dnevniknestajanja

nedjelja, 29.11.2009.

Duhovi prošlosti

Čitajući knjigu Margaret Atwood Moral Disorder (u prijevodu Aleksandre Čabraja, Moralni poremećaj, Laguna, Beograd, 2009.) suočavam se s otvaranjem najtamnijih škrinja i puštanjem demona prošlosti iz ormara privatne povijesti. Djelo sastavljeno od jedanaest proznih cjelina, povezanih pripovjedačicom-protagonisticom, tvori - uvjetno rečeno – rahlo tkivo romana.
Prožimanje intuicije i spisateljske inteligencije poznate iz prethodnih djela Atwoodove, rezultira knjigom kakvu u prostoru suvremene literature nije tako lako pronaći u zakutku domaće proze. A mogućnosti autobiografskoga iskaza daleko su od iscrpljenja.
Moralni poremećaj primjer je kako između sentimentalnih kič ispovijesti sa top lista Pola ure kulture i skandaliziranja razotkrivanjem uznojenih plahti spavaće sobe (vidi: La vie sexuelle de Catherine M.) postoji nepregledno polje mogućnosti.
Daleko od svake banalnosti, čitalački tako okrepljujuće.

29.11.2009. u 12:14 • 7 Komentara • Print • # • ^

subota, 21.11.2009.

Da, sve je tekst.

Intertekstualnost i citatnost, koktel autora kao što su Barthes ili Lacan te pjesama poput Conora Obersta ili Interpola, reference na brojne filmove kao što su »Annie Hall«, »Posljednji tango u Parizu« ili »Devet pjesama«. Mislite li da takvo nešto može zaprepastiti ljude, s obzirom na to da kod nas još postoji razlika visoke i niske kulture?
- Sada ću reći nešto što će sigurno zaprepastiti mnoge. Naime, meni su Conor Oberst ili Erlend Oye iz Kings of Convenience, u segmentu kojim se ovdje bavim, dakle u ljubavi, jednako važni autoriteti kao recimo jedan Barthes ili jedan Freud. Upravo zato se na kraju moje knjige nalazi soundtrack odnosno filmografija; dakle glazba i filmovi bitan su dio knjige i utjecali su na pisanje knjige, jer zaljubljivanje ne možemo odvojiti od glazbe i filmova koje smo slušali i gledali u tom periodu.
Navest ću samo jedan na izgled banalan primjer. Kada čujemo pjesmu koju smo slušali s osobom koju smo voljeli, a sada nismo s njom, mi ćemo se uvijek sjetiti te osobe, a tako je i s filmovima. Zato ih nipošto ne bismo smjeli obezvrjeđivati u smislu klasične diferencije koja vrijedi kod nas između visoke i niske kulture.
Meni indie bendovi ni po čemu nisu niska kultura ili niža od opere ili klasične glazbe. I tu se slažem sa svojim kolegom i prijateljem Marijanom Krivakom, kaže kako su The Clash na njegov stav prema svijetu još uvijek učinili mnogo više negoli pročitane filozofske i ine knjige.
(Vjesnik, 18. XI. 2009., iz intervjua sa Srećkom Horvatom)

P. S.

za Ž. B.
Zajedno gledamo snimku koncerta. U meni tinja napor da uhvatim rijetke trenutke tišine, između ležerne razdraganosti publike i vokalnih dionica Beth G.
Njezino blijedo lice, vrijeme koje izjeda nekoliko noćnih sati.
Malo potom, svjetlost samoposluživanja što mali trg čini samo još jednom izgubljenom zvijezdom.
(Disco inferno, Matica hrvatska, Osijek, 2009., str. 23)

21.11.2009. u 13:19 • 8 Komentara • Print • # • ^

petak, 20.11.2009.

Cocteauovi blizanci

Band pod čijim sam utjecajem, negdje u davnini 80ih, napisao prve tekstove (pjesme), zapise koje sam slučajno otvorio u jednom crnom rokovniku, pripremljenom zajedno s hrpom novina za stari papir.
Za tih prvih slušanja Cocteau Twinsa (na kasnovečernjim emisijama Trećeg programa Radio Zagreba - Skrivene glazbe i Glazbeni unikat) stihovi koje je pjevala Elizabeth Fraser bili su još nerazumljivi, ali atmosfera koju su gradili svojim zvukom bila je dovoljno sugestivna da potakne na oblikovanje pjesničkih slika, u dosluhu s coverima koje je tih davnih 4ADevskih godina radio Oliver Vaughan sa svojom ekipom 23 Envelope.
Od prvijenca Garlands (1982.), simbioze kasnoga punka i new wave energije, s prepoznatljivim cocteautwinsovskim pulsirajućim zvukom pa do posljednjeg u diskografskom nizu, albuma Milk and Kisses (1996.), okupanog arkadijskim maglicama, band je prošao više stilskih faza, no bez radikalnih pomaka između poglavlja obilježenih s devet studijskih albuma.
Nakon podosta vremena, stavljam u ležište cd-plejera osmi album Cocteau Twinsa, Four-Calendar Café, objavljen ujesen, prije šesnaest godina.
Ponovno otkrivam pjesmu Bluebeard...
Bude se slike jedne jeseni. Krošanja koje su neobično kasno ostale bez lišća, ljepote umirućeg korova uz rub šume. I ona svjetla, kao istrošene zastave boje staroga zlata...
Sve opet bljesne, kad pomislim da je nestalo.