ipak jača, jer položaj vladajućih krugova, kao i nekih ključnih banaka vezanih u ovo kolo ne slabi.

U 1996. godini zaredale su optužbe na račun kolumbijanskog predsjednika Sampera, koji je, kako to proizlazi iz jednog bankovnog čeka, od kokainskog kartela primio 6 milijuna dolara za svoju predizbornu kampanju 1994. godine. Iako je krivnja prebačena na neke članove njegova predizbornog stožera, sjena sumnje je ostala. Govorilo se i o onome što se dogodilo Richardu Nixonu, a zove se “impeachment”, ranije uklanjanje s funkcije predsjednika. Izgleda da je dogorjelo do prstiju, jer je krenula silovita akcija protiv najmoćnijeg kokainskog kartela na svijetu. Otkriveno je skrovište odbjeglog Josea Santacruza i on je u sukobu s kolumbijanskim snagama reda ubijen 5. ožujka, 1996. godine. Operacijom je rukovodio general Serrano, čija je popularnost u Kolumbiji golema. Nije stao na Santacruzu.

Kada su se ostali kokainski bossovi sklonili na sigurno, počela je potraga za Gilbertom Rodriguesom, koji je viđen kako ulazi u jednu zgradu, a pratile su ga agentice, pretvarajući se da joggiraju. Najsmješniji detalj u priči jest to da su ga na trenutak izgubile iz vida i nisu točno znale u koju je zgradu u ulici ušao. Srećom, Kolumbijanac se tako namirisao parfemom da su specijalizirane policajke došle do njegova skrovišta uz pomoć svojih noseva !

Miguel Rodrigues Orejuelo, šef šefova, sklonio se u jednom stanu u Bogoti. Uz pomoć doušnika, Serranovi su ga ljudi pronašli i u ovom sedmomilijunskom gradu. Kada su provalili u skrovište, narkoboss je već nestao. Tako su bar pomislili u prvi tren. Doušnik, koji je bio očito odlično informiran, upozorio je Serrana da u stanu postoji nekakav pregrađeni prostor, negdje uz WC. Kada su se policajci ponovo vratili u stan, uz samu zahodsku školjku razbijen je zid i pronađen mali prostor opremljen bocama za kisik. Rodrigues je ovdje pričekao dok su se pripadnici specijalnih jedinica razišli i iskrao se van. Pod je mini skrovišta bio pun krvi, a naknadno je ustanovljeno da je bušilica kojom su u potrazi za šupljinama ispitivani zidovi stana probila rame pritajenog gangstera !

Lov na kralja kokaina preuzela je CIA. Uskoro su pronašli njegovu ljubavnicu na desetom katu jedne zgrade u pregrađu Bogote. Ovoga puta nije pomoglo ni skrovište unutar stana, u kojem se Rodrigues namjeravao sakriti. Glave kartela pomalo su padale i šest se od sedam mozgova kokainske industrije našlo iza brave. Velikoj je akciji uspio pobjeći samo stanoviti Herrera, koji je svojedobno bio glavni snabdjevač kokainom dilera u njujorškom kvartu Queens. Ne zadugo, jer se Helmer “El Pacho” Herrera u rujnu 1996. godine predao policiji u Caliju. Nije pobjegao u Sjedinjene Države, kao što se pretpostavljalo, već se cijelo vrijeme skrivao u Kolumbiji.

Gotovo je sigurno da su novi laboratoriji za preradu koke uspostavljeni u Boliviji i Peruu, što je u igru uvelo i lokalne mafijaše. Osjetno se povećao priliv kokaina u SAD iz Meksika, gdje poslom upravlja stanoviti Fuentes, za koga nitko ne zna tko je i kako operira. Kolumbijanski karteli su uskočili i u biznis s heroinom, organizirali uzgoj opijumskog maka i prema nekim tvrdnjama, koje su vjerojatno ipak pretjerane, sada se izgubljeni prihod od kokaina uspješno nadoknađuje prodajom heroina. Spomenuti Fuentes preko duge američko-meksičke granice ubacuje stotine tona kokaina, mahom u Kaliforniju, pa je jasno da nije dovoljno začepiti jedan kanal, jer će se praktično istovremeno otvoriti novi.

Neobično žestoka akcija protiv kartela iz Calija, trećeg po veličini grada Kolumbije, inspirirana je političkim interesom, u trenucima velikog američkog pritiska i unutarnjeg nezadovoljstva izazvanog rastućim nasiljem. Žrtvovani su svi istaknutiji pripadnici kokainskog podzemlja, ali i neki političari, bankari i čak tri tisuće pripadnika policijskih snaga, koji su primali mito od kokainskog kartela. Čistka sasvim sigurno, usprkos zapljeni većih količina kokaina i uništenju nekoliko skrivenih pogona za njegovu proizvodnju, nije iskorijenila ovaj golemi biznis. Vrijeme zahtijeva određene poteze koji će umiriti javnost u Kolumbiji, ali i u Sjedinjenim Državama, no, malo tko vjeruje da se radi o toliko radikalnom zahvatu da bi se suzbila trgovina drogom, čija popularnost na zapadnom tržištu ne jenjava.

Kako sada stvari stoje, kokain i dalje neometano prodire na zapadno tržište. U veljači 1996. godine u Americi je u tijeku suđenje dvojici Kolumbijanaca optuženih da su još u osamdesetima u SAD prošvercali 75 tona čistog kokaina ! Obojica su pripadnici spominjanog “Medellinskog kartela”.

Zanimljiva je uska veza kolumbijanskih dilera kokainom i raznih sotonističkih i crnomagijskih kultova. Kada je policija provalila u dvorac Marroquin, sto godina staru repliku istog španjolskog zamka udaljenu 12 kilometara od Bogote, imala je što vidjeti. Građevina, vlasništvo Camila Zapate, jednog od vodećih financijera kolumbijanske proizvodnje kokaina, bila je stjecište obožavalaca Sotone, koji su ovdje podignuli golem oltar na kojem su se još mogle vidjeti ljudske kosti i krvave mrlje. Prema nekim indicijama, u zamku su se obavljali voodoo rituali, mada je sam oltar kopija španjolskog originala iz 10-og stoljeća, na kojem se služila Crna Misa. Nekoliko godina ranije, slično je mračno svetište otkriveno u bunkeru u kojem je kolumbijanska mafija skrivala zalihe droge,a stručnjaci tvrde da su jezivi rituali prakticirani na ovakovim mjestima trebali poslužiti kao magijska “zaštita” biznisu sa bijelim prahom ! Ipak, sve je više onih koji misle da je sve to rezultat kokainskog ludila, koje ponekad zahvaća i same trgovce smrću.

Isti je tip praznovjerja vrlo raširen i među meksičkim dilerima kokainom i heroinom. U ovom je dijelu svijeta popularna Santeria,a kultovi se ovdje među bossovima narkobiznisa osobito šire od 1986. godine, nakon ubojstva Saula Hernandeza, glave ove meksičke obitelji koja je u znatnoj mjeri kontrolirala protok svih vrsta droga preko američko-meksičke granice.

U igru ulazi stanoviti Adolfo de Jesus Constanzo, dijete kubanskih roditelja s Floride. Okorjeli homoseksualac, koji vjeruje da posjeduje paranormalne moći i bavi se najcrnjim vradžbinama neko vrijeme novac zarađuje kao muška prostitutka. Uskoro se priključuje dilerima drogom, među kojima širi krvoločni kult zasnovan na transvestitima, homoseksualizmu, južnoameričkom praznovjerju i–ljudskim žrtvama. U Mexico Cityu uspostavlja čitavu sljedbu, također vjerujući da krvavim žrtvama koje se prinose na za to specijalno izgrađenim oltarima, pruža “crnu” zaštitu onima koji prenose drogu u Sjedinjene Države.

Ludilo se razmahuje kada policija u Houstonu otkriva sotonističko svetište u kojem se nalazi kokain čija se “ulična” vrijednost procjenjuje na 20 milijuna dolara! Na posjedu Rancho Santa Elena, nedaleko pograničnog gradića Matamorosa, meksičke snage sigurnosti dolaze do stravičnog otkrića. Ranč služi za sotonističke rituale za vrijeme kojih se još uvijek živim žrtvama, nerijetko otetim američkim turistima, čupaju srca, mozgovi, oči i kralješnice. Drogirani i sluđeni gangsteri svojim žrtvama na živo režu testise i penise, a pri uhićenju se smiju, slijepo vjerujući da su potpuno zaštićeni od djelovanja vatrenog oružja ili zakonskih progona! Pokolj u Matamorosu, u kojem je kao žrtva prinesen neutvrđeni broj ljudi, tek je početak kraja jednog od vodećih dilera drogom, koji uspijeva pobjeći u Mexico City. Constanzo predstavlja preveliki rizik za mnoge, pa uskoro stradava od metka ubojice čiji identitet nikada nije utvrđen.

Pripadnici svojevrsnog homoseksualno-sotonističko-kokainskog podzemlja u ovom dijelu svijeta imaju svoje prste posvuda. U igri su TV zvijezde, djeca političara i razni moćnici. Prema nekima, tanki konci izopačenosti prostiru se i do čuvenog Antona LaVeya, poglavara američke Crkve Sotone. Jedan agent FBI-a, koji sudjeluje u operacijama protiv narkomafije na američkom tlu i ne želi odati svoj identitet, tvrdi da je ono što je poznato javnosti samo vrh ledenog brijega. Ispod vode se, kako kaže, krije čitav lanac trgovine otetom djecom, dječjom pornografijom i bijelim robljem, a iza svega je droga, svemoćni pokretač svih mogućih perverzija.

Zločesti jezici tvrde da se kokainska mafija upuštala u financiranje holivudskih filmova koji su notornim gangsterima trebali dati aureolu gotovo simpatičnih, benignih lopuža. U tom se kontekstu najčešće spominje “Cotton Club” Roberta Evansa, sa Richardom Gereom u naslovnoj ulozi. Dakako, sva ta maskerada nije mogla prikriti svu zloćudnost onih kojima “anđeo smrti” donosi enormne profite.

Procjenjuje se, na bazi podataka skupljenih i obrađivanih tijekom 1988. i 1989. godine, da u SAD ima između pet i šest milijuna redovnih korisnika kokaina. Nevladini poznavatelji američkih prilika misle da je ta cifra veća. Broj onih, koji su svrstani u kategoriju osoba koje su kokain “probale barem jednom”, penje se na čak 21 milijun, a posebno dramatično zvuči podatak da je najopasniji i najjeftiniji oblik kokaina, “crack”, još tada bar jednom probalo čak 2,5 milijuna osoba !

Privlačna koka smrti
Smrtnost uslijed kokaina se u razdoblju između druge polovine 1986. i prve polovine 1989. godine udvostručila. Prema jednom izvješću za 1988. godinu čak je pola milijuna djece u dobi između 12 i 17 godina u toj godini uzelo kokain, dok se za one starije, između 18 i 25 godina, spominje brojka od 3,5 milijuna. I policijski podaci jasno upućuju na strahovit porast potrošnje “kolumbijanca” u Americi. Naime, u 1989.-toj godini zaplijenjeno je 15 puta više kokaina nego 1982.

Netko je nedavno rekao da postoje tri vrste laži: laž, prokleta laž i statistika. Zgodno, ali kada je u pitanju kokain, bojim se da ni sama statistika ne može pratiti realnost. Bar ako je suditi po riječima upućenih s kojima sam se sretao u SAD.

Dok smo šetali maglovitim obalama Mainea, pokrivenima oblucima, moj mi je prijatelj Richard tumačio: “Zaista ima mnogo onih koji rabe kokain, mislim da ih je više, no što smo toga svijesni. U jednoj je fazi kokain potisnuo heroin, jer te heroin pasivizira, otupi, dok kokain daje energiju, stimulira i ujedno baca u euforiju. Ja sam u životu uzimao sve, najviše LSD... Mislim da sam bio na nekih četiri stotine “tripova”. Probao sam i heroin, a više puta i kokain i to onaj najkvalitetniji. Iskreno rečeno, otkvačio sam ga brzo, nije me impresionirao. Bilo je to deset minuta lude euforije i jedan takoreći fizički val enormne energije. Ništa spiritualno, puko utaživanje gladi za užitkom. “

Trajanje “vrhunca” iskustva različito je, ovisno o količini i čistoći uzetog kokaina, neurofiziološkim karakteristikama potrošača i razdoblja u kojem je drogu redovito uzimao. Isto važi za ostale fenomene vezane uz intoksikaciju kokainom.

“Više ne uzimam ništa, jedini je pravi put ka spoznaji životnog smisla onaj duhovni. U šezdesetima smo se igrali kemijom, često danas razmišljam kako je pravo čudo da mi se mozak nije od silnih droga pretvorio u paštetu... Ovo što rade klinci, mislim na “crack”, gadna je igra... Bojim se, bez povratka... Meni kokain nije značio mnogo, ali znam da je proklet, jer sam imao prijatelja kojeg je doslovce samljeo. Uzimao je čistog “kolumbijanca”, ćud mu se naočigled svih nas mijenjala. Stalno je ponavljao kako će prestati. Još samo malo, pa će prestati. I prestao je ! Ubio se pod nejasnim okolnostima. Ima tu nagađanja, ali mislim da se ubio u trenucima teške depresije, kada nije na noćnom ormariću imao “kolumbijanca”, koji mu je na kraju ostao jedini prijatelj za kojeg je doista mario...”.

Ova, kao i priča Stevea, Crnca iz Washingtona, pokazuje da ljudi na kokain reagiraju različito. “Ima ih koji ga mogu držati pod kontrolom godinama”, tumačio mi je Steve, koji pozna neke dilere, ali i potrošače u glavnom gradu Sjedinjenih Država. “Doduše, ti su rijetki i izgleda da imaju snažniju ličnost, što dopušta minimalne količine stimulativa. Znaju se povući kada osjete kako ih preuzimaju kandže ovisnosti. U igri je i lova, jer prašak za šmrkanje udara slabije od “slobodne baze” ili “cracka”, koji se puše. U cjelini gledano, kokain je ubojica koji će te dohvatiti prije ili kasnije. Među nama Crncima, nažalost, ima podosta potrošača i to onog smeća, “cracka”... Za to ima mnogo razloga, koje je teško shvatiti, ako nisi ovdje rođen. Jedan moj susjed, fini momak, talentiran, uspješan i sve to... zaglavio je... Jedne se noći sav isjekao kuhinjskim nožem ubijajući nevidljive kukce, koji su mu puzali ispod kože na rukama... Urlao je jezivo, izgleda da je vidio i nekakve bijele zmije, što su po njemu plazile. Tada mi je prisjeo kokain, pa svoga sina stalno držim na oku. Nema toga što ne bih učinio da ga zaustavim na putu u ralje kokaina...”.

Potrošači kokaina su i oni, koji bi trebali poslužiti kao primjer ostalima–političari,športaši i filmski glumci, koji imaju golemi utjecaj na javnost u zemljama poput Sjedinjenih Država.

Gradonačelnik Washingtona, Crnac Marion Barry uhvaćen je in flagranti, takoreći napudrana nosa. Malo je poznato da u glavnom gradu Amerike živi 60 posto crnačkog stanovništva, a Barry je uživao ugled popularna, sposobna i korektna gradonačelnika. Uslijed postojećih rasnih tenzija, afera je poprimila okus politike. Crnci uglavnom Barryju nisu previše zamjerali na tome da “se malo zabavio”, jer se to u današnje vrijeme, pod datim okolnostima, ne smatra nekim većim grijehom.

Uslijed prevelike doze kokaina u tešku je stanju u bolnicu nedavno dovezen holivudski glumac Garry Busey, a crni komičar Richard Pryor svojedobno si je, uslijed nestručno prerađena kokain hidroklorida u oblik pogodan za pušenje, tako gadno opržio lice da je morao proći više plastičnih operacija. Komičar Freddie Prinze ubio se pištoljem u dvadesettrećoj godini života. Bio je ovisnik o kokainu. Njemački redatelj Rainer Werner Fassbinder umro je u tridesetsedmoj godini života. Na ormariću uz njegov krevet pronađen je kokain.

Nitko ne krije da kokain redovno uzimaju i pop zvijezde, što ne mogu spriječiti ni drakonski zakoni, koji oštro kažnjavaju posjedovanje i najmanjih količina droge, a o “dilanju” da i ne govorimo.

Šokantan je primjer Olivera McCalla, profesionalna boksača teške kategorije koji je za vrijeme meča protiv Lennoxa Lewisa, za naslov svjetskog prvaka u WBC verziji, doživio živčani slom. Jedinstven u povijesti športa, ovaj je slom na samome ringu na vidjelo iznio činjenicu da je McCall teški alkoholičar i ovisnik o kokainu. Navike ga nisu mogli osloboditi ni nakon poduljeg liječenja,dapače, potpuno je podivljao i prijetio smrću svojoj supruzi i šestoro djece. Zato je strpan u ludnicu i njegova je sudbina neizvjesna. Neki tvrde da je u borbu protiv Lewisa ušao totalno drogiran,pa sada teško optužuju slabe mjere kontrole u profi boksu,ali i Dona Kinga, koji je navodno pustio McCalla u ring makar je znao za njegovo stanje. McCall, crno dijete čikaških ulica, počeo je uzimati marihuanu sa 11 godina, da bi sa 13 već bio ovisan o “cracku”. Registriran je kao teški ovisnik o narkoticima i pravo je čudo kako je 1994. godine dogurao do naslova prvaka svijeta u teškoj kategoriji. Njegova je karijera završena i predstoji mu borba koju je malo njih dobilo.

Todd ima tridesetsedam godina, dvoje djece i ženu. Bijelac je, koji živi u vili uz Pacifik. Sprijateljili smo se u Indiji, pa sam saznao da je okružni javni branitelj za kalifornijski okrug Ojai. Njegovi su klijenti oni koji si ne mogu priuštiti odvjetnika, pa ih on brani po službenoj dužnosti. Taj ga posao, usprkos vrlo solidnim prihodima, frustrira.

Branio je mnoge kod kojih je nađena droga. S gorčinom komentira besmislenost kažnjavanja crnog 19-godišnjaka desetgodišnjom robijom zbog posjedovanja pet doza LSD-a. Kada izađe, biti će sociopat, koji će patološki mrziti sustav koji mu je uništio život. A to nije cilj kazne, objašnjava mi. “Stalno gradimo nove robijašnice, a mnoge se od njih pune onima koji su imali nekakve veze s drogom”, objašnjava Todd. “Te su robijašnice sve opremljenije sigurnosnim sistemima, jer su oni, koji u njih dospijevaju, sve opasniji. Evo, baš u sjevernoj Kaliforniji usavršavaju supersigurni zatvor, Pelican Bay... Moramo naći neko drugo rješenje i pomoći ljudima koji su pogriješili...”.

Zanimljiv je njegov odgovor na pitanje o kokainu. “Ima ga posvuda”, uvjerava me, “izgleda da se američki san pedesetih, o kući s travnjakom, roštilju i dva automobila, pretvorio u onog o televizoru u boji i kokainu...”.

Španjolsko otkriće,
Gadosti se događaju. Imaju i početak. A početak gadosti s kokainom seže u prilično daleku prošlost, preciznije u 1531. godinu. Španjolski vojnici, predvođeni Franciscom Pizzarom i gonjeni nevjerojatnom pohlepom za zlatom, prodiru kroz peruanski dio Andi, gdje se, po svim fantastičnim pričama koje su toliko puta čuli, kriju dragulji i predmeti od plemenitih metala neprocjenjive vrijednosti. Usput, pokrstiti će ovdje domoroce zaslijepljene znanjima i hrabrošću bijela čovjeka. Pizzaro je stigao u Novi Svijet još pred dva desetljeća i stalno je u potrazi za novim područjima, koja želi staviti pod krunu španjolskoga kralja. Za to je još pred tri godine dobio blagoslov, zapravo diskretan mig da pokori miroljubivu drevnu civilizaciju Inka. Slijep na duhovne vrijednosti ovog naroda, on hita za blagom i začinima, da bi, povijesno gledano možda prvi, nabasao na biljku prozaična izgleda. To je koka (žvakanje koke među Indiosima s Anda 1830. godine u svojoj knjizi “Putovanja u Peru” dobro opisuje švicarski prirodnjak J. J. von Tschudi, koji navodi da su domoroci mogli pod utjecajem koke, uz minimum sna, pješačiti par dana i noći op.a.), čije lišće domoroci žvaču, kako bi im dala snagu kada treba prevaliti desetine kilometara neprohodnih terena bez odmora.

Biljci, koju će dva stoljeća kasnije Jean-Baptiste de Lamarck klasificirati pod latinskim imenom Erythroxylon coca, pripisuju se božanska svojstva, dapače stanovnici beskonačnih peruanskih prašuma prenose legendu o bogu koji im je podario ovo svemoćno sredstvo. Prije dolaska konkvistadora koka se koristila manje i izgleda da je bila povlastica kraljevske i drugih, moćnijih porodica. Vezana uz rituale poštovanja i na glasu kao izvor potencije i plodnosti, biljka je privukla pažnju osvajača, koje u ono doba nije bilo teško uvjeriti u postojanje njenih skrivenih, nadnaravnih moći. Domoroci su žvakali lišće koke, kako bi ukloniti umor što se javljao nakon dugih sati napornog fizičkog rada na velikim nadmorskim visinama. Prefrigani i pokvareni Španjolci shvatili su još jednu dimenziju koke. Kako bi bolje kontrolirali lokalno stanovništvo, stavili su distribuciju biljke, koju je ovaj narod koristio stoljećima, pod kontrolu. Uživati su je mogli samo oni koji su bili pokorni i crnčili dovoljno za nametnutog im boga i španjolskog kralja.

Fama o neobičnoj biljci dopire i do Europe. Prva poznata publikacija, koja se bavi učincima koke, jest ona španjolskog liječnika Nicolasa Monardesa. Od te, 1596. godine do kokine službene znanstvene klasifikacije od strane Lamarcka, interes se za ovaj stimulativ javlja samo s vremena na vrijeme. Misionari su jamačno bili upoznati sa značajem ove biljke za starosjedioce južnoameričkog gorja, no za pretpostaviti je da su propovjednici katolicizma nastojali potisnuti priče koje su jednu neuglednu biljčicu uzdizale na nivo boga. Postojala je i druga strana istine, a to je da su Europejci s vremenom shvatili kako nova otkrića u području botanike mogu donijeti i neke nove lijekove za bolesti koje još tada nisu bile izlječive.

Popularna vjerovanja i stvarna efikasnost koke u olakšavanju nekih tegoba uskoro su rezultirali jednim vrlo popularnim napitkom korzikanskog kemičara Angela Marianija. Bilo je to vino koje se zvalo Vin Mariani, a s vremenom se proširilo i u Ameriku, da bi kao ljekovito čak dobilo laskava priznanja mnogih liječnika. U ovome su napitku uživali ruski car, princ od Walesa, kraljevi Norveške i Švedske, zapovjednik glavnog stožera britanske vojske, a papa Leon XIII ga je nazvao “dobročiniteljem čovječanstva” i nagradio zlatnom medaljom ! Na tržištu su se počeli pojavljivati i brojni drugi ljekoviti proizvodi koji su sadržavali koku. Bilo ih je raznih, a među njima i onaj za tretman–ovisnosti o drogama i alkoholu !

Ponašanje domorodaca, koji su svakodnevno žvakali lišće koke, ničime nije ukazivalo na moguću ovisnost, ili neke neugodne popratne pojave. Nakon godina svakodnevnog žvakanja koke, domoroci su se znali preseliti u niže krajeve, gdje su bez ikakvih poteškoća prestajali koristiti stimulativ koji im je za života u planinama toliko pomagao.

Većina onih koji su istraživali ovaj fenomen misli da sama koka nije ni približno opasna kao njen ekstrakt, alkaloid kokain. I jedan od najpoznatijih istraživača kultnih biljaka tog dijela svijeta, Richard Evans Schultes priznaje da je za vrijeme svog boravka među tajanstvenim starosjediocima ovih dijelova američkog južnog susjeda redovito žvakao koku čitavih osam godina. Po povratku u SAD nije osjećao nikakvu potrebu za kokainom, ili nekim njegovim derivatom. Pravog objašnjenja koje bi zadovoljavalo sa strogo znanstvenog stajališta zapravo još nema, ali se za njim traga, jer neki vjeruju da se tu možda krije odgovor na pitanje postoje li okolnosti pod kojima kokain nije toliko opasan kakvim ga poznajemo iz dosadašnjih iskustava.

Kemičari i Freud
Kemičari su se pobrinuli da iz lišća koke izdvoje ono čemu biljka duguje svoje djelovanje na čovječji živčani sustav. Radi se, dakako, o kokainu, izoliranom negdje oko 1860. godine, ali je ostalo sporno da li je to prvo pošlo za rukom Albertu Niemannu ili Friedrichu Gaedeckeu.

Počela je era euforičnog pripisivanja magičnih svojstava bijelom prahu nevina izgleda. Koristio se za sve i sva, a ovdje se na kraju pojavila i vojska u liku dr. Theodora Aschenbrandta, koji je sredinom osamdesetih godina prošlog vijeka dao kokain trupama koje su sudjelovale u manevrima vojske u Bavarskoj. Vjeruje se da su u Velikoj Britaniji prostitutke davale kokain vojnicima koji su u vrijeme Prvog svjetskog rata dolazili kućama na dopust.

Po svemu sudeći, takva je primjena poznata i iz razdoblja prije Aschenbrandta, no to neće ostati usamljen primjer u povijesti. Naime, Hitlerovi su kemičari u vrijeme prvih njemačkih poraza u Drugom svjetskom satu dobili zadatak koji se svodio na sintetiziranje preparata koji bi deprimiranim ratnicima podigao moral. Tako je nastao benzedrin, jak stimulativ za izazivanje euforije, po nekim svojstvima nalik kokainu. Kemija benzedrina otvorila je put kasnijoj zlouporabi medicinskih korisnih amfetamina.

Možda bi kokain ponovo pao u zaborav da se Aschenbrandtove studije nije domogao mladi bečki neurolog, kasnije poznat kao otac psihoanalize–Sigmund Freud. Prema onima, koji su prema njemu romantično raspoloženi, “Sigi” je zapravo tražio rješenje za svog prijatelja, liječnika Ernsta von Fleischla koji je postao morfinoman. Po jednoj verziji, bolovao je od tumora živčanih završetaka, a po drugoj od nezacijeljene rane nakon amputacije članka na palcu ruke. Patio je od žestokih bolova koje je potiskivao morfijem, dok mu ta droga nije počela opasno štetiti, pa joj je njegov prijatelj Freud pokušao naći zamjenu.

Početni su učinci kokaina bili izvanredni. Von Fleischl je lako ostavio morfij, a bolovi su nestali kao rukom odneseni. Freuda je nova droga zaintrigirala toliko da je i sam počeo s njom eksperimentirati. Uzimao bi je u manjim količinama u razdobljima depresivnog raspoloženja, a išao je tako daleko da ju je preporučivao svojim kolegama, štoviše, davao ju je i vlastitoj zaručnici ! Neka od njegovih ljubavnih pisama pokazuju sasvim nekritičko oduševljenje za jednog od najvećih budućih ubojica iz svijeta molekula.

Dok on okolo propovijeda kokain kao svemoćni eliksir, njegov prijatelj von Fleischl zapada u stravične krize ispunjene luđačkim strahovima, vizijama, nesanicom i epileptičkim napadima. Iako je jasno da je u pitanju kokainska psihoza, izazvana dugotrajnom i prekomjernom uporabom još uvijek nedovoljno poznatog narkotika, Freud se kokaina odriče teška srca. I sam je 16 godina bolovao od raka čeljusti i u tom periodu prošao 33 operacije. Usprkos bolovima od kojih je patio, odbijao je uzeti morfij. Prema njegovim biografima, uzeo je samo malu količinu dan prije smrti. Usprkos svemu tome, njegovi biografi epizodi, kojom je svojim autoritetom dao alibi jednoj od najopasnijih droga, posvećuju malo prostora. Tek nakon brojnih znanstvenih radova, koji su pokazali stvarnu opasnost od kokaina, Freud diskretno prestaje zagovarati uporabu droge koja je kroz povijest zavarala mnoge.

Interesantna je ta, rekao bih, fascinacija nekih velikih umova s pojedinim drogama. Predstavnici nekih slikarskih stilova navodno su stvarali pod utjecajem kokaina, a u tom se kontekstu spominju kubisti, futuristi i dadaisti. Dok Freud ne skriva često citirano obožavanje kokaina, Jean Cocteau je na sličan način razmišljao o opijumu, Baudelaire o hašišu, Aldous Huxley o meskalinu, a u novije vrijeme nobelovac Kary Mulis o LSD-u.. To bi bilo simpatično da bolnice nisu pune onih koji su sličan zanos platiti trajnim ludilom, a nerijetko i životom.

Coca-Cola
Kokain može poslužiti kao lokalni anestetik i to mu je bila posljednja legalna uporaba. No i tu je ugrabio žrtvu u liku dr. Williama Halsteada, čovjeka kojeg katkada zovu “ocem američke kirurgije”. Halstead si je, da bi na sebi isprobao djelotvornost novog anestetika, ubrizgavao kokain, koji će medicina kasnije zamijeniti kemijski sličnim, ali daleko bezopasnijim sredstvom–novokainom. Slavni je kirurg, međutim, uskoro uočio da ne može bez kokaina, pa se pokušao liječiti, a kada nije ni to pomoglo, u dva je navrata odlazio na mjesta na kojima mu droga nije bila dostupna. Smatra se da je poslije drugog takvog izleta, kada je dulje vremena boravio na Karibima, uspio ostaviti kokain. Izgleda da je to točno, iako neki tvrde da je pod kraj karijere čežnju za kokainom nadomjestio morfijem, od kojeg se nije rastao do kraja života.

Mnogo se ljudi pita je li kokain imao neke veze s jednim od najpopularnijih bezalkoholnih pića današnjice–”Coca Colom”. Odgovor je: da ! Prvi dio imena ovog pića dolazi od riječi kokain, jer je “Coca Cola”, prema jednoj verziji, sadržavala kokain do 1903., drugoj 1904., a trećoj 1907. godine. Ovo je piće, kao sredstvo za jačanje živaca i liječenje svih tipova neurotskih smetnji, lansirao 1886. godine farmaceut iz Atlante, John Pemberton. Mada bez kapi alkohola, piće je uživalo veliku popularnost zbog svog stimulativnog djelovanja. Nije ni čudo, kada je uz kofein sadržavalo i kokain.

Iz sirupa, koji je sadržavao kokain, a koristio se za proizvodnju “Coca Cole”, droga je izbačena zbog javnog pritiska, ali neki tvrde da je stvarni razlog bio formalne prirode. Lišće koke se i dalje koristilo zbog specifičnog okusa koje je davalo piću, ali je prije uporabe iz njega uklonjen alkaloid kokain. Navodno se isti ekstrakt lišća koristi i danas, a izvor biljke je sjeveroistočni Peru.

U vrijeme kada se vršio pritisak na proizvođača “Coca Cole”, započela je ubrzana medijska sotonizacija tvari koja zaista ima puno pravo na nimalo laskavu vezu sa simbolom zla. Prouči li se pažljivije kako su novine donosile fantastične priče o “crnim silovateljima” iz južnih država Amerike, a sve to zbog opaka efekta kokaina na pamet, može se lako zaključiti da je netko htio jednim udarcem ubiti dvije muhe. Tekstovi su lukavo politizirani, tako da je kokain ujedno upotrebljen i u neke druge svrhe.

Zgodno je ono što mi je rekao dr. Ed, američki liječnik s privatnom praksom u sjevernom dijelu SAD, kada sam ga pitao kako to da sva ta medicinska znanost nije ranije shvatila kolika je opasnost od kokaina : “Nema mjesta čuđenju, dragi moj. Nemoj zaboraviti da su još 1915. godine vodeći američki medicinski autoriteti na sveučilištima studentima govorili da ljudsko tijelo ne bi moglo preživjeti brzine veće od 100 km/sat ! Znanost je daleko od svemoći, uvijek se spoznaje plaćaju žrtvama...”.

Današnja verzija “Coca Cole”, naravno, nema nikakve veze s opakim alkaloidom, osim imena koje podsjeća na davnu prošlost.

Nema sumnje da je kokain odigrao stanovitu ulogu i u književnosti. Nemoguće je reći koliko je pisaca koristilo ovu drogu kao stimulativ u svom radu, ali je zgodno u kakav je kontekst stavlja Sir Conan Doyle u svom djelu “Znak četvorke”. Pisac Doyle kokain spominje i u drugim romanima, a istraživači poput, recimo, dr. Davida Mustoa sa sveučilišta u Yaleu, u liku profesora Moriartya u kasnijim Doylovim djelima vide utjelovljenje kokainske paranoje od koje je pisac navodno patio. Njegov junak Sherlock Holmes, po iskazu svog vjernog suradnika Watsona, tri puta dnevno u ruku ubrizgava kokain ili morfij. Jednom ga Watson pita što je uzeo, a Holmes odgovara da se radilo o 7 postotnoj otopini kokaina. Dvojica prijatelja polemiziraju o svrsishodnosti uzimanja ovakvih sredstava, a veliki detektiv inzistira na tome da mu kokain pruža izuzetnu čistoću uma i potrebnu koncentraciju.

Jasno je da je djelo pisano u vrijeme kada je kokain bio još samo jedna atrakcija iskoristiva u književnosti. Sherlockov entuzijazam, međutim, ukazuje na to da je Doyle o kokainu znao više od prosječnih čitatelja svojih romana.

Vjeruje se da je Jack Kerouac, američki antiheroj pedesetih godina ovog stoljeća napisao svoj bestseller od 175 tisuća riječi “Na cesti” pod djelovanjem amfetamina. Prema tvrdnjama jednog američkog medicinskog časopisa, roman Roberta Louisa Stevensona “Dr. Jekyll i Mr. Hyde” nastao je za svega šest dana. Ništa neobično da se ne radi o čak 60 tisuća riječi ! Stevenson je, kao teški tuberkulozni bolesnik, možda uzimao morfij, a po ovako neshvatljivo brzom pisanju autor ove špekulacije zaključuje da je jedino sredstvo koje ga je u to vrijeme moglo toliko stimulirati, bio upravo kokain. Ta mu je droga mogla omogućiti i važan uvid u postojanje skrivene tamne strane ljudske prirode, koju Carl Gustav Jung kasnije naziva “sjenom”. Psihoanalitičari jungovske orijentacije često citiraju upravo ovaj roman kao primjer prepoznavanja “sjene” u književnim djelima. Jedino što vjerojatno nećemo nikada saznati jest da li je Stevenson do spoznaje o “tamnoj strani” došao zahvaljujući ubrzanim mentalnim procesima, ili trovanju kokainom.

Prerada koke
Dobiti čisti kokain, nije nimalo složen kemijski postupak, pa se tajni laboratoriji na mjestima gdje ima dovoljno sirovine, lako postave. U otkrivanju pogona za preradu koke u Kolumbiji i Boliviji koriste se najmodernija sredstva, uključujući satelite. Posao ipak cvjeta, jer se uništene instalacije obnavljaju brzo. Nije ni čudo, ako znamo da je zahtjev tržišta mjeren u stotinama tona, a neke sasvim proizvoljne kalkulacije pokazuju da je godišnji obrt kapitala vezan uz kokain, samo na američkom tržištu, preko 50 milijardi dolara. LaRouche tvrdi da je to znatno umanjena cifra i poziva se na neke statistike, prema kojima bi taj iznos mogao biti i mnogo puta veći. Njegove pristalice su otkrile čitav niz novih poduzetničkih zahvata ranije spominjanih banaka, koje su sada, uz kokainski, debelo umiješane i u biznis s heroinom, što se polako ponovo vraća u modu.

Kada smo već kod toga, treba napomenuti da investitori u ovu industriju smrti strogo poštuju načela tržišnog gospodarstva. Naime, pred nekoliko godina, kada je proizvodnja kokaina narasla do te mjere da je čak prezasitila tržište u velikim američkim gradovima, prema promatranjima LaRoucheve organizacije, cijena je najkvalitetnijeg praška iz Kolumbije drastično pala ! Ali ne zbog klasičnih tržišnih razloga. Naime, pad cijena, koji je bio iznenađujući i za one najokorjelije dilere i ovisnike, izazvan je namjerno, kako bi kokain postao dostupniji većem broju ljudi. Naravno, tako je regrutirana nova masa korisnika koji će uskoro postati ovisni do te mjere da neće moći mnogo prigovarati eventualnom povećanju cijena. To se i dogodilo. Cijene su ponovo skočile, zalihe su se kokaina smanjile i posao se normalno nastavio dalje. Dakako, sada uz još veće zarade. Usput je provedeno i redovno čišćenje, pa su smaknute neke slabije karike u lancu, ali i one koje bi uskoro takvima mogle postati.

Tehnički gledano, lišće se koke namače u razna organska otapala, kako bi se u više stupnjeva postupka uklonili svi neželjeni sastojci koje biljka sadrži. Počinje se s alkoholom, a završava ekstrakcijom s kerozinom, čime se dobiva 60 posto čisti kokain.

Problem je u tome da svaka droga, koju želimo ubrizgati u krvotok, mora biti topiva u vodi. Grubo ekstrahirana koka, niska stupnja čistoće, ne zadovoljava taj kriterij, pa se podvrgava daljnjim zahvatima. Oni podrazumijevaju obradu oksidansima i kiselinama, čime se dobiva proizvod topiv u vodi. To je tada 99 postotni, čisti kokain, odnosno kokain hidroklorid, koji se “šmrče” ili unosi u tijelo intravenozno. To je onaj čuveni, bijeli kristalinični prah.

Kokain hidroklorid se ušmrkava tako da se prašak slaže u retke, obično na površini ogledala, ili stakla. Svaki redak sadrži negdje između 20 i 30 miligrama droge. Ovisno o tome koliko droge korisnik želi unijeti u organizam, on kroz nosnu šupljinu udiše određeni broj redaka. Ovaj se oblik kokaina unosi cjevčicom, smotanom novčanicom ili žličicom, tako da se jedna nosnica začepi, a na drugu naglo udahne bijeli sadržaj žličice.

Hidrokloridna forma je topiva u vodi, pa se tako otopljena može ubrizgati u žilu, a srednja doza iznosi oko 16 miligrama. Krvotok je put kojim narkotik stiže do mozga, pa će efekt biti tim snažniji, što je put do moždanih receptora kraći. Tako se žvakanjem koke unosi vrlo mala količina samog kokaina, koji prolazi kroz probavni trakt, pa efekt treba čekati najduže. Ušmrkavanjem kokain u krvotok ulazi kroz sluznicu, pa u sistem ne ulazi cjelokupna količina droge. Efekt nastupa u razdoblju između 3 i 5 minuta. Kada se koristi injekcija, željeno stanje nastupa praktički trenutno.

U igri je i intenzitet djelovanja droge, koji je najslabiji kod žvakača lišća, jak kod šmrkanja, a još jači kod izravnog unošenja narkotika u krvotok. Brzina kojom kokainoman postaje rob droge ide istim slijedom.

U potrazi za sve većim i uzbudljivijim užicima, otkriveni su još agresivniji oblici kokaina–”slobodna baza” i “crack”. Postoji i tzv. pasta, poluproizvod između koke i čistog kokaina, a uglavnom ga koriste u Peruu. Radi se o smeđoj smjesi s raznim dodacima, koja se najčešće miješa s marihuanom i puši. Netko je zaključio da je najkraći put do mozga, koji droga treba prevaliti da bi ovisnika prenijela u kemijska nebesa, kroz pluća, dakle, pušenjem. Hidrokloridna forma nije pogodna za pušenje, već je treba natrag preraditi u oblik, koji ne sadrži dodatak molekuli što omogućuje njenu topivost u vodi. “Slobodna baza” zahtijeva nešto složeniji postupak da bi postala pogodna za pušenje, a daje efekte poput onoga u krvotok ubrizganog kokain hidroklorida.

“Crack” je definitivno, uz neke sintetičke halucinogene, najgora droga koja danas egzistira na tržištu. Da bi se od standardnog kokaina dobio “crack”, dovoljno je u kućnoj radinosti primjeniti pećnicu, vodu i obični prašak za pecivo. Pušenjem “cracka” u mozak se u najkraćem roku unosi maksimalna količina kokainskih molekula, što garantira doživljaj neusporediv s onima bilo koje druge poznate droge. “Crack” je jeftin i dostupan, zapravo je dovoljna relativno mala količina samog kokaina u ovom proizvodu, a da se izazove reakcija koja nadmašuje sve do sada poznato. To je zbog njegovog munjevitog i izravnog djelovanja na mozak.

“Crack” je potisnuo “slobodnu bazu”, jer je za njenu konverziju iz kokaina potrebna primjena nekih hlapljivih otapala, pa ako se taj postupak ne izvede s dovoljno stručnosti, zaostalo otapalo poput, recimo, etera, može kod pušenja opasno opržiti lice pušača. Upravo se to dogodilo glumcu Richardu Pryoru, ali i mnogim drugim uživaocima. Ne samo da s “crackom” nema takve opasnosti, već on djeluje intenzivnije i popularnost mu neprekidno raste, čak među djecom. Danas nije ništa neobično u SAD sresti “crack babies”, djecu rođenu od majki ovisnica o ovom pravom dinamitu za mozak, koji izaziva navikavanje u rekordno kratkom roku. Te se bebe rađaju kao ovisnici o drogi i već postoje čitavi postupci kojima im se pokušava pomoći.

Vremena kada je prof. Morell, Hitlerov osobni liječnik, svome gazdi davao, obično nakon svakog vojnog poraza Wermachta, manje količine kokaina i time ga držao u dobrom raspoloženju, davno su prošla. Nema više amfetamina, koji je bar na neko vrijeme potisnuo zlu koku. Odnosno, ima ga, ali je u borbi protiv “cracka” sasvim posustao. Kada sam s jednim Amerikancem iz industrijskog grada Youngstowna u Ohiju razgovarao o kvartu, gdje se u prvoj petini ovog stoljeća rodila moja majka, dijete hrvatskih emigranata koji su tamo živjeli, on me izvjestio da se tu sada nalaze “crack houses”, “kuće cracka”, nastambe u kojima u strašnim uvjetima žive teški ovisnici o “cracku”. Mahom se radi o ljudima, koji su više puta prolazili kroz razne programe rehabilitacije i bezuspješna odvikavanja od paklene supstance, koja je svoj pohod počela u zemlji Inka. I sada naplatilo sva zla, koja joj je u svojoj pohlepi donio bijeli čovjek.

Kokain u bilo kojoj formi, a osobito kao “crack”, u prodaji “na ulici” nečist je i kao takav još opasniji. Preprodavači, u želji za što većom zaradom, ovoj drogi dodaju sve i sva. Kada se čitaju analize napravljene u laboratorijima FBI-a, čovjek se ne može načuditi što se sve može naći kao dodatak drogama. One koje ne ubije prevelika doza, može ubiti loša kvaliteta narkotika, kojeg si pod kraj svoje tragične karijere još jedino mogu priuštiti. Ovisnici su pak najpouzdanije karike u lancu distribucije droge, jer neće nikada odati izvor iz kojeg dolazi ukleti eliksir koji ih održava u životu. Krug je vrlo vješto zatvoren, od banaka u sjeni, korumpiranih političara i policajaca do dilera, koji drogom, novcem ili revolverom urazumljuju poneku ovčicu što pokazuje namjeru pobjeći od pomno čuvana stada. Stada koje raste iz dana u dan...

Eksplozija nagona
Negdašnji diler Michael misli da osobu, koja još nije teži ovisnik o kokainu, može kao potrošača ove droge prepoznati samo netko tko s time ima iskustva. “To su sitni detalji u ponašanju”, objašnjavao mi je, “čovjek je nekako nemiran, stalno u nekom “movingu”, pali se na nevažne stvari, nenormalno je susretljiv i pričljiv. Rečenice sklapa brzo, one su često lijepo sročene. Svi mu se planovi čine ostvarivima, gotovo da su samo stvar formalnosti. Često je euforičan, gubi kriterije, a katkada se javljaju tikovi, kratki karakteristični pokreti koji se ponavljaju. Uvijek je tu neki blagi nemir i on ne može pasivno sjediti ili ležati. Mora se kretati, pa makar to bilo ritmičko skidanje nepostojeće dlake s vrha nosa. Dok kokain djeluje, sve je u redu i mislim da, ako čovjeka ne poznajete od ranije ili vam na pamet ne padne mogućnost da nešto uzima, nećete lako prepoznati onoga tko još nije čvrsto u kandžama kokaina. Ja sam snabdijevao biznismene, koji su normalno funkcionirali u svojim sredinama, a da nikome nije sinulo da je njihova neobična radna energija povezana s redovitim porcijama kokaina...”.

Kokainoman srlja prema kompletnom slomu, dakako, ako na vrijeme ne zatraži pomoć i pri tome donese čvrstu odluku da se kokainu neće vratiti ni pod kakvim okolnostima. Put kokainomana do potpune propasti, od rajskih vizija do pakla potpunog ludila, odlično opisuje Bruno Bisio. Prema njemu, nakon nekog vremena nastupaju halucinacije, koje u sebi imaju neko skriveno značenje. Obične slike postaju “žive”, javljaju se i slušne halucinacije, a vizije prate stanje ekstremnog užitka i euforije. Sve to traje tako dugo dok su receptori u mozgu pod okupacijom kokaina. Kada ga ponestane, nastupa bezvoljnost i depresija i ovisnik ne pokazuje interes ni za što drugo doli za uzimanje nove doze, koja će ga vratiti u staro stanje i ponovo mu dati energiju kojom će nastaviti sa svojim poslom.

Postupno dolazi do moralne degradacije, udaljavanja od porodice i obiteljskih obveza, a psihički život žrtve kokaina postaje košmar. Čovjek primjećuje poremećaje u mehanizmu pamćenja, a nerijetko ga spopadaju nekontrolirani napadi bijesa, ljubomore ili opsesivnog, bezrazložnog straha. Ličnost mu se pomalo raspada i on postaje žrtva naglih promjena u emocionalnim stanjima, manije gonjenja i niza drugih negativnih psihičkih stanja, koja se odražavaju i na njegovu vanjsku izgledu. Gubi na težini, nema apetita, zapušten je i neuredan, a nagon za bijelim demonom sve je jači. Već opisanoj perforaciji nosne pregrade u slučaju ovisnika koji kokain šmrče, obično prethode teško zaustavljiva krvarenja iz nosa, a katkada i komplicirane gnojne upale.

Stvari kulminiraju onim što se zove “kokainskim ludilom”. To stanje ima sve karakteristike paranoidne shizofrenije. Čovjek u tom stanju može počiniti svakojake zločine, prema drugima, ali i prema sebi. Neki misle da dolazi do oslobađanja najdublje potisnutih agresivnih nagona, koji eksplodiraju punom snagom, pa kokainoman može u takvoj situaciji počiniti samoubojstvo, ali i višestruko ubojstvo.

Ogroman broj osoba, koji bez znanja okoline, ili medicinskih ustanova, uzima “crack” dulje vrijeme, zacijelo je važan faktor kada je u pitanju rastuće nasilje u pojedinim kvartovima gradova poput Los Angelesa, Philadelphije, New Yorka, Washingtona itd. Sve je više nasilja za koje ne postoji pravi motiv, a da nitko zapravo nema evidenciju o tome koliko je stalnih potrošača “cracka” među onim najmlađima i koliko je njih već zahvaćeno “kokainskim ludilom”. Evidentno je da su ljudi ovisni o “cracku” pokretne tempirane bombe s kojima je lako manipulirati.

Dr Lee Hearn, direktor laboratorija u Metro Dade Centru za medicinska istraživanja, primijetio je da su učestali slučajevi smrtnosti od prevelike doze kokaina, iako su količine droge nađene u krvi umrlih bile znatno ispod onih koje se smatraju smrtonosnima. Uz pomoć dr Deborah Mash iz Miamija, ustanovio je da smrt u takovim slučajevima po svoj prilici izaziva derivat kokaina, kokaetilen, spoj za koji se zna da nastaje djelovanjem enzima u jetri osoba koje su sa kokainom uzimale i alkohol. Za kokaetilen, kojem dr Mash pripisuje snažnije narkotično djelovanje od samog kokaina, vjerovalo se da ne prodire u krvotok čovjeka, već svoj put po organizmu završava u urinu. Uskoro su istraživanja upozorila da vjerojatno nije tako, te milijuni potrošača ove droge, koji je redovito kombiniraju s alkoholom, zapravo riskiraju iznenadnu smrt od doza kokaina koje su niže od letalnih. Kokaetilen je izrazito opasan, katastrofalno djeluje na srce i potiče virus HIV-a, dajući unutar ljudskog organizma kokainu, koji već i sam može izazvati teška oštećenja poput Parkinsonove bolesti, još veću ubojitost.

Ispitivanja su pokazala da je kriminal, koji uključuje nasilje, često povezan s narkomanskim ludilom, koje se opet, u pravilu, povezuje s “crackom” i drugim oblicima kokaina. Povezanost kriminala s ovisnošću o teškim drogama potvrđena je brojnim studijama, a neke od najnovijih načinjene su u Nizozemskoj, koja je inače jedna od najliberalnijih zemalja kada je u pitanju potrošnja zabranjenih sredstava. Prema Martinu Grapendaalu, kokainoman u fazama apstinencije u prosjeku od kriminalnih djelatnosti zarađuje 30 dolara na dan, dok za vrijeme uzimanja droge ta svota iznosi 85 dolara. Zanimljiva je i jedna opširnija studija, koja pokazuje od čega žive ovisnici o teškim narkoticima u “aktivnoj” fazi svog narkomanskog življenja.

Tako 29 posto prihoda ovisnik ostvaruje primanjem socijalne pomoći, svega 4 posto od poštene zarade odnosno plaće, 20 posto od prodaje droge drugim osobama, 15 posto od prostitucije, 24 posto od kriminalnih djelatnosti, na koje je u nedostatku novca prisiljen, a od ostalih djelatnosti zarađuje 8 posto od svog ukupnog prihoda. Uzmemo li u obzir da su preprodaja narkotika, te kriminalne aktivnosti, u koje je narkoman uvučen u nedostatku sredstava za život i kupovinu droge, zatim i prostitucija, zapravo sve vidovi kriminala, ispada da je žrtva neke od težih droga, poput kokaina, prisiljena 60 posto svoje zarade steći nelegalnim sredstvima. To su zastrašujuća saznanja, koja nas ponovo upućuju na ono temeljno pitanje : je li ovisnik o teškim drogama bolesnik ili kriminalac ? Većina ovisnika, prema spomenutim statistikama, stiče prihode kriminalnim aktivnostima, što ih stavlja u kategoriju kriminalaca. Do koje mjere bolesno stanje, izazvano djelovanjem droga, opravdava takav način života ?

Apostol smrti
Kokain je vrsta droge koja, bez sumnje, nakon nekog vremena od korisnika učini invalida, nesposobna za normalan život i velikim se uspjehom smatra ako se netko, tko je već postao ovisnik, otkine iz njegovih ralja. Osoba ovisna o bilo kom obliku kokaina, a posebice “cracku”, nedvojbeno je bolesnik, kojega takvim treba smatrati i tretirati.

Smrtnost kod kokainizma može nastupiti iz raznih razloga, od kojih smo neke već spominjali. Uz spomenute simptome, što se javljaju kod potrošača kokaina, za koji su neki autori pred dvadesetak godina naivno vjerovali da mu prodaja jenjava, ima i onih, na koje se nismo osvrtali. Tako smrt, recimo, može nastupiti i od akutnog kardiovaskularnog kolapsa, a postoji i podulja lista tjelesnih oštećenja koja nastupaju u različitim fazama ovisnosti.

Uvijek me zanimalo zašto svi ti zastrašujući podaci ne utječu na one koji su već o kokainu ovisni, ili bar one koji bi to mogli postati. Konačno, i na one koji ga još nisu ni iskušali, a željeli bi to učiniti. Već spomenuto nizozemsko istraživanje bavilo se i tim problemom, a kao tipično tumačenje izdvaja objašnjenje jednog ovisnika:

“Uvijek sam mislio: meni se ne može dogoditi ništa. Ja sam iznad svega toga. Vjerovao sam u one priče, koje su stalno ponavljale da se nužno ne moraš “zakvačiti”. Oni slabi će se “zakvačiti”, ali ja ne...”.

Ovisnost nastupa postupno, obično kada dolazi do prelaska od povremenog uzimanja droge na dnevne doze. Ovisnost se može izbjeći rigoroznom kontrolom učestalosti uzimanja, kako je to slučaj kod “vikendaša”, osoba koje preko tjedna imaju složene obveze, a subotom i nedjeljom se prepuštaju orgijanju začinjenom narkoticima. Kada su u pitanju “teške droge” (“hard drugs”) u koje spada i kokain, tu kontrolu nije lako održati. Kod osoba, koje u pubertetu naglo prelaze od eksperimentiranja drogom u fazu svakodnevnog uzimanja, u pravilu dolazi do razvoja patološke ličnosti, što se može očitovati i mnogo kasnije.

Profil ovisnika o kokainu i drugim teškim drogama u šezdesetim, osamdesetim i devedesetim, po svemu sudeći, mijenja se, ali neke karakteristike ostaju iste. Društveni je status ovdje od velike važnosti, osobito za mlađe i neafirmirane osobe. Korisnik će dodatno uzbuđenje i smisao pronaći u statusu, koji mu omogućuje od okoline osuđen i izopačen stil života. On sebe ne doživljava kao jadnog, već “otkvačenog”, što oni, koji nisu imali njegova iskustva “ne mogu shvatiti”. Život s drogom, s druge strane, naizgled nudi sigurnost, predvidivost životnih zbivanja, a krug u kojem narkoman boravi, sve mu češće pruža identitet, koji društvo prepoznaje. Osuđuje ga i žali, ali i respektira u negativnom smislu te riječi.

Ipak, moja osobna iskustva, u kontaktima s ovisnicima o drogama poput kokaina, govore mi da za kokain možemo lako reći ono što je netko jednom rekao za bolest raka: “Gotovo o ničemu ne znamo toliko mnogo kao o raku, a ne postoji ništa, pred čime smo nemoćniji nego pred rakom...”.

Usuđujem se reći: onaj tko ništa ne zna, nepobjediv je. Nema argumenta u diskusiji s osobom koja nije upoznata sa stvarnim “horrorom” prema kojem vodi njena staza posuta bijelim prahom. Bar ne onog koji bi je mogao pokolebati, ako je dobro preparirana od apostola Bijelog Boga s Anda. Oni koji su već zaglavili, imaju ponešto drukčiji stav od onih koji još nisu. Jedan 21-godišnji mladić, ovisnik čija mi kasnija sudbina nije poznata, to mi je objasnio vrlo precizno :

“... Bolje tri godine života u raju i umrijeti mlad, nego sedamdeset samrtno dosadnih godina kao činovničić u kakvoj firmi, kojemu na kraju više ne drži prostata, pa piša pod sebe i samo maltretira okolinu. Pričaju mi o vjeri, mistici, meditaciji... Zašto da provedem godine žmireći satima svaki dan meditirajući, ili se moleći? Za malo svjetla između očiju, osjećaj opuštenosti, ili bolju probavu? Što će mi taj davež, kada s dva dima doživljavam blaženstvo, koje se ne može nazvati nikako osim božanskim. Što se tiče cijene, logično je da je ona visoka kada je u pitanju veliki dobitak, maksimalni užitak...”

Osjetio sam kako mi je njegov odgovor podigao tlak i morao sam reagirati :

“Radi se o odgovornosti ljudskog bića kojemu je podaren život. Svijesno uništavanje života i odlučivanje koliko će on trajati, bacanje je tog dara Stvoritelju natrag u lice. Da ti Stvoritelj nije podario ovaj život, tijelo i osjete, ti ne bi ni mogao iskušavati taj tvoj usrani “crack”. Osim toga, koliko mi je poznato, put preko tih nebesa, bez iznimke, završava u paklu. Ne samo za tebe, već i za tvoje roditelje, suprugu, djecu... Cijenu plaćaju i oni...”.

Nisam ga više sreo, ne znam je li još uopće živ. Svojom mi je vulgarno iskrenom logikom dao misliti koliko je težak zadatak onih, čiji je posao otrgnuti ovisnika o kokainu od magične privlačnosti kemikalije, koja čovjeku daje iluziju vječnosti, istovremeno mu iza leđa ubrzano pomičući kazaljke na satu života. Čime nadomjestiti neodoljivu čežnju svake stanice tijela za drogom i tako spriječiti neizbježno rastakanje bića, koje je nekad bilo nečije nevino, emotivno i toplo dijete?

Dok sam sjedio u šumi uz obalu sjevernog Mainea, nakon razgovora s ovisnicima, moji su me pokušaji ukazivanja na ljubav i tolike druge divne stvari na ovom svijetu podsjećali na dane kada sam u Sahari u šaci stezao pustinjski pijesak. Koliko god sam stiskao, pijesak je ipak pomalo klizio iz svoje zamke. Nemoć je ono što sam osjećao. Znao sam da tog istog trenutka tisuće milijardi molekula boga Inka hita prema mozgovima stotina tisuća ljudi i djece, dok računala u mnogim bankama bilježe priliv novih “zelembaća” na račune nekih poštovanih, uglednih i utjecajnih građana svijeta, kojeg ponosno zovemo civiliziranim.


- 22:28 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 07.05.2006.

Marihuana

ULIČNA IMENA
Marihuana: trava, gandža, vutra, džoint (ova droga ima preko 200 uličnih imena u cijelom svijetu).
Hašiš: šit

IZGLED
Marihuana: liči na finije ili grublje izrezan duhan karakterističnog mirisa na sušeno sijeno čijim se gorenjem oslobađa jaki, lagano sladunjavi, miris zapaljenog suhog lišća.
Hašiš: pločice, ponekad kuglice, različitih boja i veličina. Boja mu zavisi o zemlji porijekla: zelena-turski, tamnosmeđa-pakistanski, crna-afganistanski, crvena-libanski. Kanabisovo ulje: uljna otopina crne ili zelenosmeđe boje

PORIJEKLO
Marihuana: Preradom lišća i cvijeta (rezanje, sušenje, mljevenje) ženskih biljaka konoplje: Cannabis sativa, Canabis indica, Canabis ruderalis. Kanabis je jednogodišnja dvodomna biljka (muška i ženska) u obliku grma visokog jedan do dva metra. Dijelovi biljke pripremljeni za upotrebu sadrže 4-12 % aktivnog sastojka.
Hašiš: Preradom smole (skupljanje, sušenje, oblikovanje) ženskih biljaka konoplje. Smola biljke pripremljena za upotrebu sadržava 40-45% aktivnog sastojka. Kanabisovo ulje: Preradom lišća, cvijeća i smole (potapanje).

NAČIN UPOTREBE
Marihuana: Upotrebljava se pušenjem, jedenjem, pijenjem čaja. Prvi je način najuobičajeniji kada se marihuana miješa sa duhanom i puši kao cigareta (joint). Još jedan od načina pušenja je pomoću običnih ili vodenih lula (nargile). Efekat se primjećuje nakon nekoliko udahnutih dimova dostižući maksimum nakon 15-30 minuta. Djelovanje jedne ispušene cigarete traje dva do tri sata. Popijena ili pojedena, marihuana ispoljava efekat nakon pola sata sa dužinom trajanja tri do šest sati.
Hašiš: Upotrebljava se pušenjem, jedenjem. Kad se uzima pušenjem najčešće je to lulama, običnim ili vodenim (nargile) pomiješan sa duhanom. Kanabisovo ulje: Upotrebljava se pušenjem, jedenjem. Pušenjem se uzima tako da se natopi duhan.

EFEKTI I RIZICI
Proizvodi kanabisa svrstavaju se u grupu halucinogena, mada se, zbog raznolikih efekata koje izazivaju, ponekad uvrštavaju i u grupu depresora. Nekada djelovanje liči na početne efekte alkoholnog pijanstva. Aktivni sastojak droga je delta-9-tetrahidrokanabinol (THC) koji se nakon ulaska u tijelo, nošen krvotokom, veže za kanabinoidne receptore u mozgu. Najviše ovih receptora se nalazi u dijelovima mozga zaduženih za pamćenje, razmišljanje, koncentraciju, percepciju, osjećaj zadovoljstva, te koordinaciju pokreta. Stoga se javljaju poteškoće u kratkotrajnom pamćenju, smanjena sposobnost koncentracije i učenja, promijenjena percepcija stvarnosti i to osobito vremena (osoba ima dojam da vrijeme protječe puno sporije), povišenje senzibilnosti osjetila - osobito kada se radi o bojama, ukusu i muzici, zatim poremećaji ravnoteže i koordinacije pokreta, a pri uzimanju većih količina kanabisa može doći i do snažnih halucinacija. Rad srca je ubrzan, krvni pritisak povišen. Javlja se sušenje usta, oči su crvene sa proširenim zjenicama.

Što se tiče utjecaja na raspoloženje i ponašanje, konzumiranje kanabisa izaziva euforiju sa hiperaktivnošću, pojačanom govorljivošću, osjećajem bezbrižnosti uz bezrazložno smijanje, ali isto tako može izazvati anksioznost i napade panike, a halucinacije mogu biti izrazito neugodne i zastrašujuće.

Nakon završetka djelovanja korisnik pada u stanje drijemeža. Nakon prestanka efekata može se javiti amotivacijski sindrom - nedostatak bilo kakvog interesa i motivacije. Tolerancija na ove droge se ne razvija. Pri dužem uzimanju javlja se umjerena psihička ovisnost, a kod korisnika dolazi do gubitka inicijative, neaktivnosti, nesanice ili redukovane dužine spavanja. Prisutna je nebriga za spoljni izgled, ličnu higijenu i odijevanje, a rasuđivanje i pamćenje je djelimično oštećeno. Fizička ovisnost se ne razvija ili je prisutna u rijetkim slučajevima.

NAJČEŠĆI ZNACI RASPOZNAVANJA AKUTNOG KORIŠTENJA
crveni jastučići ispod očiju, proširene zjenice, spušteni kapci, zakrvavljene oči, bezrazložno smijuckanje, loša kordinacija pokreta, što često dovodi do povređivanja.

NAJČEŠĆI ZNACI RASPOZNAVANJA KRONIČNOG KORIŠTENJA
crvenilo i otok očnih kapaka, suhoća usta, problemi sa dišnim organima, alergije, gubitak inicijative, nesanica ili skraćenje dužine spavanja, problemi sa pamćenjem.




- 18:18 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< svibanj, 2006 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • lamentacije, halucinacije, rekreacije..

Linkovi





  • frontpage hit counter