smrt ima čisto lice
u njemu se ogledaš
od zore do sumraka
kosom joj otireš prste što ti svaki
pad pretvara u kanonizaciju
jutarnja svjetlost sakriva tragove
zvijezda u dnu šikare
sve ostatke tame odnosiš i govoriš o
noći koja je dan i strahu koji je spokoj
utišaj taj plač kojim novi dan
briše razara iznova gradi
svaku kositrenu riječ orošenu
obrubi žuborom što na svijet dolazi
ni kako ni zašto
Post je objavljen 28.07.2009. u 07:22 sati.