baš dobro...
Počele su pizdarije s obvezama... Nekima nisu, nekima jesu... Ovisi kaj mislim pod time...
Veza... Znaš ono kad nemaš nikog? Smrdiš tak da te i u atomskom skloništu osjete oni koji po 100-ti put sviraju jednu te istu pjesmu i neko bri reko da smrde više neg ti. But noooo! Tolko si odbojan da te ni ona iz "dosons krika" ne bi htjela makar je probauljala po cijelom muškom dijelu scenarija... Uspoređuju te sa ljepotama jadranskog mora usred brodske luke u Rijeci il Bakru, sa crnim ispod nokta kod majstora koji sređuje drenažu na močvarnom području kod bivšeg groblja i smetlišta.... Uglavnom, niko si i ništa...
I onda... Napokon uspiješ nekak natjerat nekog da ti bude netko, dobro ti je (ne daj bože da je savršeno, al jebiga), malo se opustiš, uživaš i onda šokovi...
Odjednom se iz donkeya pretvaraš u predivnog pastuha s jajima prividno veličine najskuplje lubenice... One prilaze, smješkaju se ko da mi iz džepa viri telefonski broj od jonnyja deppa, il colin farella, il nedajbože rocca sifredija....
Više te na upit "kaj ćeš popit?" ne spuste ko da su 2 dana smišljale uvredu na koju nećeš imat odgovor...
Sve to se može stavit na stranu i zaboravit... Al onda od nekud iz nepoznatog smjera doleti i potajna patnja koje si se sjetio tu i tam više iz neke razonode... Zove te frendica i veli "E, se sjećaš one cure iz kuhinje od prije godinu dana? hahaha! e, pita za tebe i zove te da dođeš tu na cugu...daj dođi, pliz! PREKINULA JE S DEČKOM!" Steram sve u pm, i nije mi jasno kak se uspjeva sve dešavat u tak glupom trenutku... Al jebiga, na cugu odeš. Nema ti druge... Sve prolazi u najboljem redu i samo čekam trenutak kad ću reć neku takvu glupost da me više ni transvestit ne bi pogledo... Taj trenutak ne dolazi... Ko bi reko?!!
Frendica na putu prema kvartu dobiva poruku "totalno je simpa, baš se super i blesavo osjećam"... Jeeebeeeno...
Brijem da treba pustit sve da se malo smiri... Jel, ovak mogu napravit samo sranje i sve upropastit... Al sve!
Uz sve to, još se i bivša cura koju često viđaš ponaša, u najmanju ruku, čudno... I napokon, al napokon me to opće ne dira (ovo je 90%-tna istina) i pomislim si da je super, al ujedno i jako teško imat slatke brige... Ak to opće jesu slatke brige... Reci ti meni!
Nadam se da jesu... Hmmm, da.
|
