Crkva sv. Filipa Nerija
Crkva svetog Filipa nalazi se u neposrednoj blizini katedrale sv. Duje
(Poljana Grgura Ninskog 5)
...
Početna
...
...
upravitelj crkve
don Josip Mužić
Na osobit način slavi se
* sv. Filip Neri (26.5.)
* Bezgrešno začeće (8.12.)
* Sv. Josip (19.3.)
* Sv. arkanđeo Mihael (29.9.)
Crkva svetog Filipa nalazi se u neposrednoj blizini katedrale sv. Duje
(Poljana Grgura Ninskog 5)
...
Početna
...
...
upravitelj crkve
don Josip Mužić
Na osobit način slavi se
* sv. Filip Neri (26.5.)
* Bezgrešno začeće (8.12.)
* Sv. Josip (19.3.)
* Sv. arkanđeo Mihael (29.9.)
...
napomene:
1. ovaj je blog nastao osobnom inicijativom
2. postoji i svfilipneri.hr -
stranica crkve sv. F. N.
(trenutno se ne otvara?!)
kao i facebook stranica crkve
sv. Filip Neri,
(by Zdravko Ćurić &
Maria Panajiotopoulu)
....
Molitvena inicijativa - (volonterki Ivane V. i Magde K.)
molitveni susreti u Klerikatu,
nastala nakon 9.og bolesničkog hodočašća u LURD
za volontere i invalide nastavlja se:
- na blagdan sv. Stjepana, 26.12
(sv. misu predvodio don Carlos)
- na Blagovijest. 25.3.
(sv.misu predvodio vlč J.Ćirko)
....
Dom Gospodnji
nedjelja, 26.03.2017.
Iz propovijedi 4. korizmena nedjelja (Kamen, 26.3.); O pretvaranju tame u svjetlo, svjetla u tamu...
 Sad se i igračke za djecu predstavljaju u oblicima raznih vještica, čudovišta i sve to djeci izgleda simpatično. Tako se ono što je loše želi učiniti simpatičnim. Od malena se ljude uči naopako... I u riječniku mladih čujemo da kažu kako je nešto što im je super: "mrak"! A toga ima i kod odraslih. I njima se događa da zamjene dobro za loše, a loše za dobro. Postoje odrasli koji žive za zemaljske stvari, za slavu, uspjeh, moć, karijeru... za stvari ovoga svijeta i kad im se to ponudi u zamjenu za Isusa, oni ga napuštaju... A koliko se može preokrenuti stvarnost dobra i zla - dovoljno je vidjeti pitanje rodne ideologije, gdje se misli da danas mogu biti muško, sutra žensko, prekosutra nešto neodređeno itd. A kako razumjeti da netko izabere ono što je zlo – za cijelu vječnost? Pa ljudi se povedu za onim „u paklu je ekipa“... i čini se da ima sotona može omogućiti dobara ovoga svijeta, pa imamo i sotoniste koji mu se klanjaju kako bi postigli ono čemu se u ovom svijetu nadaju. ...  U evanđelju danas imamo slijepca koji je progledao. Bio je to čovjek kojem je Isus bio neznanac. Nije on ozdravio kao onaj kojeg su prijatelji unijeli kroz krov, zbog vjere svojih prijatelja, nitko ga nije dovodio Isusu, sam je trebao doći. Isus kod ozdravljenja čini nešto neobično: uzima pljuvačku i zemlju te mu stavlja na oči. Slijepac nema vid da to vidi, ali ima druga osjetila i mogao je u tom vidjeti nešto uvredljivo - ali nije, jer mu vjeruje. I zahvalan je za ono što je primio. Priznaje Isusa za ono što on jest. Svjedoči drugima, iako možda ima zemlje po očima. Taj čovjek je povjerovao Isusu i dobio ne samo onaj tjelesni vid nego i onaj drugi, još važniji - duhovni. Od nas se također traži da se s povjerenjem predamo svoj život Bogu. Ne znamo što će Bog učiniti od našeg života. Ljudi nas mogu napadati, ali važno je vjerovati da Bog sve to može okrenuti na dobro. Vidimo da nekada baš takav put donosi puno više dobra nego da nam je sve išlo od ruke. Kao što ljudi na ovaj svijet dolaze kroz muku, što nije samo teško za majku, nego i za dijete, tako je muka i kad prolazimo kroz kušnje, kroz čišćenja duše. No to je potrebno da bismo postali – djeca Božja. propovijed - don J.M.; zapisano po sjećanju |
- 22:11 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Duhovna obnova - Kamen 26.3. - Napasnik (Đavao)
|
Početak korizme prikladno je vrijeme za razmatranje o napasniku, koji je i Isusa kušao na početku javnog djelovanja. Već je papa Pavao VI postavljao pitanje: - „Kako je moguće da postoji zlo u svijetu, u prirodi, ako je Bog sve stvorio, dobro i skladno?" Grijeh je objašnjenje za zlo koje vidimo. Iza grijeha stoji ljudska sloboda i ona donosi smrt ako se krivo koristi. Nakon prvog grijeha praroditelja u svijet su ušli grijeh, smrt, patnja, bolest i to se prenosi u odnos između čovjeka i Boga, muža i žene, te unutar samoga čovjeka. Mora se boriti da ima vlast nad sobom, a iza toga se vidi utjecaj sotone. Na zlo koje čovjek čini duboko utječe i zao duh – čovjekov neprijatelj. I to Sveto Piso svjedoči puno puta. Iako o zlom duhu ne znamo puno ipak se ne treba ustručavati ukazati na nejga. Ako zatvorimo oči pred tim nemamo kompletnu sliku života, lako je upasti u njegove zamke. Ivan Zlatousti kaže „Nije mi drago govoriti o sotoni, no znajući da je to nauk znam da će to biti korisno“ U Starom zavjetu se govori o djelovanju sotone. To je zmija koja zavodi i kojoj je uspjelo zavarati Adama i Evu. Od nje je došla ideja. Adam i Eva su je onda uzeli kao svoju. Naveo ih je da uđu tu logiku i vide grijeh kao nešto privlačno i da u to upadnu. U Starom zavjetu se spominje kao „duh“, „sotona“ „neprijatelj“, aonda i kao „tužitelj koji dan i noć optužuje ljude“, gleda kako će ih ocrniti... Neprijateljj gleda kako će nam nauditi. Zao duh je napastovao Joba, optužujei vrhovnog svećenika Jošuu koji ustaje protiv Davida... podiže lažne proroke.... Sotona se voli prikazivati kao dobar, kao anđeo koji se zaodjeva u svjetlo, kad podiže lažne proroke vodi ljude u propast... govori se o paranormalnim pojavama i sl. ali i tu ima puno lažnih proroka koji nanose štetu Božjem narodu. Tako i kroz povijest Crkve bilo je više redovnica koje su bile na glasu svetosti, a onda bi se razotkrilo da su darovi koje su imale bile od sotone. Jedna je redovnica imala velike darove ali ju je razotkrio jedan pravi svetac... U Starom zavjetu vidio da je sotona pali anđeo. I on je samo Božje stvorenje – koje je Bog stvorio kao dobrog anđela ali se okrenuo protiv Boga – i tako želi napakostiti Bogu i vodi druge u propast. Borba između dobrih i zlih anđela koja se jednom zbila na nebu nastavila se na zemlji. Nauk Crkve je da svatko od nas ima svog anđela čuvara – svatko ima svog anđela da mu pomaže. A i sotona kao vojskovođa svakom da jednog zlog duha koji nas navodi da padnemo. Zao duh nas ne može prisiliti na grijeh jer ako bi nas prisilio to onda ne bi bio naš grijeh, on nas zato navodi, sugerira, predlaže, opisuje nešto kao dobro i lijepo i onda mi počinimo grijeh, pa je to onda naša odgovornost pred Bogom. U pozadini svega –te borbe je zavist đavla prema čovjeku. On zavodi one koji Bogu pripadaju i želi ih odvući od Boga. U novom zavjetu to je središnja tema, susrećemo to na svakom koraku. Današnje egzegete počinju to tumačiti i kao psihičke bolesti i sl. No činjenica je zapravo da je na djelu – sotona. Uvijek ostaje istina da je on tu glavni akter. Novi zavjet daje o sotoni objavu koja je sigurna i puno jasnija nego u Starom zavjetu. Isusa duh vodi u pustinju da bi bio kušan od đavla. To nije slučajno. Sotona je, možemo reći, djelovao od početka Isusova života. Na početku već Herod ga želi ubiti. Herodova mržnja na Isusa je zato jer se boji da će mu oduzeti prijestolje, tu vidi potencijalnog zemaljskog kralja koji že mu oteti kraljevstvo. I onda organizira ubojstva djece. U tri kušnje na početku Isusova javnog djelovanja sotona je opet tu. A onda na kraju djelovanja, jer je to bio „njegov čas, čas tmine“. Važna pouka za nas je - da je važno odmah na početku raskrstiti sa glavnim napastima: moć, čuda, autoritet, slava. Bilo bi dobro da prije svog javnog djelovanja raščistimo to, svoj odnos prema materijalnim dobrima, slavi uspjehu, duhovnim darovima,... I onda kasnije bude lakše. Ne treba zanemariti ni pripravu. I nama je za djelovanje u životu potrebna duhovna priprava. Demon je zao duh koji ima jednu nadnaravnu moć. Đavao razara, uništava, kleveće... Đavao ima veliku vlast nad svijetom. U prvoj poslanici Ivanovoj čitamo da je „cijeli svijet pod vlašću zloga“ On je knez ovoga svijeta. On je „bog“ ovoga svijeta. On ima kraljevstvo suprostavljeno kraljevstvu Božjem. Njegovi podanici su grešnici. I zato je glavna stvar – osloboditi čovjeka od Zloga. Egzorcizam – kod krštenja se odričemo Zloga i čovjek je pod moću Kristovom. Svjestan svoje moći sotona je bahat, pun je sebe i nastavlja sa arogancijom. Govori da će mu on dati svu slavu i kraljevstva na zemlji. U biti sotona ne može to dati, to nije u njegovoj moći, ali može sve ono što je pod grijehom – i zato preko grijeha, u tom kraljevstvu vlada i laž, materijalna dobra koja su uzdignuta na razinu idola – božanstva... Sotona kuša Isusa – da bude Mesija onakav kakvog svijet od njega očekuje, da se nametne kao vladar, bez da prolije svoju krv... da pokuša otkupljenje bez križa, da ide lakšim putem... S druge strane, imamo Isusa koji nastupa savim drugačije. Isus očituje sebe kako bi uništio djela sotonina. Kako kaže Ivan apostol „knez ovoga svijeta“ nema moći nad Isusom jer Isus nema grijeha i on ne može vladati nad njim. Sotona mu nije mogao ništa, mogao ga je fizički zlostavljati ali mu duhovno nije mogao ništa. „Odstupi od mene!“ – Isus odbacuje sotonu kao psa... Mi kršćani se moramo boriti sa sotonom. On je od početka prikazan kao napasnik koji kuša kao zmija sa Evom – koristi se lukavštinom da nas zavede. Tako radi i sa Isusom. Njegovo je oružje uvijek isto. Podolost i laž. Prikriva se i pokazuje se kao onaj koji ... zavodi i pojedince i cijele narode. Najstrašnije za sotonu i njegovo djelovanje je Riječ Božja. Sotona se ne boji ničega kao mača Božje Riječi. Riječ Božja donosi svijetlo i razotkriva prevare i laži, čuva nas i oslobađa od zloga. Od sotone dolazi grijeh i preko grijeha dolazi na svijet i bolest koja nije uvijek izravan utjecaj sotone ali bolest može doći i izravno od sotone. Posljedica grijeha je smrt. Isus je došao da uništi smrt i vlast koju ima nad ljudima (zao duh...) Toliko je velika moć sotone nad ljudima da može postojati i posjednuće i zato se Isus susreće sa opsjednutima i posjednutima i oslobađa ih od Zloga i čini to svojom riječju. Apostoli to mogu kad im on da vlast. On im daje vlast nad zlim dusima. Puni su zadovoljstva jer im se zli dusi pokoravaju. Isus kaže da je vidio sotonu gdje pada s neba. Vidimo da je ta Isusova moć predokus one konačne pobjede nad sotonom. Apokalipsa govori o ograničenoj borbi između između onih Kristovih i onih od sotone i to se događa u svoj žestini i što mu vrijeme više ističe to su napadi žešći. Nekad napada osobno, a nekad se služi i drugim ljudima i institucijama da bi vladao nad ljudima. Zato Ivan Pavao II govori o strukturama grijeha. To su ustanove, institucije koje služe zlu i na nose štetu ljudima, šire utjecaj zloga. Tako mediji mogu učiniti puno dobra, ali i puno zla. Bivaju privilegirano oružje sotone. Tako i banke. Banke mogu činiti dobro, ali također i zlo kad vode narod u dužničko ropstvo – to je ropstvo koje vodi u zlo. (Npr. u Danskoj je trebalo 120 godina da se iz tog iziđe, a drugim državama se niti ne vidi kad bi to moglo biti... ) Imamo i razne zablude u vezi Sotone koji iskrivljuju evanđeosku pouku i zato Ivan Pavao II govori da treba razjasniti vjeru Crkve pred onima koji tu vjeru iskrivljuju: S jedne strane se daje prevelika važnost đavlu a s druge strane se zaboravlja na đavla. Jedni dakle nigdje ne vide đavla a jedni ga svugdje vide i ne vide da je Bog Stvoritelj svega – pa i anđela koji su kasnije pali (postali sotone)... /ne postoje dva počela, jedan dobar, a drugi zao/... Razni su načini kako se niječe postojanje sotone (nastavlja se...) (razmatranje: don J.M.; bilješke M.G.) |
- 21:49 - Komentari (0) - Isprintaj - #
subota, 25.03.2017.
Molitvena inicijativa volontera sv. Filipa - u klerikatu
 .............................................................................................................................  (veselo društvo u Klerikatu, na prošlom susretu, 26.12.2016.)  ..... 25.3.2017.  |
- 21:06 - Komentari (0) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 20.03.2017.
Proslava sv. Josipa
 ... U evanđelju nalazimo vrlo malo riječi koje je rekla Gospa, a Josipovih riječi uopće i nema. Josip je uzor u šutnji. To nije bilo kakva šutnja već je i bremenita šutnja. ... Isus je bio Bog koji je odlučio biti podložan tim dvoma ljudima, a Josip je bio odgovoran za njih. Mi živimo u svijetu koji nas polako može odvući u svoje crnilo. Svijet želi da gledamo stvari kao što ih svijet gleda, da nestane u nama vjere, nade i ljubavi... Koliko je potrebna šutnja - to vidimo i u životu supružnika, kad se muž i žena prepiru, u afektu kažu neke stvari... a onda vidimo i u svijetu političara... Što vrijedi iznositi sve negativnosti koje čine. Trebalo bi da se nakon iznesenog postigne to da ih se kazni, da ih se zatvori, da plate za počinjena loša djela... No, događa se to da se iznosi o drugom loše a da se time ništa ne postiže. I čemu to onda služi? - pitanje je... Pazimo na svoje RIJEČI. I ne gledajmo toliko na ono što je loše. Neka nas ne nadvlada to crnilo koje je u svijetu. To ničemu ne koristi... Ako nemamo reći ništa dobro onda bolje da ŠUTIMO. Sveti Josip koji je bio čovjek šutnje - neka nam bude u pomoći... ... IN MEMORIAM  U KRIŽU JE SPAS! (geslo nadbiskupa A. Jurića) ... 1. SOLIN - Salona (važno kršćansko središte prvih stoljeća i rodno mjesto pok. nadbiskupa Jurića)  ... Crkva Gospe od Otoka, (gdje je nadbiskup Ante Jurić bio domaćin prilikom posjeta pape Ivana Pavla II, uz rijeku Jadro, ali fotografija na internetu o tom posjetu baš i nema) ...  ... ... Ne znam kako se odlučuje gdje će počivati biskupovo tijelo, ali kad bi se pitalo nadbiskupa Ante - gdje bi želio biti sahranjen - ne znam... što vi mislite gdje bi to bilo: bi li to bila crkva u Solinu ili konkatedrala, (koja je nekako više nalik na koncertnu dvoranu... ) ?! |
- 23:28 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Izlet na BLIDINJE: Masna Luka (šumski rezervat), GROB DIVE GRABOVČEVE, Blidinjsko jezero
|
Dugo polje je krško polje između planina Vrana i Čvrsnice. Poznato po 150 stećaka koji su Nacionalni spomenik B i H, zbog raznovrsnosti oblika i bogatstva ukrasa.  Izvor: https://hr.wikipedia.org/wiki/Park_prirode_Blidinje#/media/File:Ste%C4%87ak_11,_Dugopolje.jpg Masna Luka je posebni šumski rezervat koji je poznat po rijetkim, posebnim biljnim i životinjskim vrstama. U Masnoj Luci posjetili smo crkvu sv. Ilije i župnika, fra Petra Krasnića.   Stotinjak metara dalje od crkve je i mala špilja preko koje teče izvor vode s kojeg smo se napili.  ........................ Nakon izvora pošli smo na grob Dive Grabovčeve.. Izletnički ili hodočasnički? Bilo je dosta fotografiranja oko groba i spomenika, pa bi se reklo - izletnički. Ali - i pomolili smo se - pa je bilo i hodočasnički.  ........................... U dnu Dugog polja je Blidinjsko jezero. Ovo jezero je jako plitko (dubina od 1 m - 4 m). Zimi zna smrznuti pa postane klizalište, a i tada se nađe onih koji se bave opasnim sportom: vozanjem auta po zaleđenom jezeru.  Tu je također i skijalište,  a podno skijališta je restoran u kojem smo se okrijepili dobrim ručkom i malo dužom pauzom. Jedni na kavi, na otvorenom, a drugi na sanjkama i šetnji na svježem zraku. Vratili smo se u Split već u ranim večernjim satima. Tako smo za samo stotinjak kuna dan mogli provesti u molitvi, druženju i odmoru, (od 7 do 7) |
- 18:37 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Diva Grabovčeva - grob
|
U njemu, prema predaji, počiva tijelo Dive Grabovčeve, hrvatske mučenice. Divu je, kaže legenda, u cvijetu mladosti ubio razuzdani turski plemić jer je odbila njegovu prosidbu. Početkom dvadesetog stoljeća hrvatski arheolog i povjesničar umjetnosti Ćiro Truhelka otvorio je grob i znanstveno potvrdio da u njemu leže kosti mlade djevojke. Truhelka je objavio i knjigu ‘Djevojački grob’. Poetskim zapisom književnika Ivana Aralice kao i likovnom interpretacijom, u obliku mjedenog spomenika, kipara Kuzme Kovačića iz 1998. godine Diva Grabovčeva postaje važnom sastavnicom duhovne povijesti Rame. Opjevao i popularizirao ju je i pjevač Marko Perković Thompson, a film na temu o ovoj hrabroj djevojci ‘Divin krik s Vrana’ autora Miljenka Karačića dobio je na Međunarodnom festivalu turističkog filma, 2012. godine, posebno priznanje za ‘iznimno kvalitetnu te dojmljivu redateljsku i scenarističku priču o davnim zbivanjima na ovom lokalitetu, u funkciji očuvanja baštine i daljnjeg razvoja hodočasničkog turizma’. Legenda o mučenici Diva Grabovčeva, kći Luke i Luce Grabovac živjela je u Rami, negdje u 17. stoljeću, u vremenu turske vladavine. Bila je Božji dar roditeljima. U poodmakloj dobi Bog je milo pogledao na dvoje vjernih sluga i podario im prekrasnu djevojčicu koju su nazvali Diva. Po ondašnjim običajima, kad je bila dovoljno odrasla, roditelji je šalju na čuvanje stada ovaca na planinu Radušu. Kad je stasala u djevojku, bila je izrazito lijepa i tom svojom ljepotom plijenila pozornost velikog broja mladića. Kako legenda kaže, jednom prilikom kada je sa svojim prijateljicama bila na mjesnom bunaru, pored njih nailazi turski mladić Tahirbeg s Kupresa. Odmah mu zapada ljepota djevojka u oči. Od tada je često tražio razlog da dođe u Ramu i Varvaru kako bi susreo Divu. Kako je vrijeme prolazilo, Tahirbeg se zaljubljuje u djevojku i jednom prilikom ju je zaprosio. Diva, koje je prema legendi bila izrazito pobožna i odana katoličkoj vjeri, tu prošnju odbija jer se ne želi udati za Turčina. Na drugi pokušaj prosidbe, na koju je Tahirbeg poslao svoje izaslanike i darove, Diva, a i njeni roditelji dali su isti odgovor. Ljutit i uvrijeđen zbog ponovnog odbijanja njegove prosidbe, Tahirbeg je vrebao priliku kako bi oteo djevojku i na silu je doveo sebi za ženu. Tahirbeg sa svojim slugama odlazi na Vran gdje je Diva čuvala stado, s odlukom da se pod svaku cijenu ‘dokopa’ djevojke. Kad je našao Divu, pokušao ju je silom uzeti, ali se djevojka borila i tako naljutila nasilnika koji je ubija nožem. Početak hodočašćenja Uz pronalazak groba Dive Grabovčeve veže se još jedna legenda. Navodno ga je slučajno otkrila jedna bolesna djevojka koja je čuvajući stado zaspala na grobu, kad se probudila bila je u potpunosti zdrava. S tom legendom kreće i štovanje hrvatske mučenice i djevice. S vremenom to mjesto pokopa Dive postaje zavjetno mjesto na koje su brojne ramske djevojke odlazile. U početku, fratri su se protivili takvim hodočašćima. Početkom prošlog stoljeća, 1909. godine, fratri pozivaju tada poznatoga hrvatskog arheologa, Ćiru Truhelku da ispita što krije grob na koji mnogi hodočaste. Truhelka je otkopao grob i u njemu pronašao kostur ženske osobe u dobi o 16 – 17 godina. Prema kostima lica i tijela, zaključuje da je djevojka bila izrazite ljepote. Nakon što je završio istraživanje groba, sve vraća u prvotno stanje. Kasnije je na grob postavljen veliki kameni stećak koji se na njemu nalazi i danas, kao i spomenuti spomenik Kuzme Kovačića. ‘Divin dan’ slavi se svake godine nakon Petrova, na prvu nedjelju u srpnju, a priča o djevojci koja je svoj život dala za Boga i vjeru, priča je koju ramske djevojke i dan danas s velikim interesom rado slušaju od svojih roditelja, baka i djedova.  Divo Grabovčeva - moli za nas!  Diva Grabovčeva, M.P. Thompson |
- 18:34 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Duhovna obnova - u Vepricu ...
|
... |
- 18:23 - Komentari (0) - Isprintaj - #
O nekim lošim pojavama u Crkvi i kršćanskom identitetu (Jedno razmatranje s duhovnih vježbi, 26.12-1.1.2017.)
|
Postoji jedna nezainteresiranost, pa čak i kod duhovnih lica. Po srijedi je MANJAK KRŠĆANSKOG IDENTITETA. Katolički identitet uključuje CRKVENOST. Često se radi o mrtvim udovima koji su još samo formalno ostali tu. Ili su to zamrli udovi. „Gdje je Petar tu je Crkva…“ Mnogima to izgleda kao nadiđena Crkva, kao da se vjerske istine mogu mjenjati prema navikama ljudi, da više Crkva može i ne biti ista kao i prije. Đavao je uvijek nastojao postići razdijeljenost. Tako se inzistira na bratstvu i jedinstvu, a sve ga manje ima. Svijet govori o jedinstvu na raznim razinama – o globalizaciji u svjetskom poretku, o jedinstvu među religijama. To jedinstvo je nezainteresirano za istinu i Krista. To jedinstvo se temelji na ljudskim razmišljanjima i snagama. Nakon razdvajanja u Crkvi kroz povijest može nam biti jasnije zašto je Krist molio za jedinstvo. Podijeljivanje kršćana je sve dublje zato jer je sve manje kršćana. Sve je više formalnih. Jasno nam je zašto nisu nezabludivi ostali nego je to samo Petar i to kad svečano definira istine vjere i morala, a biskupi kad naučavaju na koncilu zajedno s papom. Bit će nedostojnih svećenika, biskupa, svećenika, papa… Zato se nazabludivost ograničila na ono što smo dužni vjerovati i kako se vladati da bi došli u nebo. Samo tada su nezabludivi. Bez toga bi bilo teško znati jesam li na pravom putu ili na stranputici. Inače, svatko bi onda mogao osnovati svoju Crkvu. Tako se dogodilo kod prOtestanta, gdje se računa da danas ima preko 22 000 različitih ogranaka. Kad gledamo druge kršćanske crkve i druge religije, znanstvene ustanove vidimo da – što god se temelji na razmišljanju može dovesti u zabludu. Jedino Bog ne može prevariti ni prevaren biti. Zato se traži poznavanje vjere da se može prepoznati Božja volja preko čovjeka. Odakle toliko suprostavljanje Crkvi i unutar same Crkve? Imamo krizu autoriteta. Naglašava se sloboda, jednakost, zrelost a sve se svodi na: neću služiti u ime lijepih riječi. Sloboda pa i demokracija je dar Božji. Bog je svakog stvorio slobodnim. Iz toga proizlazi da se svatko po savjesti može opredjeliti kako želi. Hoće se dogovorena, a ne odgovorna sloboda. Kako postići suživot? „Da se dogovorimo.“ Pa kad dođe do sporazuma – sluša se u ono što je naloženo – zato što me netko uvjerio u to. Ističe se jednakost među svima jer su svi djeca Božja i onda se zaključuje da je svatko samo Bogu odgovoran i da mu Crkva ne treba. Ne vidi se bogatstvo različitosti i opravdanost postojanja posebnosti. Apelira se na zrelost. „Makli smo se iz dječjeg doba, sve je plod evolucije, znanost treba voditi čovjeka, a ne Crkva…“ Autoritet se doživljava kao suvišan. U pubertetu se autoritet odbacuje samo zbog odbacivanja. Osim krize autoriteta imamo i ulazak protestantskog duha. U ime ekumenizma – zajedništva među kršćanima gubi se svoj katolički autoritet. Bilo je čak slučajeva da netko želi postati katolik, ali bi im se reklo: „Ostani ti tamo gdje jesi, jer svi ćemo mi doći na kraju u jedno, ja sam ekumenist…“ Isus je došao za sve ljude pa ispada da su „sve Crkve dobre“. Međutim Krist je stvorio jednu Crkvu. Ističe se suradnja, popuštanje, tolerancija – radi ljubavi. Osoba po svom razmišljanju postane protestant. Cijela sjeverna Europa je odavno jedna pustinja. I s kim tu izgraditi jedinstvo. Nisu više vjernici. I zato se postavlja pitanje: Vjeruju li u euharistiju, u Gospu,? … Postoje tolike dogme koje protestanti ne prihvaćaju. Treći razlog je materijalizam i hedonizam. „Postoji samo ovaj svijet.“ Ateizam (pa i onaj teoretski) započne praktičnim. Ostavili su korijen u životu današnjeg čovjeka. Iskusili smo jedan i drugi. I dobro su nas sredili. Blijedi osjećaj za duhovno, premještaju se skale vrednota, ne poznaju se duhovne vrednote. Primat odnosi ono – materijalno. Iz toga proizlazi – hedonizam. Jer ako nema drugog života treba uživati na materijalan način. Zato se živi kao da nema Boga, nema raja, a onda nema ni pakla, pa ne trebam ni Crkvu, ni papu, ni zapovijedi. Treba minimum normi da urede život na zemlji da ne bi škodili jedni drugima. Sveti Ignacije nam daje neka pravila kako se snaći. 1.PROPOVIJEDANJE, koje je dato Crkvi preko pape, biskupa koji su s njim u zajedništvu. Postoji i tamo pitanje gdje počinje grijeh (i preko pape, biskupa, župnika… ) Dokle god naučava ispravno i traži što ima pravo tražiti – pozvani smo na poslušnost. Isus nam je dao neprevarljivu Objavu, da postignemo Cilj tj. Nebo. „Udarite pastira i stado će se razbježati…“ „Tko vas sluša mene sluša!“ (Isus) Zato je važna ona hijerarhijska Crkva. 2.Braniti svetu ISPOVIJED kao duhovno uskrsnuće. Isus daje tu moć apostolima da uskrisavaju duše. Zato je sotona nastoji ukinuti i omalovažavati. Ako u tome uspije tako će odbiti one koje je zarobio teškim grijehom u vječni posjed. U nekim biskupijama na Zapadu je ispovijed praktički ukinuta – i što je ostalo od vjere? Potrebno je braniti ispovijed i nju prakticirati. 3.SVETA MISA. To je nekrvna žrtva Kristova. Isus reče: „Bez mene ne možete učiniti ništa!“ „Tko jede Tijelo Sina Čovječjega ima život u sebi“ Koliko mi cijenimo tu Prisutnost Kristovu? Oni koji Krista mrze izgleda da više vjeruju nego mi katolici. Sotonistima je najvažniji obred profanirati Tijelo Kristovo. Oni vjeruju da je On tu ali na temelju toga čine svoje obrede. Kod nas se čovjek često pita: Ima li vjere kod onih koji se pričešćuju? U misi, tj. u pričesti je život Crkve. Kad se to izgubi, omalovaži, pretvori u simbol – onda smo sebi potpisali smrt. I protestanti imaju jedan oblik euharistije – kod kojeg nema stvarne prisutnosti (!) nego samo podsjećanje na Posljednju večeru i zajedništvo. I zato kad se u Katoličkoj Crkvi inzistira na tomu da je misa – gozba onda je tu izgubljen smisao za žrtvu. Onda je oltar samo – stol. Onda je izgubljena vjera u stvarnu prisutnost. Sotona to zna pa zato i nastoji svetu misu pretvoriti u folklor. Zašto mi uopće primamo političare u prve redove? Ne mora im se zabraniti dolazak, ali zašto moraju u prve redove? I najčešće njima ne bi trebalo dati svetu pričest (!). Ako donose zakon koji je protiv vjere i morala – u grijehu su i ne bi smjeli na pričest. Važno je braniti dobru svetu pričest. Rasprave oko toga mogu li crkveno vjenčani ponovo sklopiti civilni brak to je beskorisna rasprava. Nismo mi ti koji odlučujemo. Krist je to jasno rekao. Ne može se u smrtnom grijehu na pričest. Ako su spremni živjeti kao da su brat i sestra i regulirati tako da drugima ne budu sablazan… Obavezni smo ići na svetu misu nedjeljom i zapovijednim blagdanom, a ako smo u mogućnosti – i češće. Na TV svaki dan je dnevnik. Toj „svjetskoj misi“ prisustvuju milijuni širom svijeta. A to traje 45 minuta. To je duže od jedne svete mise koja nema propovijed. Pa ipak mnogim katolicima je misa teška i nedjeljom, pa se svećenik tada trudi kako ih privući, kako napraviti bolje ozvučenje, pa onda možda još i plesačice… Zato je važno ozbiljno shvatiti svetu misu i dostojno pristupati pričesti. Važnost posvećenog života u Crkvi. Bog Crkvi daje ljude sa različitim karizmama: redovnici, redovnice, kao i oni koji žive posvećenim životom u svijetu. Sve je to sa svrhom da se te stvarnosti posvete i obnove u Kristu. U temelju su zavjeti poslušnosti i siromaštva. Siromaštvo, čistoća i poslušnost su zavjeti preko kojih se opiremo trima zlima: oholosti, lakomosti i bludnosti. Đavao to zna i najjače je udario na posvećene osobe i dosta je uspio. Kod klasičnih redova većina njih je izgubila svoju karizmu. Ta karizma se i ne vidi, osim što se drugačije oblače, a svi žive slično. U nekim zapadnim zemljama samostani se prodaju i zatvaraju. Prosjek godina je sve veći, preko 70 god. Crnci postaju misionari u Evropi. Nastoji se posvećene osobe desetkovati. A one koji ostanu nastoji ih se posvjetovnjačiti – da budu gori nego oni koji su van samostana. Od zavjeta se radi ruglo pa posvećeni stalež postaje otrov jer se krše zavjeti. Ne krše se samo Božje zapovijeti već se čini i jedno svetogrđe. Zato je važna obrana posvećenog života i vraćanje na korjene. Reforma. Crkva se treba stalno obnavljati. Da bi osjećali s Crkvom treba davati kompenzaciju preko molitve, posta, pokore, … Crkva je sveta, ali i grešna. Potrebno je stalno davati zadovoljštinu za grijehe. I tu se vidi manjak ljubavi prema Bogu… Isus: „Ako ne budete činili pokoru svi ćete slično propasti!“ Đavao to zna pa to nastoji izrugivati, omalovažavati. I sve se na kraju svede na „humanizam“ – „Dobro je činiti dobro“. Isključeno je ono nadnaravno. Zato je važno vratiti u obitelj molitvu osobnu i obiteljsku. Vršiti pokoru osobno i obiteljski. Obdržavati post i nemrs i dodatne osobne postove. Odvajati novac za milostinju, za siromašne, za neku dobrotvornu ustanovu, potrebe Crkve…) Za osjećati s Crkvom važno je prepoznati male konkretne stvari … kipovi, slike, svijeće, uređenje Crkve, hodočašća, … Sve je to nastalo iz pobožnosti i u funkciji pobožnosti. Čovjek je tjelesno biće pa mu trebaju i vanjski znakovi. Na hodočašću je čovjek, kad hoda, i dušom i tijelom. To su stari koje smetaju pa se ukidaju i brišu. Znakovi sad za Božić npr. Isusa su izbrisali. Samo imamo „blagdane“. Nema jaslica, al zato imamo raznih simbola koji nemaju nikakve veze s Kristovim rođenjem. U modi je apstrakcija. I to takva da se više ne moće ni prepoznati Krist. Jedan je dječak pitao za sliku Uskrslog Krista na Kmanu – „Je li to raketa?“. Zašto je potrebno svakom posebno tumačiti o čemu se tu radi? …Paziti na kič i da to služi svrsi za koju je zamišljeno. Crkvene zapovijedi…: „Tko vas sluša mene sluša!“ Crkva ima pravo i dužnost davati upute u skladu sa vremenima. Đavao napada Crkvu i zbog samih zapovijedi, jer „Crkva nema pravo zapovijedati“. Crkva ne može zapovijedati onda ni post (2x u godini). Crkva je naložila celibat (što nije dogma), a ispada da Crkva ni to ne smije. Želi se uništiti autoritet Crkve i na dogmatskom planu pa je potrebno i na ovom području braniti autoritet Crkve i štiti ugled poglavara. Cilj je Bog, a ne poglavar. On je čovjek koji ima vrlina i mana i što će se odraziti i na njegovo upravljanje. U krizi je autoritet, pa je na prvom mjestu napad na poglavara, način života, predaje… Najnezahvalnije je biti biskup i poglavar kako je Isus to zamislio, jer postavlja se pitanje: „A tko će te slušati… i kako će te slušati?“. Đavao se služi metodom „Podijeli pa vladaj!“ – preko svojih podanika koji uvijek nešto prigovaraju, stvaraju nelagodu u zajednici i iza kulisa ruše zajednicu. Najčešće u to oni koji su doživjeli razočaranja u svom životu. Postali su svećenici, redovnici, ali su na krivoj adresi. Prezahtjevno im je ići nazad, nisu ostvarili želju za većim položajem, ispunjeni nezadovljstvom i stvaraju klimu nezadovoljstva. Zato je važno braniti zakonitog poglavara, a ako to treba i opomenuti ga u četiri oka. Jasno da može biti i loših poglavara, ali ih treba slušati u svemu osim u onomu što je grijeh. U nekim teškim dogmatskim pitanjima ne treba raspravljati, treba ih ostaviti ekspertima. Tako npr. i o pitanju predestinacije, naše slobode i Božjeg sveznanja. Đavlu je važno posijati sumnju jer će tako uzorokovati otpad. Stoga, u nekim pitanjima ne treba raspravljati nego je potreban posluh i povjerenje. Izvor: Bilješke sa duhovnih vježbi, s dopuštenjem voditelja don Josipa Mužića, (26.12.-1.1.2017.) više bilješki sa duhovnih vježbi na: magnifikat.hr |
- 18:16 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Prosinac 2017 (1) Studeni 2017 (2) Lipanj 2017 (4) Travanj 2017 (1) Ožujak 2017 (8) Studeni 2016 (4) Listopad 2016 (3) Listopad 2015 (5) Lipanj 2015 (4) Listopad 2014 (4) |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
 ...   na svetkovinu Presvetog Trojstva 2017 svečano je proslavljena 25.-a obljetnica don Jozina svećeništva  ... autor stranice-bloga: M.G. svakodnevna sveta misa (osim nedjeljom, jer ovo nije župna crkva): u 20.15 h  ... Prije svete mise postoji mogućnost ISPOVIJEDI ili duhovnog razgovora ... Također prije svete mise moli se KRUNICA od 19.45-20.15. ... Molitvene nakane krunice: *pon: za nerođene *uto: za mlade *sri: za obitelji *čet: za duhovna zvanja *pet: za bolesnike i one koji se za njih brinu *sub: za one koji su daleko od Boga ... U ovoj crkvi (i mojih studentskih dana) okupljaju se studenti (zbog čega se i naziva "akademska") ali naravno i svi drugi ************** Proslava sv. Josipa, 2017 & IN MEMORIAM - nadbiskup Ante Jurić  .... Proslava Jozine srebrene sv. mise |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||