dnevniknestajanja

petak, 20.11.2009.

Cocteauovi blizanci

Band pod čijim sam utjecajem, negdje u davnini 80ih, napisao prve tekstove (pjesme), zapise koje sam slučajno otvorio u jednom crnom rokovniku, pripremljenom zajedno s hrpom novina za stari papir.
Za tih prvih slušanja Cocteau Twinsa (na kasnovečernjim emisijama Trećeg programa Radio Zagreba - Skrivene glazbe i Glazbeni unikat) stihovi koje je pjevala Elizabeth Fraser bili su još nerazumljivi, ali atmosfera koju su gradili svojim zvukom bila je dovoljno sugestivna da potakne na oblikovanje pjesničkih slika, u dosluhu s coverima koje je tih davnih 4ADevskih godina radio Oliver Vaughan sa svojom ekipom 23 Envelope.
Od prvijenca Garlands (1982.), simbioze kasnoga punka i new wave energije, s prepoznatljivim cocteautwinsovskim pulsirajućim zvukom pa do posljednjeg u diskografskom nizu, albuma Milk and Kisses (1996.), okupanog arkadijskim maglicama, band je prošao više stilskih faza, no bez radikalnih pomaka između poglavlja obilježenih s devet studijskih albuma.
Nakon podosta vremena, stavljam u ležište cd-plejera osmi album Cocteau Twinsa, Four-Calendar Café, objavljen ujesen, prije šesnaest godina.
Ponovno otkrivam pjesmu Bluebeard...
Bude se slike jedne jeseni. Krošanja koje su neobično kasno ostale bez lišća, ljepote umirućeg korova uz rub šume. I ona svjetla, kao istrošene zastave boje staroga zlata...
Sve opet bljesne, kad pomislim da je nestalo.