dnevniknestajanja

petak, 31.07.2009.

Beth sings Candy

31.07.2009. u 19:49 • 2 Komentara • Print • # • ^

***

nemirna i topla suglasja kako
postižem pitaš u samom središtu
kadra nema više pomicanja još
mnogo ovakvih umiranja
jučerašnjih nestanaka cesta
je duga i užaren asfalt približava
podiže te stopu po stopu do
staništa nebesnika ali zašto opet
pjevaš bez glasa bez riječi
stari napjev o trskama na vjetru
o močvari koja ti daje ništa
ne uzima podigni se više nad
krošnje mimo svakog privida ovo
su strojevi od paučine i rose
ova šutnja ne dopire do tijela

fotografija No. 3

31.07.2009. u 08:54 • 17 Komentara • Print • # • ^

četvrtak, 30.07.2009.

D. Rubeša, filmske draži

Knjiga Govor tijela (zapisi o neholivudskom filmu) /AGM, Hrvatsko društvo filmskih kritičara, Zagreb, 2006./ Dragana Rubeše više puta mi je otvorila neke mračne ormare s filmskim blagom, uspijevajući i razbuditi stanovite dojmove.
Njegovi su zapisi mali eseji koji, osim o predmetu bavljenja, upijaju reference iz opusa drugih redatelja i umjetnika općenito, dodirujući i aktualnosti iz bližeg društvenog okoliša.
U Govoru tijela prisutniji je uživatelj nego kritik jer i kada piše o djelu koje u njemu nije izazvalo fascinaciju, čitatelja može uvjeriti da postoji bar neki motiv koji će ga uputiti određenom filmu. Teme Rubešinih tekstova nerijetko su filmovi izvan struje koja vlada kinematografskom mrežom, orijentiranom mahom filmu s engleskih govornih područja. Upravo oni Drugi dobivaju najviše autorove pozornosti: filmovi izgubljeni u mutnim vodama evropskog arta, azijska gay kinematografija ili osebujni pojedinci nesvodivi na neki monolitniji predznak (npr. Claire Denis, Bruce LaBruce…).
Štivo za vrele dane, bedeker uz guglanje nepreglednim prostorima torrent-portala, uvertira u sjenovita filmska popodneva. I ljetne nesanice.

30.07.2009. u 19:53 • 0 Komentara • Print • # • ^

D. C.

razoriti ono malo preostaloga
rekli bi ali ne to je podizanje
iz pepela iz taloga opustošenu
kožu ne možeš još vratiti u
zelenije proljetno klijajuće samo
nastavi to sam ja tek sada
se prepoznajem ne gledajući
vlastiti odraz u zrcalima ionako
uklonjenima iz soba upijaju
vlagu ovog raslinja bliži li se
urasta što je prodiranje
dopiranje do potpune
šutnje udova humusa
što pokriva me dok više
ne vjerujem osim u osjet miris
oštricu koja donosi nanosi
radost previše je neba previše

fotografija No. 2

30.07.2009. u 18:10 • 4 Komentara • Print • # • ^

M. D.

Irena Vrkljan dolazi do ''crvenog zida'' i zastaje usred riječi. Stigavši na vrhunac svog proznog pisma, prostor teksta ustupa moći šutnje. Bjelina je ionako imala podjednaku ekspresivnu snagu u njenim prozama toliko natopljenim poetskim. Sve poslije u njenom spisateljskom putu hod je prema žamoru već rečenoga, predavanje ponavljajućim umornim manirama.
Pisanje Marguerite Duras traganje je za šutnjom koje zahvaća cijeli opus, radikalizirajući lom prema fragmentarnijim gestama romanom L'amant (1984.), u narednim tekstovima sve više dajući prostora bjelinama.
Godine prije smrti izlazi njena najkraća prozna knjiga, C'est tout (1995.).
I to je doista sve. Od znanoga nam pisma ostaju krhotine, solilokvij koji mjestimice postaje dijalog s tišinom. Ostatak knjižice pokrivaju tekstovi drugih.
Kristeva govori da je ''mnogo zagonetnije od zadovoljstva u razaranju to što dirasovska patnja počiva u nemoći pisanja''.
Pred zidom šutnje, pred Crvenim Marka Rothka... pod oblacima koje zamišljamo, nigdje.

30.07.2009. u 07:43 • 2 Komentara • Print • # • ^

srijeda, 29.07.2009.

H. G.

napuštam prozor i udaljenu crtu koja spaja crnilo
šume s maglovitim predjelom
modro i sve tamnije udaljavanje od točke
u kojoj nema pribježišta
ovdje svaki uzmak prestaje
tijelo osjećaš kroz bol prisutnost drugog izvan
prošaptanih slogova bez zvuka i boje izvan mjesta
poznatog toplog prema ruševnom dijelu
priče čuje li tvoja koža moje disanje
davninu od koje može nastati sve ili
ništa u rasapu jutra u nanosima poznatih
ti dodira svaku vlat trave utopi
prema ušću šutnje zlati se nemoj prestati
nestajući

Hervé Guibert: Le ręve du désert, 1982.

29.07.2009. u 13:28 • 2 Komentara • Print • # • ^

Balthus

U romanu Čovjek s crvenim šeširom (L'homme au chapeau rouge) Herve Guibert opisuje, ne bez žurnalističkog erosa, posjet starom slikaru Balthusu u alpskom selu u Švicarskoj. Slikarov lik je, poput većine celebrityja prikazanih u Guibertovom opusu, neopterećen elementom sakralnog, idolatrijskog. Balthus egzistira u koordinatama svojih hirova, čovjek koji si je mogao dopustiti aristokratski luksuz udaljavanja od buke civilizacije.

U Vaništinoj Knjizi zapisa nalazim dijaloški fragment o Balthusu:
- Balthus, kaj je to? - pita me, negdje 1976., iznenada Stančić.
- Nešto između Courbeta i spomenara - odgovaram tek da bih vidio njegovu reakciju. Gleda me malo začuđeno pa kaže:
- Onda je to dobro.

Posljednji manirist modernog slikarstva žrtva je banalnosti vlastitoga doba.
Kao da u temelju svake autentične ikoničnosti ne pulsira fetišizam.

29.07.2009. u 07:26 • 1 Komentara • Print • # • ^

utorak, 28.07.2009.

Tišina i buka

Upravo pročitan tekst o otkazivanju suradnje HRT-a s pjesnikom Danijelom Dragojevićem (koji je na 3. programu Hrvatskoga radija uređivao emisiju Poezija naglas) potiče me na razmišljanje o mudrosti šutnje u društvu (i civilizaciji) koja ne drži do pjesnika. Doista, riječ je o piscu koji svoju vokaciju Pjesnika nikad nije naglašavao, očito je ne uzdižući iznad šetnje ulicom, hranjenja golubova, čitanja tuđe poezije. Ne sjećam se ijedne geste razdavanja svoje osobe i osobnosti medijima. Iako će svaki od kulturnjačkih 'pismoznanaca' rado ponoviti vječnu mantru o najvećem i najgenijalnijem od svih pjesnika, vjerujem da Dragojevićev opus nije u tolikoj mjeri i (pro)čitan. No, to ionako nikoga ne treba uznemiravati niti smetati. Istinski vrijedna poezija uvijek ostaje u zabranu malobrojnih, time posvećenijih čitača. Šutnja je možda mudrost u svijetu gdje caruje maloumnost i ignorancija spram duhovnih pitanja. Obraćati se pticama ili stablima, možda je to prava poetska meštrija.

John Kirby: Nightwatch, 1989.

28.07.2009. u 08:52 • 9 Komentara • Print • # • ^

Antony H.

smrt ima čisto lice
u njemu se ogledaš
od zore do sumraka
kosom joj otireš prste što ti svaki
pad pretvara u kanonizaciju
jutarnja svjetlost sakriva tragove
zvijezda u dnu šikare
sve ostatke tame odnosiš i govoriš o
noći koja je dan i strahu koji je spokoj
utišaj taj plač kojim novi dan
briše razara iznova gradi
svaku kositrenu riječ orošenu
obrubi žuborom što na svijet dolazi
ni kako ni zašto

28.07.2009. u 07:22 • 2 Komentara • Print • # • ^

Hanna Sch.

u prostoru što dijeli plameni vihor papira
od staza već zaraslih u paprat
ukazuje se tvoja slika
u pamćenju koje se zlati i nadnosi nad sve
saznala si činjenice
o surovoj nježnosti bilja
koži na kojoj zakopavaš čežnju stabala
o pogledima što su bezglasnim jezikom
vrištali spol i ništavilo

28.07.2009. u 07:07 • 2 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 27.07.2009.

fotografija No. 1

27.07.2009. u 11:18 • 2 Komentara • Print • # • ^

prema jutru, prvom

***

miris kozje krvi nadire uz stazu sve
zarasliju djetinjim sjećanjem ove male
kule od modrog papira uzdižu se nad
krajolik nekih početaka što izmiču
pod slojem lišća opet govorim o maskama
čija je bjelina zasljepljujuća nama djeci
maske opne od spaljenih kostiju
mrtve zemlje na kapcima zapešćima
dodir po dodir suhi premaz onih prstiju
pod čijim govorom nijemost postaje jezik
što buja fijucima vjetra i brežuljci
obrasli vinogradima ono selo bijele
gljive jutarnje uz tragove kopitonoge
otiske kako ti miris dima otvara
nosnice kako prenosiš zemljani trag
u pustolinu papira i spokoja kakvo
dijete pod grmovima cvatovima
bez imena mirisa uz zid koji će
se srušiti sanja staze skrivene u
crni dio šume pod krilom najvlažnijim
da ti toplina poput sićušne nastambe
otkrije pouku o tijelu žudnji drvenastom
dodiru vrelog popodneva a trag
koje ptice bilja pisma usmjeruje
tvoj hod u taj topli mrak u kojem
postaješ moj jedini jezik pismo
nećeš ni vidjeti ako ti koža
ne oćuti hitinske košuljice što
se ruše s grana zelenilo im kao
pjesma o smrti začinje drevni poj
uh to je već nestajanje dani tragovi
izgubljena i ponovno pronađena
toplina kasnog ljeta zrak je gust
crtam mislim ovo je pismo
ovo je priča o koracima
do nakraj šume pomisliš
sve je u tim zasjenjenim pregibima
jedno kraljevstvo skrovitosti
kakvo se ukazuje djetetu u sjaju
i slavi poželi otrgnuti granu tog
puzajućeg bilja bezimenog i svezati
šumu za svoje tijelo lice uroniti u mrak
topao kao gnijezdo slušaš šum
u vlastitoj glavi poput potoka u proljeće
sve će potopiti i onaj modri cvijet čije
latice su kao meso pod zubima
pucketaju i vatra ima takav
zvuk riječima se pokrivam
u toplinu sve tišu