domijeve nacije

put on my headphones, listen to the deftones...

i još jedan tjedan u nizu se stropošto niz štenge... sad ćemo gledat samo njegov završetak, koji je najčešće začinjen s malo više pivi neg inače... alergije su kucale na vrata, na koljenima molile jel se mogu na par dana nastanit u mojem organizmu, al ja, bezobrazan kakav jesam, sam ih stero u pm i zalupio vratima... jel fakat mi ih se ne da gledat kak na vratima moljakaju. dakle, još ima mjesta... tek tolko da se zna.

i onda se postavlja pitanje kaj sam radio ovaj tjedan. hm... paaaaa, skoro niš. pretvaram se u bakteriju koja samo zauzima mjesto, leži, hoda okolo i pita se, lijevo il desno... a kad smo kod lijevog i desnog, jel su vam draže role papira il oni listići kad kenjuckate? mislim, znam ja da cure ne seru, a pišaju jednom mjesečno, al me zanimaju ukusi (ne okusi).... nije da to ima veze sa lijevim i desnim....

auto ide, benzin se troši umjereno i čeka se par nekišovitih dana da se zapiči u neku planinicu, prostre crveno-bijeli stolnjak, izvadi košara puna nepotrebnih peciva i six packova (njih parsto) neke nehrvatske pive (brinc, ovo je samo za potrebe priče, inače volim Žuju), izvadi boomerang, pas bezbrižno trči, šareni leptiri veličine stolitarne bačve veselo lepršaju, niko (kranjčar) te ne smeta, iz prve nađeš parking na najboljem mjestu, sve je jeftino, susjedi su vam samo cure iz bejvoča s "onim nečim", a dečki voljni sjest popit pivu i pričat o tome kak je Juventus NAPOKON ispo.... odluto sam... skoro ko Lassie kad dobije gripu... možda i dobro da jesam....

očekuj najgore, nadaj se najboljem...