Dom Gospodnji
subota, 12.11.2016.
Molitveni susreti
|
Molitveni susreti za invalide i volontere crkve sv. Filipa Nerija u Splitu. (Više o događaju - na facebooku) Održavat će se u franjevačkom klerikatu. (vidi sliku.) u blizini bolnice, s početkom u 18.00 h.  Invalidi, volonteri i ostali prijatelji crkve sv. Filipa Nerija mogu se obratiti voditeljima inicijative molitvenog susreta: Magdi Kaliterni Ivani Vrlić |
- 14:06 - Komentari (0) - Isprintaj - #
TRAVNIK - grob Petra Barbarića (hodočašće u BiH, 3.dio) 6.11.2016.
|
Došli smo do sjemeništa u Travniku. Tu nas je dočekao duhovnik vlč. Pavo Šekerija, koji nam je rekao ponešto o Petru Barbariću, vrijednom đaku i uzornom kršćaninu, a onda nas potakao na evangelizaciju po uzoru na slugu Božjeg Petra. Eto tih par podataka i na stranici: Isusovci “PETAR BARBARIĆ rođen je u selu Klobuk (zaselak Šiljevište) kod Ljubuškog u hrvatskoj obitelji devetero djece od pobožnih roditelja. Djetinjstvo je proveo na paši s ovcama uz pobožne knjige. U pučku školu pošao je tek s dvanaest godina, kad je blizu rodnog sela otvorena škola. U dvije godine završio je četiri razreda škole s odličnim uspjehom. Roditelji nisu imali novaca za njegovo daljnje školovanje pa je u Vitini izučio trgovački zanat. Kao trgovački pomoćnik, primljen je u sjemenište u Travniku sa željom da postane svećenik, uz pomoć bivšeg učitelja Tomislava Vuksana. Živio je vrlo pobožno. Govorio je da će radije umrijeti, nego uvrijediti Isusa. Preveo je s talijanskog jezika na hrvatski, životopis Pavla Kolarića, bjelovarskog isusovca koji je umro u Rimu, na glasu svetosti. Razbolio se od tuberkuloze i umro kao učenik osmog razreda isusovačke gimnazije, položivši redovnički zavjet. Obraćao je grešnike, uveo je u sjemenište pobožnost Srcu Isusovu, a u svojoj rodnoj župi, osnovao je Bratovštinu Gospine krunice. Hrvati u Bosni i Hercegovini i manjim dijelom u Hrvatskoj, utječu se njegovom nebeskom zagovoru. Mnogo kulturnih društava nazvano je njegovim imenom. Pokrenut je postupak za njegovo proglašenje blaženim i svetim. Životopis mu je preveden na više jezika.” Kako reče pater Pavo – Petar Barbarić se pokapao 4 puta. Prvi put na gradskom groblju, pa 1935. u sjemenišnu crkvu, pa mu je tijelo 1944. zakopano u blato i zazidano da bi se sakrilo do naroda, Kad se nakon zadnjeg rada, obnavaljala gimnazija, tijelo se pronašlo i sada su njegovi zemni ostaci u crkvi sv. Alojzija Gonzage. Danas mu se oko groba u molitvi okupljaju učenici gimnazije kao i ostali narod. Okupili smo se i mi oko groba u uputili Petru svoje molitve. U tišini. A onda smo se spustili u podrum sjemeništa gdje je pronađeno njegovo tijelo. Pater Pavao reče da je evangelizacija i poklanjanje krunica, pa su se hodočasnici uputili i u suvenirnicu. Možda je netko i pronašao koji dobar Petrov životopis. Osobno nisam zadovoljna izborom. Najbolji životopis koji se mogao pronaći je prepričana verzija onog kojeg je napisao Petrov duhovnik, a knjižica se zove “Uskrsna zvona”. Pa ni na samoj isusovačkoj internetskoj stranici nema opširnijeg životpisa. Tek vrlo šturi podaci. Vratila sam se iz suvenirnice u crkvu, na Petrov grob, da mogu kleknuti na grob u miru… A i sad – razmišljam nešto… o Crkvi… o crkvama i suvenirnicama. O evangelizaciji. Evangelizirati se i te kako može dobrim knjigama, a u naše moderno doba i preko interneta. Zašto se onda Petar nekako i danas od javnosti skriva umjesto da se njegov primjer života učini očitijim, da postane svijetlo za nas koji živimo danas? Ne znam. Teško je i na interentu pronaći neki opširniji životopis. Tek vrlo šturo. Šteta. I Petrovo tijelo je bilo skrivano u blato. A skriva se, na neki način – i istina o njegovoj blaženoj duši. … Nakon Travnika smo se uputili kod Gospina vrila. Ima tu jedan izvor vode, na kojem “tako pričaju” (ne znamo je li negdje nešto i zabilježeno), su se “dogodila i neka ozdravljenja… “. I tu je onda nastalo jedno malo Gospino svetište gdje se slavi blagdan Male Gospe. A onda smo se polako uputili natrag. Po običaju putem se moli Gospina krunica. Tri krunice. A slušamo i snimljena razmatranja sa Radio Marije. Na povratku mikorofon je osim za krunicu iskorišten i za druge nagovore od strane troje hodočasnika. Ponešto za nasmijati se, ponešto za zahvaliti, a ponešto za začuditi se i zapitati se… (?!). Hodočašće uistinu može biti prilika za evangelizaciju, čiju potrebu je naglasio i pater Pavo, jer ima mnogih hodočašća koja se tako nazovu, a znaju preskočiti ono najvažnije (kao svetu misu u nedjelju). Može to biti i prilika da se ljude privuče bliže Bogu, ali i da ih se privlači za neke druge ciljeve. Zato, svatko od nas može ispitati svoju savjest i o tom – kakav je hodočasnik. Uistinu, svaki je kršćanin pozvan po krštenju na evangeliziranje. Netko će možda pokloniti nekom krunicu, a netko će nekog naučiti kako se ta krunica „koristi“, netko će evangelizirati riječima glasnim, netko riječima tihim, netko fotografijama… U svakom slučaju – nitko od kršćana nema opravdanja da svoju vjeru živi samo za sebe. Nama u Hrvatskoj je to zasigurno (još uvijek) lakše nego Hrvatima u multikulturalnim sredinama, kao u Bosni i Hercegovini, gdje smo postali manjina koju se želi učiniti još manjom manjinom nego već je … FOTOGRAFIJE - NAKNADNO .............. |
- 13:56 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Zenica - crkva sv. Ilije (Hodočašće u BiH, 2.dio) 6.11.2016.
|
Do crkve sv. Ilije došli smo u nedjelju ujutro. Prije početka svete mise imali smo slobodnog vremena pa smo tako malo, svatko po svom izboru, obišli poneki dio grada. Nas par, ne poznajući mjesto, uputili smo se jednom ulicom pa kud nas odvede. Odvela nas je do neke žute crkve, pa smo iz radoznalosti otišli na ulazna vrata. Bila je to pravoslavna crkva u kojoj je sveta misa bila u toku. Ostali smo samo kratko, a opet dovoljno da osjetimo duh pravoslavne liturgije u kojoj je oltar potpuno odjeljen od naroda, iza pozlaćene ograde, dok je ono malo prisutnih, stajalo u prostoru bez klupa, odgovaralo na pjevane molitve i pjevano evanđelje o blaženstvima. Miris tamjana je obavijao svetište. Sva su lica usmjerena prema „svetinji nad svetinjama“, dok tek poneka osoba uđe naknadno i upali svijećicu koju ostavi kod ikone u sredini crkve. Crkva je bogato ukrašena ikonama, od koji je svaka priča za sebe, a i sam pogled na plafon odiše osjećajem za Nadnaravno. Pravoslavci o euharistiji vjeruju isto što i mi, a to znači – vjeruju da je Isus tu stvarno prisutan pod prilikama Kruha i Vina. No, kad pričest prestane biti glavni dio svete mise, a glazba postane glavna, kao da je crkva koncertna dvorana, onda je ovaj molitveni prizor iz pravoslavne crkve malo i čudan i dalek za naš mentalitet. Vraćamo se ulicama i sjednemo u blizini crkve. Prilazi nam jedan dječak musliman da uprosi koji marku. Malo potom dolazi i drugi. Čini se da ovdje i ne bi bilo teško evangelizirati muslimane. Ali nisam to pokušavala. Barem ne na direktan način. Sjetila sam se knjige „Cijena obraćenja“, gdje je jedan musliman započeo svoje obraćenje preispitivajuć Kur’an. Na njegovu priču o praćkama, tuči i nasilju pitala sam ga što Alah o tom kaže. Boji li se Alaha. Na jedno pitanje mi je odgovorio baš onako kako bi i dobar čovjek i dobar katolik odgovorio. Pohvalila sam ga da je bolji od Muhameda. Gledao me malo začuđeno. Nije mi palo na pamet da ga učim kako se koristi krunica, kad je on meni pokazivao kako se koristi praćka. Nekako se nadam da će i on potražiti Istinu. Možda u džamiji, možda kod kuće, nije bitno. Ali tko god istinu traži cijelim svojim srcem – sigruno će je i naći. Tako nas uči i Sveto Pismo (Pnz). A onda smo ušli u crkvu sv. Ilije. Predivan reljefni oltar sv. Ilije priziva u pamet prizor na Karmelu kad je Ilija želio pokazati narodu i Baalovim svećenicima da je njegov bog pravi Bog, a da je Baal krivi bog. Baalovi svećenici (njih 450) prizivali su svoga boga Baala od jutra do podne da spali žrtvu na žrtveniku (vola) ali se ništa nije događalo. Potom je došao na Iliju red. On je naredio da se sve skupa i vodom polije da čudo bude veće. A onda je zamolio Boga da pošalje vatru s neba. I vatra je sišla i spalila žrtvu na očigled sviju kako bi se uvjerili da Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev… Bog Ilijin – pravi i živi Bog, a vjerovanje u Baala – krivoboštvo. Danas je takvo što izgleda nepojmljivo. Jer svi bogovi moraju imati jednaka prava uvažavanja. Svako vjerovanje mora imati zajamčenu toleranciju, pa makar se radilo i sotonističkoj sljedbi, kao što ima slučajeva u Americi. I nije li užasavajuća i pomisao na to da u Londonu postoji podignut kip Luciferu, vragu? Ali, eto u ime tolerancije, sve je dopušteno. Sveti Ilija obrani nas od takvih zala! Sveta misa nedjeljom je dobro posjećena. Nadajmo se da to nije tek zbog moderne glazbe i novog benda, nego da je to zbog živog Isusa prisutnog na oltaru. Domaćin, svećenik koji je predvodio svetu misu ipak nije bio župnik nego svećenik koji je iz Zenice rodom, a koji je došao na dva dana iz Sarajeva gdje je na službi.zenica Nakon svete mise otišli smo malo u razgledanje grada i na čevape. Iznenađujuće je bilo vidjeti na svakom kutu po nekoliko pasa „lutalica“. Ima ih po cijelom gradu, navodno, 25 000. Oni nisu ničiji i zapravo su svačiji, jer su ljudi na njih navikli. S obližnjeg stadiona „Čelika“ dopirali su glasni zvuci: „Život nije lagan, ali nema predaje, mi smo ponos Zenice, Čelik ti si nama sve…“ Zeničani su eto ponosni na svoj “Čelik”, baš kao što su mnogi Splićani ponosni na svoj “Hajduk”. Da smo barem tako ponosni na svoju – katoličku vjeru. Pa budimo ponosni što smo – katolici. I nek i katolici u Zenici budu ponosni da su dio Božjeg naroda. (Hodočašće, 6.11.2016) |
- 13:53 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Brestovsko - samostan sestara klarisa (Hodočašće u BiH, 1.dio) 5.11.2016.
|
Uputilo se nas 50 na hodočašće u Bosnu. Hodočašće u organizaciji crkve sv. Filipa Nerija već je bilo i ranijih godina, u posjetu Hrvatima koji žive na prostorima odakle ih sve više nestaje. U Brestovskom smo treći put. Tamo je i naša poznanica Ana, rodom iz Livna, (sada s. Marija) koja je otišla tamo u samostan sestara klarisa. Tražeći samostan u koji bi ušla reče da je baš imala želju u samostan u Bosni, iz koje naši ljudi sve više odlaze. Položila je vječne zavjete. Život sestara iza rešetaka je znak koji nas živo podsjeća da ne živimo samo za ovaj svijet, već da postoji i život vječni koji očekujemo. brestovsko-1 brestovsko-2 brestovsko-4 Čim smo došli u samostan imali smo svetu misu. U propovijedi je nas (i sestre klarise) don Jozo potaknuo da se ne bojimo živjeti tamo gdje jesmo, gdje nas je Bog stavio, a otkud nas mnogi nastoje otjerati utjeravajući nam strah u kosti. Mi (Hrvati) se stalno pred nekim povlačimo. Iz Bosne su nas tjerali Turci, pa smo se povlačili prema Hercegovini, pa prema sadašnjim prostorima gdje se nalazimo, pa se sad opet bježi u zapadne zemlje kao da će nam tamo biti bolje. Osvrćući se na evanđelje o nemogućnosti da se služi Bogu i bogatstvu u isto vrijeme – podsjeća nas da nema ništa od onog života u kojem se ljudi trude samo skupljati blago na zemlji. To je život limunade, „Fante“, „Cole“ i sl…. brestovsko-3Blago na zemlji mnogima postane idol, makar nikad neće priznati da su idolopoklonici. U Americi imamo slučaj da se napravio Baalov slavoluk, za kojeg se naglašava da je to onaj koji se spominje u Starom zavjetu, (u kontekstu idolopoklonstva), i onda su se počele raditi replike tog istog. (…) Živimo u vrijeme kad se naglašava riječ „tolerancija“, pa kako svima treba dati da slobodno žive svoja uvjerenja, onda se se događa svašta. Mi možemo izabrati, kad se o nama radi, da se ne branimo i podnosimo nepravdu. Ali ako vidimo da se nepravda čini nekom djetetu, djevojci, onda nemamo pravo šutjeti kao da se nas to ne tiče. Don Jozo je podsjetio i na opasnost diktature relativizma, o kojoj je govorio papa Benedikt XVI. kojom se nastoji se sve istine prikazati kao jednake, pa prema tome ne postoji jedna istina – svaka je istina relativna. I onda nastane strah od svjedočenja Istine. Vidimo da u našem narodu ima ljudi koji su spremni suprostaviti cijelom jednom pokvarenom sustavu (kao Hasanbegović, Marijana Petir…) Ne trebamo se ni mi bojati. Moramo biti Bogu zahvalni što nam je dao mogućnost da možemo biti svjedoci Istine. Nakon svete mise obratio nam se i fra Gabrijel, duhovnik sestara. Govorio o franjevačkim samostanima, a među njima posebno o samostanu u Kraljevskoj Sutjesci, te o franjevačkoj trećoredici kraljici Katarini koju franjevci štuju kao blaženicu makar nije (još) proglašena blaženom. Sedamnaest godina je živjela u izbjeglištvu, a djecu su joj oteli i islamizirali. Poznata je također po tomu što je poučavala žene u ručnom radu zbog čega se žene u Kraljevoj Sutjesci i danas sjećaju svoje kraljice na način da nose crne marame oplakujući njenu smrt. Nakon Brestovskog uputili smo se u mjesto VITEZ kako bi vidjeli crkvu i čuli nešto o Vitezu, međutim i crkva i župnik neočekivano bijahu zauzeti. A koju bi internetsku stranicu preporučila za upoznavanje ovog mjesta – ne znam. (Hodočašće, 5.11.2016.) |
- 13:50 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Prosinac 2017 (1) Studeni 2017 (2) Lipanj 2017 (4) Travanj 2017 (1) Ožujak 2017 (8) Studeni 2016 (4) Listopad 2016 (3) Listopad 2015 (5) Lipanj 2015 (4) Listopad 2014 (4) |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
 ...   na svetkovinu Presvetog Trojstva 2017 svečano je proslavljena 25.-a obljetnica don Jozina svećeništva  ... autor stranice-bloga: M.G. svakodnevna sveta misa (osim nedjeljom, jer ovo nije župna crkva): u 20.15 h  ... Prije svete mise postoji mogućnost ISPOVIJEDI ili duhovnog razgovora ... Također prije svete mise moli se KRUNICA od 19.45-20.15. ... Molitvene nakane krunice: *pon: za nerođene *uto: za mlade *sri: za obitelji *čet: za duhovna zvanja *pet: za bolesnike i one koji se za njih brinu *sub: za one koji su daleko od Boga ... U ovoj crkvi (i mojih studentskih dana) okupljaju se studenti (zbog čega se i naziva "akademska") ali naravno i svi drugi ************** Proslava sv. Josipa, 2017 & IN MEMORIAM - nadbiskup Ante Jurić  .... Proslava Jozine srebrene sv. mise |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||