dnevniknestajanja

nedjelja, 06.12.2009.

Of Time and the City (režija: Terence Davies, 2008., trajanje: 72 minute)

O, vi zlaćane maglice prošlosti, vi uljepšavate i najneznatnije stvari! (Michel Tournier)

At 15, I saw Dirk Bogarde in Victim and discovered something entirely different. (Terence Davies)

U neki sitni noćni sat, kada nesanica čini sobu svojim tamnim, usporenim teritorijem, vadiš iz jedne kutije gotovo zaboravljene izreske, novinskim tiskom reproducirane fotografije čije se krhko tijelo pretvara u hitinske listove. (...)
U takvom duhu promiču prizori filma Of Time and the City iz kojega se povlači redatelj, ustupivši prostor autoru literarnih namjera. Tijekom filma slušamo monolog, gotovo recital, Terencea Daviesa, koji izgovara stihove (P. B. Shelley, Ch. Marlowe, Sir W. Raleigh, T. S. Eliot, E. Dickinson) i rečenice što zvuče poput dnevničkih zapisaka.
Soundtrack čine ulomci iz djela Mahlera, Sibeliusa, Brucknera…, autorovih omiljenih kompozitora.
Liverpool 50ih i 60ih godina 20. stoljeća.
Proteklost koja je gledatelju predočena prizorima zaustavljenim fotografskim aparatom, onovremenim filmskim sekvencama ili kinematografskim novostima iz svakodnevice puka. Slike monumentalne poslijeratne novogradnje, opustošene od ljudi, podsjećaju na postapokaliptičnu scenografiju filmova Dannyja Boylea (28 Days Later).
Povremeno bivaju reproducirani i glasovi radijskih spikera.
Davies evocira odrastanje obilježeno prostorom u kojemu se vonj katolicizma podizao do nebesa (Thomas Bernhard), komentirajući suptilnom ironijom obrede monarhije i crkve (But not before the opening of the Metropolitan Cathedral of Christ the King, inaugurated by Cardinal Heenan in his brand new frock - the Vatican's response to Schiaparelli.), sve do gotovo ispuštenog uzdaha olakšanja, s komentarom o oslobađanju od utjecaja Majke Crkve (As far as I knew, Holy Mother Church still wanted me. But I no longer wanted her.)
Of Time and the City filmski je esej, poetski monolog o vremenu i gradu koji su neumitno otišli u nepovrat.
Ostaju tragovi. Sjećanje, poneka fotografija, novinski izresci čiji se prah trusi kroz prste, u nepovrat.

There is a time for the evening under starlight; a time for the evening under lamplight; the evening with the photograph album. Love is most nearly itself when here and now cease to matter. I said to my soul, be still and accept this, my chanson d'amour for all that has passed.
But where, oh, where are you the Liverpool I knew and loved? Where have you gone without me? And now I'm an alien in my own land. "O Tempora o mores.' Oh, the times, oh, the fashions. (Terence Davies)